Judas:
"Woman your fine ointment
Brand new and expensive
Should have been saved for the poor
Why has it been wasted?
We could have raised maybe
Three hundred silver pieces or more
People who are hungry
People who are starving
Matter more
Than your feet and hair"
...
Jesus:
"Surely you're not saying
We have the resources
To save the poor from their lot?
There will be poor always
Pathetically struggling
Look at the good things you've got!
Think while you still have me
Move while you still see me
You'll be lost
You'll be so sorry
When I'm gone"
Kada su Andrew Lloyd Webber i Tim Rice postavili rok operu "Isus Krist Superstar", o posljednjih 7 dana života Isusa Krista, mnogi su im iz crkvenih i vjerničkih krugova zamjerali pojednostavljen i površan prikaz tih 7 dana, zamjerali su što je Juda svojom pojavom u predstavi zasjenio Isusa i pokazao se puno životnijim, zamjerali su im što predstava završava smrću Isusa na križu a ne uskrsnućem.
Stihovi su iz pjesme "Everything's allright", kada se Juda buni zašto Marija Magdalena i ostale žene troše pomade na Isusa, kada bi za taj novac mogli pomoći gladnima.
Isus mu odgovara da će uvijek biti gladnih i da ih oni ne mogu sve spasiti. (Ako vam se dopada ova numera,možda vam se dopadnu i "Heaven on their minds", "Jesus must die", "Pilate's dream").
Nedavno je u Japanu bio sastanak premijera zemalja G8 posvećen problemu gladi u svijetu, napose u Africi. Na monstruozno bogatoj večeri od 24 jela, čiji jelovnik su više-manje sve novine sa veseljem prenesle, nije se našlo mjesta za siromašne o kojima je bio sastanak, i koji su sastanku prisustvovali, doduše samo kao nemoćni promatrači.
Naravno da premijeri najbogatijih zemalja ne trebaju biti na kruhu i vodi, iako bi bar neki na tome završili da se nisu zaštitili zakonima, ali trebalo bi imati mjeru. Britanski premijer koji je svoje sugrađane pozvao na štednju hrane je doputovao privatnim mlažnjakom koji je po njega iz SAD poslala jedna kompanija.
Zastrašujući jaz između siromašnih i bogatih, sitih i gladnih je sve veći, profiti kompanija su sve veći i kompanije su sve bezobzirnije i beskrupuloznije u ostvarivanju zarada.
S druge strane, oni se ne pretvaraju da su moralna vertikala društva, pa je to ipak manja farizejština.
Puno je veća kada netko obučen u svilu i kadifu, gradeći mramorna zdanja i spomenike sebi a ne onome što bi trebao zastupati, optočen zlatom, sa velebne pozornice, pozove mlade da se trebaju odreći pohlepe i cinizma.
Ako to nije cinično, onda je barem licemjerno. I prilično na tragu Webberova i Riceova djela.
Košarkaška reprezentacija se kvalificirala na OI u Pekingu, uspjeh koji sve raduje i koji je iskreno rečeno malo tko očekivao od nekada trofejnog sporta koji je posljednjih godina spao na niske grane.
Državna televizija je zaključila da joj to nije komercijalno isplativ turnir, pa ga nisu ni prenosili.
Treninzi formule 1, drugorazredni teniski turniri poput onog u Zagrebu, ili prvoligaške nogometne utakmice jesu, ali kvalifikacije košarkaške reprezentacije za olimpijske igre nisu komercijalno zanimljive.
Komercijalne televizije imaju pravo odabirati program prema potrebama svojih sponzora i procjenjivati što im se isplati a što ne.
Ali HTV nije komercijalna televizija, pošto jako puno novca (više od 60% ukupnog prihoda) dobija od naše pretplate, i pošto joj je na čelu čovjek kojeg postavlja Sabor, i pošto njime upravlja vijeće koje imenuje isti taj Sabor, kao i sve urednike. Kako nisu u ravnopravnom položaju s ostalim TV kućama, nije u redu da se rukovode istim principima.
A sve i da nije komercijalno isplativo, kao javna ustanova morali su to prenositi.
Još jedna sramota jedne sramotne ustanove koju na žalost svi skupa plaćamo.
Poveznica cinizma, bezosjećajnosti, pohlepe i sramote kada god podigne cijene goriva opravdava to rastom cijena na svjetskom naftnom tržištu. Nakon rekordnog rasta, ovaj tjedan je zabilježen rekordni pad cijena nafte, za više od 10%.
Za koliko će, i hoće li uopće reagirati najbogatija kompanija u našoj zemlji?
Radovi na devastaciji parka su privedeni kraju (valjda). Radovi na obnovi će pretpostavljam čekati jesen, jer čak ni u Ogulinu nema smisla saditi stabla po ovoj paklenoj vrućini.
Možete se slagati ili ne slagati s Nešom, zamjerati mu ovo sada ili ono prije, procjenjivati koliko je njegovo direktorovanje na ROG pomoglo da nas uzjašu ovi što nas sada jašu (realno nije puno), može vam smetati Laprdarij, mogu vam smetati njegovi sadašnji stavovi iz kojih neki iščitavaju osvetoljubivost i prikrivene ciljeve, no povremeno je odabirom tema o kojima piše, a takvih je prilično u posljednje vrijeme, on đavolji advokat našeg grada, koji dopire do puno većeg broja duša no što to čini konretno moje piskaranje.
Pred nekoliko dana je napisao vrlo lijep epitaf parku.
Radio Ogulin
Neću ulaziti u namjere autora ni financijera novog parka, ovaj put neću ni pitati koliko će to sve koštati (kao da znaju, a i da znaju kao da bi rekli), neću pitati je li to uopće trebalo na taj način raditi.
Možda je to sve rađeno sa smislom i svrhom, možda smo svi mi subjektivni i za park nas vežu uspomene (priznajem ja jesam), možda je to zaista napredak.
Nešo je definitivno u pravu, to naše jadikovanje je prije svega žal nad samim sobom i nad prolaznosti vremena, više nego nad samim parkom.
Zaista izvanradan članak, Neši svaka čast, pogodio je u potpunosti.
Na Sabljacima je stanje bolje, za razliku od prošlog puta kada se kupanje nije preporučavalo, sada se kaže da je moguće na vlastitu odgovornost.
U čemu je tu razlika u odnosu na to kad se kupanje ne preporuča, osim u lingvističkim finesama?
I dalje se ne zna ni tko je kriv, ni kada će se situacija popraviti, ni kada će lutak na koncu konopcem podignuti plavu zastavu na jarbol.
Na današnji dan 1304. rođen Francesco Petrarca, 1866. umro njemački matematičar Georg Riemann, 1944. neuspio atentat na Hitlera, 1969. Neil Armstrong stupio na Mjesec, 1974. Turska invazija Cipra.
