"Freedom is just another word for nothing left to lose"
Kris Kristofferson: "Me and Bobby McGee"
Moj prijatelj koji nije bio godinama u Ogulinu a došao je danas, je oduševljen time kako grad izgleda. Posljednji put je bio pred nekoliko godina, pomagao mi je spremiti drva za zimu. Nakon toga smo se prošetali kroz grad i tada mu se grad jako dopao. Kao i obično kada naš grad obilaze oni koji su cijeli život proveli u nekom većem gradu, sve im je čudno, sve im je strano, sve im je po malo divlje, kao da su na safariju.
Sada mu se još više dopada, i primjetio je veliku pozitivnu razliku u izgledu grada.
Pa sam se zapitao, jesmo li mi svi koji stalno nešto prigovaramo previše kritični, i je li sve tako crno?
Na žalost, čini mi se da je odgovor ipak na prvi dio pitanja NE, a na drugi DA.
Ne može se poreći da je grad sada ljepši nego je bio pred nekoliko godina, i to nitko nije ni osporio. Puno se toga radi, gradi, uređuje, preuređuje, dograđuje.
Pitanje je samo je li to zaista maksimum koji se u datim okolnostima mogao postići, i je li naš grad mogao i trebao više, je li naš grad zaslužio više?
Kad pogledam tko vodi naš grad i koga su naši građani odabrali na izborima, onda je definitivno odgovor ne, grad je dobio što je zaslužio, dobro je i prošao.
No, kada pogledam kako je to sve skupa moglo biti, kada vidim koliko je prilika nepovratno propušteno, užasnem se i rastužim.
Nema novih radnih mjesta, nema perspektive, nema strategije, nema volje, nema želje, nema znanja da se nešto uradi, da se grad pokrene s mrtve točke i zaustavi spirala propadanja.
Fasade su tu, i njima svaka čast. Za sada ne otpadaju i dobro izgledaju, što se ne bi moglo reći za asfaltirane ulice, pisao sam više puta o Galgama i Bolničkoj, to je za nekoga na galge poslati. O kanalizaciji koja je poput Đekne iz one serije s početka 90-ih, koja nije krenula a kad će ne zna se, puno je toga rečeno. Kao i o tržnici, teniskoj dvorani, bolnici, golubici, autobusnom kolodvoru, NK Ogulin, poduzetničkoj zoni...
Radio Ogulin je potakao zanimljive polemike, koje su se proširile i na komentare na ovim stranicama, vezano uz anonimnost kritičara.
Kako se postaviti prema tome, je li to korektno, i je li lakše biti anoniman kada se upozorava na nepravilnosti u našem društvu?
Radio Ogulin, neki njegovi novinari i rukovodioci su dugi niz godina bili glasnici i zastupnici opcije koja im sad radi o glavi.
Isti oni koji danas puštaju Balaševića i Čolića, i govore objektivno o situaciji u našem gradu, su ne tako davno zdušno vrtili ustaške pjesme i veličali neke druge ideologije i svaki potez vladajućih. Ako negdje postoje popisi pjesama koje su puštane, a nekakva arhiva vjerujem postoji, lako se čovjek može u to uvjeriti. Kao i ako negdje postoje fonografski ili pisani zapisi vijesti i tjednih kronika, te intervjua sa pojedinim političkim moćnicima.
Ostaje pitanje treba li biti anoniman u svojim kritikama? Vjerujem da anonimnost ne pobija kritiku, i da to što smo odabrali anonimnost ne znači da nemamo pravo kritizirati ili iznositi stavove. Sigurno nam je lakše od onih koji se potpisuju imenom i prezimenom pod sve što napišu (ili što im napišu). Ali potpisivali su se i prije, pa je red da se potpišu i sada.
Novinari su po definiciji izloženi sudu javnosti, ne mogu se sakriti iza krinke anonimnosti, ali to je posao koji su odabrali, koji nosi sa sobom povlastiece, ali i mučne trenutke.
Isto tako kako nisu bili anonimni kada su slavili jednu opciju i propagirali samo jednu istinu, i kada su profitirali na tome, ne bi bio red da sada utonu u anonimnost ili da budu amnestirani za sve svoje postupke i izdignuti iznad kritika.
Pitanje je zaslužuju li sadašnju sudbinu, i je li ovo što se nadvija nad Radio Ogulin pravedno i pošteno.
Definitivno nije, iako su neki to što će im se po svoj prilici na žalost dogoditi zaslužili za svoj angažman prijašnjih godina.
Mislim da niti na uskim stazama, niti na ovom blogu, nije bilo blaćenja i prozivanja ljudi zbog njihovog porijekla, zbog bračnih drugova, prezimena, pripadnosti nekoj stranci ili opciji. Vjerujem da nije bilo zlonamjernosti niti iznošenja laži.
Jedini motiv ovih stranica je podijeliti neka razmišljanja o gradu u kojem sam rođen i koji volim sa eventualnim posjetiocima (bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden).
Nisam siguran niti da je to jedini ili da je to uopće pravi način borbe da se nešto pomakne i promijeni na bolje, niti si umišljam da činim nešto puno i značajno, ali mi se čini da ipak postoje ljudi koji dijele naša mišljenja, i koji i sami slično razmišljaju o našem gradu.
Odabrao sam anonimnost jednostavno zato što ne smatram da je za posjetioce ovog bloga bitno tko sam, već jednostavno da s njima podjelim neka svoja razmišljanja i neke fotografije, poneki stih i poneku zanimljivost.
Na žalost, to sve što pišem o tragikomičnim spodobama koje nam kroje sudbinu je jako, jako ublaženo i nastojim biti što pristojniji i korektniji.
Jesu li oni to zaslužili?
Ne, oni su, kao što sam više puta napisao, zaslužili da završe na onome što se zove jednako kao dio grada u kojem su prošlih tjedana mijenjali šahtove, ali takvim svjetonazorom bi se spustio na njihov nivo i ne bi bio ništa bolji od njih, što bi bio definitivno civilizacijski i moralni poraz mene kao čovjeka. Nadam se da ipak nisam tako nisko pao.
Pokojni Vlado Gotovac je rekao da je najveća tragedija nekog naroda kad počne ličiti na svoje neprijatelje.
Ovo je bilo generalno, potaknuto situacijom oko RO posljednjih tjedana, te komentarima na prošli post.
A sada red aktualnosti, opet sa Radio Ogulin
Znate li gdje je Polača?
I znate li da tamo postoji Konjički galopski klub "Oluja 95"?
Na prvo pitanje nisam znao odgovor do danas, dok nisam potražio na internetu, ponukan viješću na stranicama Radio Ogulina o donaciji fukara koji raspolažu našim novcem i koje su dotičnom subjektu iz drugog pitanja dodijelili 5000 kn.
Pošto im naši vrli očusi dodjeljuju neke novce, apsolutno sam siguran da nisam ništa izgubio tim svojim neznanjem, niti sam išta u životu stekao spoznajom da sada znam da je riječ o "jednoj je od najvećih i najtipičnijih razvijenih seoskih sredina ravno-kotarskog područja".
Dapače, pošto im dodjeljuju naše novce, apsolutno sam siguran u to.
Koji je to značaj Polače za Ogulin, osim za one koji tamo imaju jeftino kupljenu, ili kako se kod nas često zna potpuno pogrešno reći, jeftino dobijenu zemlju? Kako su je po svoj prilici kupili ukradenim i otetim novcem, onda u neku ruku i jest dobijena.
Ako želite više znati o mjestu, a ne želite pitati one koji se nazivaju gospodom, i imaju tamo kuće i vikendice pa kupuju naklonost mještana: Polača
Naravno, bilo bi suvišno pitati ih bi li se tih 5000 kn moglo utrošiti korisnije, i postoje li možda naši sugrađani kojima bi ti novci došli bolje nego tamo nekim konjima.
Pitati konjine o tome nema smisla, njima su jasno konji bliži od ljudi.
Zašto očekivati da vole grad u koji su došli vladati, i s kojim se nikada nisu saživjeli. Bogdan Bogdanović je davno jako lijepo i precizno pisao o sukobu urbanog i ruralnog, frustracijama onih kojima grad predstavlja nešto strano i nedodirljivo, i njihovim potrebama razaranja istog.
Na slikama svega po malo, od novoasfaltiranih ulica, radova na cestama i zgradama, pa sve do kuće zla i pitoresknih prizora koji sve više nestaju sa naših polja i pašnjaka.
Na današnji dan 1849. umro je Edgar Allan Poe, 1879. rođen Lav Trocki, 1885. rođen danski fizičar Niels Bohr, 1931. rođen južnoafrički biskup Desmond Tutu, 1949. osnovana Demokratska Republika Njemačka od sovjetske okupacijske zone, 1950. Kina okupirala Tibet, 1968. Motion Pictures of America je usvojila sistem ocjenjivanja filmova prema sadržaju i tome za koju dobnu skupinu su podobni (tipično američko licemjerje), 1985. palestinski teroristi zauzeli talijanski turistički brod Achille Lauro.
"Ponoći sam jedne tužne proučavo, slab i snužden,
Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše –
Gotovo da sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše,
„Posjetilac“, ja promrmljah, „što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.“ "
Edgar Allan Poe: "Gavran"
