Voljela bih reći da je prošlo predugo vremena otkako si nestala, ali ne možeš. Kako god da je, prebrzo dani lete, a opet ponekad predugo traju. Stvari se jednostavno dogode. Htjeli vi to ili ne. Stvari koje niste očekivali. A na vama je da se snađete. U tom trenutku i kasnije. A ti, još se snalaziš. I pitaš se, hoće li to ikad prestati? Hoće li jednog dana doći do trenutka da budeš zaista, ali zaista sretna i ispunjena? Pitaš se, bi li bilo što drukčije da se sve nije dogodilo u tako kratkom roku? Svaki dan, pitaš se, što bi sada rekla da je tu?



I svake večeri, dok legneš u krevet, zamisliš se. Razmišljaš o situacijama koje su ti se dogodile taj dan, razmišljaš o svojim postupcima, ispravnima ili ne, to je sada manje bitno. Ljudi osuđuju, donose prerane zaključke o nekome/nečemu na temelju njihovih glupih uvjerenja, na temelju priča.. Osjećaš poglede na sebi, odmjeravanja, podsmjehe.. Stisneš zube i praviš se da ne boli. Koji put pokušaš reći, da ti je sve to previše, da sve to ponekad pređe granicu i nije normalno. Stvari se probaju srediti, ali svaki put dođe na isto. I onda napraviš nešto što je najbolje za tebe, nešto da bi se osjećala bolje i stvarno je tako! Tako je dok ne dođeš do spoznaje da si time baš nekome upropastila sreću. I, kako se onda ne osjećati lošom zbog svojih postupaka? Nekome si uzela najljepši poklon koji može dobiti, osmjeh na licu.
Pitam se, što bi mi Ona sada na to rekla..