Hold me tight and don't let go..
16.05.2009.
''Ako je vrijedilo išta, ne ostavljaj me..''
U jednu ruku, život ti postane lakši kad nađeš osobu koju dok vidiš, istovremeno te uznemiri i smiri. U drugu ruku, život ti se zakomplicira ako sve okolnosti nisu onako kako bi trebale biti. Puno je značilo, voljela si, trudila se, željela, ali nisi mogla. Pustila si. Požalila si. A vrijeme je to koje se ne može vratiti. Prošlo je previše, a još uvijek je tu. Trajalo je predugo za tako nešto, a još uvijek je tu.
Hold me tight and don't let go..
Ne pronalaziš riječi za svoje trenutno stanje. Gubiš sebe. A možda si se već odavno izgubila. Ne osjećaš se. Od previše maski stavljenih tokom vremena na svoje lice, izgubila si se. Previše toga je na tvojim leđima, a premalo toga unutar tebe. S osmjehom slušaš svaku riječ sugovornika, a ne osjećaš se. Kao ponovno rođenje dođe ti trenutak samo proveden s pravom osobom. Opustiš se, i bez laži i muljanja, ti postaješ opet ti. Samo tada. Samo s Nj. Gubiš se i pronalaziš svaki put iznova. Dosta ti je življenja pod maskom, a makneš li ju, ovaj odurni svijet ugušit će te. Izbjegavaš suvišne razgovore i radije bježiš. Nemaš snage za išta više od toga. A ovako, svakim trenutkom, sve manje funkcionira. I pitaš se do kada?! Potrošila si sve baterije, a i ove su na izmaku.
Hold me tight and don't let go..
Bilo bi lijepo ponovno, pronalaskom sebe i zadržati se. Barem na trenutak duže.
Povremeni slomovi dokaz su da maska puca, a netko, tek tada, ponekad shvati. Na tren. Koji prođe isto kako je i došao. I to znači. Tada. Ponadaš se da će tako biti stalno, a svakim novim korakom, shvaćaš da si sama, što god ko rekao. Ne osjećaš se. Ne osjećaš njih u blizini. Ne kada je najviše potrebno. Ne kada bi pravi prijatelj trebao biti uz tebe. Imaš potrebu za zbližavanjem, ali nemaš snage za isto. Razočarenja i boli je previše, smijeha i sjaja u očima premalo.
Hold me tight and don't let go..
Došlo je do Trenutka. Ta pjesma, sjećanja, sprovod, suze, kiša. Nasloniš se na staro drvo i čekaš da trenutak prođe. Ugledaš velike oči i osjetiš čvrsti zagrljaj. Plakala je s tobom. Bila je tu i značilo je. Značilo je da ni sama ne shvaća koliko.
Nj. nije bilo. Ima svoj život, u koji ti ne pripadaš, iako si u njemu. Smještena u nekom kutku srca, duboko i tajno. Snažno i istinski, možda je ipak vrijeme da odeš s nadom da te neće pustiti..
Hold me tight and don't let go..
Komentari (19) On/Off
Povratak.
Riječi kao da postaju suviše prazne. Bez značenja. Kao da je nestalo ono nešto čime si se znala izraziti. Pišeš i ništa kao da nema smisla. Nema jačine. Bez ikakvih posebnih osjećaja. Forsiraš, jer misliš, možda će se tako vratiti onaj stari osjećaj. A vrijeme prebrzo prolazi i previše se toga mijenja. Ne stižeš sve što želiš i bojiš se da ti jedan život neće biti dovoljan da napraviš sve što želiš. Ne bojiš se smrti, bojiš se nedostatka vremena. Bojiš se da nećeš uspjeti u onome što želiš i bojiš se da će taj strah prevladati tobom. Bojiš se sebe u nekim situacijama. Bojiš se svojih postupaka. Bojiš se da ideš ponovno u krivom smjeru, ali kada je bilo tako dobro! Bojiš se…
Onaj stari, čvrsti zagrljaj, koji je neusporediv s bilo kojim zagrljajem, ona vjera u tebe, oni pogledi, ona ugodna tišina, ona sigurnost koju imaš dok ste zajedno, one gluposti o kojima pričate i napravite od njih bitne stvari, ono posebno mjesto u srcu, ono 'volim te'… oh koliko ti je to samo nedostajalo. I strah je nestao.
Za neke situacije kao da ne pronalaziš riječi. Gubiš se u gomili i nestaješ. Ne pronalaziš se u stvarima u kojima inače jesi. Ne prepoznaješ se. Nemaš vremena za sebe. Nemaš rješenja za toliko toga. Sebična si. Uzimaš, a ne daješ. Ne puštaš jer ti godi, a ne želiš više jer ti jednostavno više nije potrebno. Uzimaš, a ne daješ koliko drugoj strani treba. Ne shvaćaš.