dan 15, sjeta
Rano Pomirili Vratili Nakon Pričajući Međutim
ujutro napustili smo Danijelin dom u Zverincu i zaputili se prema Božavi. Njena
energija i srce ne ostavljaju te ravnodušnim. Prava žena zmaj koja se sama mora
boriti za svako sljedeće jutro.
smo se s činjenicom da nećemo vidjeti potopljeni brod na vanjskom dijelu Velog rata
te smo se usredotočili otkrivanju čari poznate pješčane plaže Saharun.
Kristalno čisto more u kombinaciji s bijelim sitnim pijeskom čine ovu plažu
iznimno aktraktivnom. Pogotovo za
olujnog juga, kad je idealna za surfanje na valovima, što ovaj put nismo
doživjeli. Ali da mami uzdahe slučajnih prolaznika koji ovuda plove prvi put,
to svakako da. I definitivno da su im uzdasi potpuno opravdani jer ako netko
nije bio na Saharunu, taj kao da nije pio kavu u Brazilu, da nije vidio Papu u
Vatikanu, da je bio u Gizehu a piramide su mu promakle...
smo se u Božavu na kavu i doručak te produžili na sljedeće otoke naše rute.
Planski, u roku. Bez pretjeranog forsanja. Ugodno i lagodno, kao prvi jutarnji
maestral.
što smo istražili Sestrunj, popili bevandu gore u selu kod Berislava, pogledali
reprizu IN magazina da vidimo naš prilog koji smo propustili dan ranije,
složili smo laganu salatu i krenuli put Rivnja. Maestral je poprilično digao,
vjerojatno najjače do sad ovog ljeta i tih parsto metara orce nije bilo nimalo
ugodno. Bilo ga je preko dvadeset čvorova, Škić bi dao sve da je mogao malo
zajedriti a ne se tlačiti u gumonu. Uspjesli smo obići Rivanj i spustili smo se
još uvijek jakim maestralom do Ugljana gdje smo odlučili prespavati.
s ljudima, prvenstveno onima koji žive na malim otocima došli smo do nekih
zaključaka. Opće je poznata činjenica da mali otoci propadaju i da se broj
stanovnika smanjuje i stari. Primjera ima na svakom koraku: Sestrunj danas
broji dvadesetak stanovnika – 1971. godine bilo ih je 322, Zverinac ima danas
27 stanovnika, 1971. imao je 153 stanovnika, te Rivanj koji danas broji svega
15 stanovnika 1971. godine brojao ih je 79. Ironično je što s vrha Rivnja puca
prekrasan pogled prema Zadru koji izgleda tako blizu a tako daleko. Koliko god
uzmemo kao negativnu stavku emigraciju ljudi s otoka u prošlosti bilo da je
riječ o političkoj ili ekonomskoj u konačnici upravo ti iseljenici u velikoj
mjeri održavaju i unaprijeđuju te otoke.
istovemeno ti isti ljudi koče i guše njegov razvoj jer misle da na tim otocima
vrijede pravila i običaji koji su na njemu vladali u vrijeme njihova odlaska.
Sve je to začarani krug u kojem i država i ljudi samo prividno održavaju neke
otoke na životu bez jasne vizije i programa revitalizacije. Upravo i je jedan
od ciljeve ove Odiseje da vidimo i upoznao sve naseljene otoke jer buduće
generacije i budući avanturisti možda neće biti te sreće. U zadnjih desetak
godina izgubili smo otoke Škardu i Svetac. Za neke je samo pitanje vremena kad
ce ima se pridružiti. Moramo priznati da nas je obuzela lagana tuga i sjeta u
zadarskom arhipelagu. Ne nalazimo puno lijepih ili romantičnih trenutaka. Nadam
se da je naš dojam posve subjektivan, jer ako nije, ne znam što ovim dragim
ljudima preostaje...