|
Uvijek je dobro
kad naiđem na tvoja
odškrinuta vrata.
Ovlaš pokucam
i već sam unutra,
gdje me čeka
šalica tople kave,
magnolija
i bijelo kamenje s Drave.
Kucam i na druga vrata.
Rijetko se otvaraju.
Nema iza tih vratiju ljudi
što sanjaju san javora,
kojima se lobelije
plave u očima,
a radost tulipana
obigrava oko
njihovih nogu.
Pazim da i moja vrata,
ponekad, ostavim otvorena
jer doći će mi Luna
pa ćemo u srebrnim haljinama
plesati po usnulim plićacima,
a zveketom grivni
prenut ćemo jata
ružičastih flaminga.
Moram ostaviti
odškrinuta vrata
jer iza zatvorenih trepavica
odzvanjat će akordi
Segovijine gitare,
a dvanaest malih kolibrića,
molit će za mene.
Ako ne ostavim
odškrinuta vrata,
kako ću naći sebe?
Ostat ću zaključana,
zapretena, zaboravljena,
a ja samo želim
da oćutim miris ljiljana
zapasanih mi oko struka.
Foto i stihovi: Javorka Pangerčić
|
