DAN 37
Dobro je zaglaviti u Zoglovu na otoku Visu. U toj uvali smjestili smo se nakon razgledavanja Zelene špilje i otoka Budikovca. Tkogod se zatekne tamo i osjeti vibru s domaćim ljudima, ponavljamo, sigurno će tamo zaglaviti. Domaćini u uvali pomogli su nam i u ranojutarnjem buđenju, prije nego što smo se otisnuli na najzahtjevniju vožnju dosad, onu do otoka Korčule.
Krenulo je dobro, imali smo vjetar u bok i krmu, sunce još nije izašlo. Prateći brod naletio je na mrtvu murinu, a Škić i Klara nisu propustili baciti i panulu. Ništa nije trzalo, sve dok oboje nisu shvatili da je nešto zagrizlo. Na opće zaprepaštenje Klara je ulovila – galeba! :) Srećom, nekako se uz našu pomoć i svoju sposobnost uspio osloboditi, a mi smo bili zadovoljni što ga nismo trebali oslobađati vlastitim rukama. Al’ koja bi to juha bila... :)
Što smo se više udaljavali od Visa, formirali su se sve veći i veći valovi. Nakon dva sata veslanja Šime je obznanio prisutnima da mu je mukica. Sljedećih sat vremena borio se s demonima u želucu nakon čega je bilo jasno da će ih uskoro morati što prije izbaciti. Uslijedilo je ono neizbježno. Opetovano povraćanje.
Prateća ekipa gledala je Šimu u nevjerici i odlučila reagirati. Šimu su izvukli u gumenjak, a kajak stavili na njegov desni bok. Šime je nastojao duboko disati i smiriti vrtoglavicu. Iako je i Marku predloženo da sjedne na gumenjak, on je to odbio jer se osjećao dobro i mogao je nastaviti. Ostavili smo mu vodootporni mobitel i zaželjeli mu sreću. Sa Šimom smo odjurili do najbližeg kopna, do otoka na ulazu u velolučki zaljev – Proizda. Odmah smo nazvali Marka da saznamo kako mu ide. Stigao je nakon sat i pol.
Ovo je prvi put da je prateća ekipa ispunila ono za što je, između ostaloga, i zadužena. Nadamo se da je to bio ujedno i zadnji put. Već smo kroz ovaj blog pisali kako smo u nekoliko navrata na vlastitoj koži osjetili moć prirode i mora. Od početka Otočne Odiseje znali smo da će postojati teže rute koje će iziskivati fizički i psihički napor, kako Šime i Marka, tako i prateće ekipe na gumenjaku. Bez obzira na Šimino stanje, nastavljamo dalje. Ali zdravlje i sigurnost svakoga od nas su nam na prvome mjestu. Šimi je već bolje, želimo mu brzi i potpuni oporavak na Korčuli i ubrzo nastavljamo dalje – prema željno iščekivanom Lastovu.
