DAN 34 I 35
Jugo nas je spriječilo da danas zaveslamo do Biševa. Taj vjetar ima toliki utjecaj na Komižane da postoje brojne pjesme i priče o njegovoj snazi i strahopoštovanju koje izaziva. Jedan čovjek u mjestu čak je svoj brod nazvao: Jugo će kažu!
Nije nam žao što ostajemo još jedan dan u Komiži. Osjećamo se kao kod kuće jer ovdje imamo toliko poznanika. Skoro cijelu postavu stanovnika, koji dobar dio godine borave na otoku Svecu, zatekli smo u Komiži i s njima se prisjetili nezaboravna boravka na tom otoku prošle godine.
Dan bez veslanja proveli smo u prekrasnoj uvali Pritišćina na južnoj strani otoka Visa.
Ugostila nas je kolegica s fakulteta Veni čija obitelj tamo ima vikendicu. Njezin otac Nikša, poznati komiški ribar, pokazao se pravim domaćinom i osobom spremnom za razgovor o ribi, što baš i nije česta karakteristika komiških ribara. Modernizacija ribolovnog alata i prekomjerni izlov ribe doveo je do toga da su ribari počeli loviti dalje od kuće. Počeli su loviti ribe koje se prije nisu komercijalno iskorištavale. Jedna od njih je okan ili kako Komižani kažu boka ili zlatna usta (tal. boca d’oura).
Spomenuta riba u Italiji je vrlo tražena i cijenjena tako da se gotovo cijeli ulov izvozi. Druga među njima je riba Jauk ili Veliki Bodečnjak, po izgledu nešto između škrpine i kanjca, koji također obitava na velikim dubinama.
Dovoljno je reći da pojedini ribari voze i do deset sati do pozicije da bi uspjeli uloviti nešto. Borba za opstanak je nemilosrdna, konkurencija i broj ribara sve veći, a ribe je sve manje.
Nikša nam je spremio spomenute ribe na gradele, a ostatak poslijepodneva proveli smo u prepričavanju ribarskih priča i kupanju.
Ovo je bilo prvo pravo kupanje bez strke i žurbe na Otočnoj Odiseji. Upoznali smo i slatku malu, hiperaktivnu Veninu rodicu, Teutu, koja nam je još dodatno uljepšala dan u uvali. Odmah smo pretpostavili i dobro zaključili da je djevojčica dobila ime po ilirskoj kraljici čiji se ostaci tvrđave i danas nalaze na otoku Svecu. To nije ništa neobično jer je Teuta praunuka Urše Zanki – jedne od malobrojnih stanovnika Sveca.
Sljedeći dan krenuli smo na Biševo. Prvi put smo okusili pravo jugo i odmah nam je bilo jasno da je veslanje kudikamo teže po jugu nego po buri. Nakon polusatnog uzaludnog veslanja odlučili smo stati u zavjetrini rta Stupišće i pričekati da vjetar laška.
Tu smo proveli dobra dva sata, utapajući “tugu” u obilju voća koje su nam dali Boško i Irena, vlasnici najstarijega privatnog dućana na otoku. Naše čekanje se isplatilo jer je vjetar bio u slabljenju, ali smo još dobrano osjetili valove koji su nas relativno brzo doveli do Biševa. Kako je jugo radilo, otok nije bio ispunjen turistima koji žele posjetiti Modru špilju, zaštićeni geomorfološki lokalitet i jednu od najpoznatijih i najposjećenijih špilja na Jadranu. Mi smo svakako željeli upoznati otok s osam do deset stanovnika. Prošetali smo se do vrha gdje se nalazi većina kuća, okruženih vinogradima i grmovima divljih kupina.
Kuće imaju predivan pogled na Vis, a kako je jugo pomutilo pogled u daljinu, ugledali smo i Svetac okružen sumaglicom.
Mjesto nas je privuklo svojom jednostavnošću, tišinom i starinom, ali bezuspješno smo tražili stanovnika da s njim popričamo kako teče život na otoku. Vrijeme smo iskoristili za fotografiranje i šetnju. No, vrag nam nije dao mira. Ekipa iz pratećeg broda jednoglasno se složila nakon našeg podviga da smo pravi majmuni. Odlučili smo doveslati do skućena prolaza u Modru špilju. Marko je prvi ušao, a za njim i Šime.
Pratećem brodu nije bilo svejedno, pogotovo nakon Šimina izlaska iz špilje. Val ga je pronašao baš u trenutku ulaska pa je ubrzo izašao, ali Marka smo čekali minutu duže. Srećom, izašao je bez problema, a mi smo odahnuli i nastavili dalje.
Nakon ovakvog psihičkog napora, trebalo se dobro okrijepiti i odmoriti. Odlučili smo se vratiti na južnu stranu Visa do uvale Mala Travna gdje svoj restoran ima poznati Senko Karuza.
No, trebalo je i doveslati do njega sada već po mrtvome moru.
Niti jedan vjetar ne iscrpi fizički i psihički kao mrtvo more. Nema vjetra, ekstremno je vruće, a zbog stalnih valova ne možeš se opustiti. Javlja se mučnina, malaksalost, stanje potpune nemoći! Spasila nas je Senkova kuhinja. Ono čemu se Šime posebno veselio i što je najviše želio probati kod Senka je njegova posebna juha iz koje more progovara na sve moguće načine. Ima unutra svega: svježe, sušene, dimljene ribe, školjaka, puževa, priljepaka, otočnog bilja. Sve je to ukomponirano u jednu divnu, gustu i harmoničnu juhu prepunu okusa. Uslijedili su i kantari na gradelama, domaće vino Devet pijanih mačaka (s izvornom istoimenom etiketom čija je autorica njegova kći), odlične kapare, rakija od višanja.
Ono što Senkovu kuhinju čini posebnom su otočke i životne priče i trikovi koji se plasiraju gostima između slijedova. Njih izvodi sam Senko sam ili netko od njegovih prijatelja i time stvara jednu neobičnu i posebnu atmosferu u usamljenoj uvali otoka Visa. Karuza nas je uspavao nakon naporne vožnje do Biševa, a zatim natrag do Visa. Sutra nas čeka zadnji dan istraživanja otoka (uvala Stiniva i ulazak u Zelenu špilju na Ravniku) i odmor prije najduže rute i najotvorenijeg mora dosad. Čeka nas Korčula!