(možda malo preosoban post.)



Ne pišeš ovo zato da bi On čitao, ovo pišeš za sebe, da bi se utješila i pronašla bar malo mira ovako sama. Nekako, sve je počelo baš onda kad si to najviše trebala. A završilo je u trenutku kad si to još uvijek trebala, više od ičega. Jer boli. Boli ono od prije. I ovo sada.
I? Sada je na tebi da nešto kažeš? Da daš objašnjenje? Izgleda. Ali dojadilo ti je stalno davati jedna te ista objašnjenja. Iz dana u dan govoriti isto. Možda i On zaslužuje objašnjenje, ali, čemu kad se tvoji, ni Njegovi osjećaji ne budu promijenili. Možda bi bilo ispravno reći sve što osjećaš. No nije dobro uvijek reći sve što imaš na srcu, ali treba uvijek nastojati da na srcu ima sve što se može reći. A često je teško pronaći one riječi, jer onih pravih je tako malo. I zar su uopće potrebne riječi da On shvati koliko ti je do njega stalo?
Osjećaš klonulost, slabost, ali ne zbog Njega. Slaba si od svega. Slaba si pred životom. Stat ćeš negdje i to će biti tvoj kraj. Bojiš se. Oko tebe su stvari već postale dio tebe. Saživjela si se sa njima. Pokušala u njih unesti dio svoje ljubavi, ali vidiš da je bilo uzaludno. Slomio je i ono malo nade što je ostalo. Želiš nadjačati ovu bol koja te neizrecivo peče u grudima. Da ga voliš, ne možeš mu reći, jer nemaš snage, nemaš hrabrosti, kad znaš da to ionako ništa promijeniti neće. Ne znaš što bi rekla a da ispadne dobro. Ali shvatit će valjda jednom da je imao ljubav , koju je on odbijao. I možda ovo što pišeš nije dugo, ali zašto bi i trebalo biti kad je srž svega negdje unutra, a ne odozgo na površini.
I ne može sve biti jednako kao što je i bilo. Kako bi moglo biti? Prijateljstvo ponekad završava ljubavlju, ali ljubav nikada ne završava pravim prijateljstvom. Možda, ako skupiš snage, dovoljno za sve što bi mu mogla reći, možda i odeš na tu kavu. A možda, možda ćeš ostati samo na snovima da ćete se sresti, na dalekoj, svijetloj, obasjanoj cesti, gdje prestaje zloba, gdje će prestati i muke, gdje će te grliti tada, Njegove ruke.