Uvod. Zaplet. Završetak. I tako svaki put iznova. Previše je pročitanih knjiga, tako da nekima već unaprijed znaš kraj. Čemu ih onda čitati? Ne znaš ni sama, ali svejedno, čitaš ih, upijaš svaku stranicu i daješ se cijela. Bez obzira na suze zbog kraja, čitaš sve. Počinješ je čitati isponova, nadajući se da ćeš naići na neki novi, sretniji dio. Uzalud.
Došao je kraj, a s njim i razočarenje, nove suze i novi počeci.
Problem je prepustiti se, bez razmišljanja pri svakoj novoj situaciji, upravo zbog silnih pročitanih knjiga. Zbunjuju te osjećaji, okolnosti i pojedine situacije. Suze ti naviru na oči. Ljuta si na samu sebe jer ne znaš kako postupiti u pojedinoj situaciji. Bojiš se da ne znaš ništa drugo nego povrijediti nekoga ili biti povrijeđena. Toliko toga se skuplja, toliko toga samo slažeš na police i ostavljaš u nadi da ćeš to rješiti kad tad. Boli, toliko toga boli, a ljudi ne vide iza lažnog osmjeha i sjaja u očima. Toliko nerješenih stvari je ostalo od prije, što tek sada dolaze na svoj red. Ne dozoljavaš ljudima da ti priđu i upoznaju te. Gradiš zid oko sebe. Bojiš se.
Ovo sve lažna je umjetnost.