Quis custodiet ipsos custodes?

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučič, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
— da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Napolju se čula strka, neko je vikao, neko je prijetio, neću da čujem riječi, neću da znam ko viče i ko prijeti, sve što se u svijetu događa ružno je, primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.




U našem malom mistu sve po starom. Političari se prepucavaju, grad tone, besmisleni i bespotrebni kružni tok napreduje. Na sjednici gradskih očuha upućeno je pitanje o tome smiju li se novinari aktivno baviti politikom, pogotovo što naginju jednoj političkoj opciji (koja nije bliska opciji onog koji postavlja pitanja, jer inače bi šutio).
Novinarka o kojoj je riječ je vrlo profesionalna i po mom mišljenju korektna, i to što se bavi politikom ne utječe na njen novinarski rad.
Mogu li i drugi naši gradski očusi potpisati da su svoj posao odvojili od politike? Vjerujem da mogu potpisati, zato što bi potpisali bilo što samo da su na vlasti, ali ne samo da ne mogu odvojiti politiku od svg posla, nego su svi politiku pretvorili u svoj posao i obratno.

Novinarka je svojim radom pokazala da joj je Ogulin na srcu i brine se o stvarnim problemima grada. Nije hulja i gad poput nekih kreatura koje se formalno ne bave politikom ali zna se koga i što zastupaju i promiču u svojim nastupima. Kao što su nekada zastupali neke druge. Čast iznimkama, ali novinari su često obični ljigavi beskičmenjaci i nazadnjaci. Upalite TV ili radio, otvorite novine koje mi se gadi imenovati, uostalom, znate o čemu govorim
Nevezano za to, generalno je možda pitanje na mjestu, ali da ga je postavio netko drugi a ne liječnik koji naginje jednoj političkoj opciji. Po meni, ako postoji struka kojoj bi se zakonom trebalo zabraniti bavljenje politikom, onda su to liječnici. Puno bolje bi im bilo da se bave svojim poslom i da pokušaju spasiti bolnicu, ako im je do nje stalo. I da pokušaju pokrenuti ogulinsku privredu, kad su im tako puna usta naših građana i brige za njihovo bolje sutra. Nek se odmaknu u izjavama od kast epovlaštenih, i počnu brinuti za budućnost koju grad trenutno uopće nema, a sa sadašnjom vlasti mu se još crnje piše.
A onima koji će jednog dana pobjeći i onako nije važno, jer oni su tu u prolazu između mjesta otkuda su došli i Karlovca ili Zagreba kamo usmjeruju svoju karijeru.
Pa bi onda bilo fer da se odmah maknu i ostave grad onima kojima nije samo do vlasti, već i do ljudi.

Na današnji dan 1910. rođen je Meša Selimović.