|
U subotu su Urban i njegova Četvorka imali koncert u klubu Boogaloo, u Zagrebu. Kako je koncertna ponuda u gradu kroz cijelu godinu relativno bogata, svaki se put pojavljuje problem odluke, koji od ponuđenih koncert odabrati. Urban je tražio 80 kn. Stvar je bila u tome da bi mi to bio četvrti njegov koncert od izlaska Retra (2004.), pa se postavljalo pitanje isplati li se još jednom prolaziti kroz istu stvar (iako je svaki od tih koncerata bio odličan, don't get me wrong), pogotovo uzevši u obzir da se cijelo to vrijeme setlista tek nešto malo mijenjala, pa se matematičkom indukcijom nije moglo očekivati previše novina na još jednom takvom događaju. Nakon nešto premišljanja, odlučio sam riskirati, pa sam javio frendici neka i meni uzme kartu u pretprodaji dok ih još ima (još joj moram dati novce, btw :)
U 21h još nije bilo ni traga visokom ćelavom gospodinu, već se kroz razglas puštao neki alt rock mix koji je trebao zabaviti sve veću masu ljudi. Ni u 22h na pozornici ne bijaše ništa novog, no bili smo strpljivi i koristili smo to vrijeme za lagano i neprimjetno približavanje pozornici radi boljih kadrova (običan amaterski fotić i neimanje akreditacije izbacuju svaki oblik etičnosti prema ostatku publike).
I onda se na pozornicu došetkao dotični gospodin s čašom u ruci, no nije došao pjevati, već je najavio svog klavijaturista koji upravo izdaje vlastiti album. Zagrijavanje je tako počelo zvukovima iz synthesizera i laptopa, prilično udaljenima od Urbanove diskografije, no publika ipak nije bacala rajčice, a moram priznati da je zvučalo zanimljivo. Ipak, 15 minuta pa dosta. Nakon toga, na stageu se posložila grupa Sinteza (čiju postavu čini pola «Urbanovaca», a pola drugih glazbenika, uključujući i violinisticu koja u ovu priču ulazi još nekoliko puta) i ponovno nas iznenadila nečim malo drugačijim, uz istaknutu violinu, bas i klavijature, a što me, barem dijelom, podsjetilo na jedan njujorški bend koji je krajem prošle godine svirao u KSET-u, Tarantulu A.D. (sadašnji Priestbird). Pozitivno, uglavnom :)
Nešto malo kasnije, i zavjese su spuštene. Publika je ostavljena da čeka, dok se po zvukovima tamo iza nešto ipak događalo. Mislim da je već bilo prošlo 23h kada su Urban i njegovi svirači izašli na netom otkrivenu pozornicu, ukrašenu nizom staklenih kugli koje su u sebi imale svijeće i visjele sa stropa, jednom velikom «disko kuglom», te svjetlucavom, uskom zavjesom od šljokica koja je stajala tik ispred Damirovog (sad smo već prešli na «on» ;) mikrofona.
   
Lagana uvodna glazbica, i pjesma se polako iskristalizirala. Žena-dijete. Mislim da tu pjesmu nisam nikada imao prilike čuti na njegovom koncertu. Čak i ako jesam, ne događa se to tako često. Iznenadio me zanimljivi aranžman u kojem je pjesma izvedena, a sve se nastavilo kroz iduće pjesme, mahom s Otrovne kiše i Žena-dijete albuma (dakle ne toliko s Retra), koje su, uz novi stage dizajn, zaista izvlačile nešto novo iz benda i doživljaja cijelog koncerta. Momcima se i imidž nešto promijenio, pa su se tako poigrali maskarama za oči, a gospon Damir se odrekao vječne suknje, i uvukao se u odijelce (makar je ostao vjeran 'martama'). Violinistica, za koju sam čuo da je bila 29. i 30. prosinca 2006. u klubu Stereo, u Rijeci, na snimanju live albuma Urbana & 4 (kojeg sada željno iščekujemo), i na ovom je koncertu pratila bend, na violini-prigodnim-pjesmama poput Astronauta. Usudim se reći i to da sam primijetio napredak u sviranju/uigravanju novog gitarista, jer se mojoj bahatoj malenkosti 1.12.2006., na koncertu u Tvornici, učinilo kako ima još par «kolokvija» za riješiti :) No riješio ih je. I svi su zvučali i izgledali uigrano.
Cijelo sam se vrijeme iznenađivao pjesmama koje su svirali; Tu, Nuclear Baby, Mravi, Privatni Romeo… čak su i ispriku spelovali na neki novi način. A, naravno, našlo se mjesta i za par klasika (Mala truba, Odlučio sam da te volim), te odabir sa Retra (Kornjača, Mjesto za mene, Albino…).
   
Mislim da je publika bila sasvim ok :) iako sam, zapravo, cijelo vrijeme pratio samo ono ispred sebe. Bend se vratio na dva bisa, i onda je sve bilo gotovo. Zasvirao je Jet i Are You Gonna Be My Girl; očiti znak da se Petorka više ne vraća.
Bilo je već prošlo 1h, više od dva sata svirke, odlične svirke, i počeli smo se iznova gurati, no ovaj put po stubama, prema garderobi… (tamo zapazih i frontmene Vatre i Ramireza, na relacijama od i do VIP sobe, ionako već očitih poklonika zvijezda večeri).
I prije nego je noćni tramvaj stigao na stanicu, shvatio sam kako je ovo bilo itekako dobro trošenje ne vlastitih 80kn, kako i mi u ovako (površinom) maloj zemlji imamo velike umjetnike, i kako se sada nadam nekom novom uratku tih umjetnika, možda u ovom nekom novom stilu kojeg su ovim koncertom, kako je moja malenkost iznova primijetila, suptilno najavili… (samo da se još neki planet pritom ne baci u smeće! ;)
Kroz kratko vrijeme uploadat ću par koncertnih wallpapera s kojima si možete ukrastiti (ili unakaziti) desktop!
Cheers...
|
