Dajem si vremena.

Razmišljam.

Kradem vrijeme za sebe.

Pišem jer osjećam, ne da bi pisala.

Pokušavam se prisjetiti osjećaja koji sam imala u ono vrijeme dok sam redovito pisala. Vraćam se u te trenutke i sve više zaboravljam. Nadala sam se da neću, očekivala sam da se takve stvari ne mogu zaboraviti. Stvarno jesam. I nekako, kako ljudi govore da s vremenom nije ništa lakše .. ne znam, ne bi se složila. Možda nisam u redu, ali, stvar je u tome kako se ti postaviš od početka u toj situaciji.
Ako imaš stav da je to što se dogodilo nešto najgore na svijetu, ali, dogodilo se i da ju tvoje žaljenje neće vratiti, ako gledaš u kojoj bi situaciji ona bila ponosna na tebe, onda na kraju ispadne nešto bolje nego što bi ispalo u suprotnoj situaciji. Nastaviš što je više moguće normalno sa svojim životom. I ponekad se zna dogoditi da uopće nemaš osjećaj kao da je nema, jer, njezina prisutnost u nekim ključnim trenucima, za tebe je baš kao da je ona tu kraj tebe, kao onda, nekada. I zato i je lakše s vremenom. Miriš se sve više s tim da je nema i da se neće vratiti. Ali je zapravo tu negdje i pazi na tebe. Ili je meni barem lakše ako vjerujem u to. Tada, kad se dogodilo sve to, cijeli taj sedmi mjesec 2008, plakala si danonoćno, čak i dok si presušila i nisi više imala snage plakati. Prve, normalne reakcije. Jad, tuga, žaljenje, patnja… no, onda se u jednom trenutku nađeš na raskrižju gdje moraš birati u kojem ćeš smjeru. Gore ili dolje. Dobro ili loše. I sve je na tebi, sve ovisi o tome kako ćeš se ti osjećati u tom trenutku.
Što ćeš izabrati.
Sreća u ovoj nesreći je da sam ja izabrala onaj bolji put. Barem mislim da jesam. I nastavila sam s onim što sam željela. Čak i u trenucima dok sam posustajala, prisiljavala sam se i dizala , jer sam znala da će mi biti žao ako ne ustanem i ne nastavim. I onda si opet zavrtim film u glavi kako govori svima koji su tamo negdje s njom ''Vidi moju malu što je uporna. Ponosna sam na nju.'' I to mi nekako daje snagu za dalje. Pa ponekad odem do nje i prepričam što mi se dogodilo taj dan. Sjednem na pod pored groba i smijem se dok joj prepričavam, baš kao što bi nekada. Možda je glupo, ali, tako dok zamišljam što bi rekla, njezina prisutnost je nekako veća ..
A ponekad ima trenutaka kada pričaš s nekim i jednostavno ne možeš nastaviti priču ako ne kažeš taj detalj. A tada se osjećaš užasno glupo, jer, nastupa onaj tužni pogled, sažaljenje, ispričavanje što je potaknuo netko na tu temu i slično. Onda nakon toga slijedi divljenje i čuđenje kako sam u tako dobrom stanju, kao da je jedini put nakon tako nečega rezanje žila i obustavljanje svog života koji je trajao normalno do tog trenutka. Pa onda slijedi opet nekakvo glupo ispričavanje jer ispituje, a ja odgovorim. Pa opet sažaljenje, većinom lažno, i tako se vrti u krug. Upravo iz tog razloga, to ne spominjem. Jer, ljudi te automatski gledaju drugim očima. Kao da nisi normalan ili tako nešto. A normalna si djevojka, sa skoro normalnim i dobro, ne baš tipičnim, mladenačkim životom.

Opet kradem pokoji trenutak za sebe.
Pišem i prisiljavam se.
Ne odustajem, jer, ja to mogu.

(još malo i dvije godine.)

Sutra, jedna kava za van i na trač partiju.
Volim te mama :)