Pogled u nebo.
[Dakle, ovo je sastavak koji sam napisala za Lidrano, ali moja ga razrednica, zbog, meni potpuno nejasnog razloga, nije poslala! Nisam namjeravala ovo objavit, al sad baš hoćem! Ljuta sam!]
Svatko bi jednom trebao proći kroz to. Sve je to samo dio odrastanja. Bojim se da i najvažniji dio našega života. To je razdoblje u kojemu tek otkrivaš tko si, što želiš postati, razmišljaš o svojoj budućnosti, određuješ si životne prioritete. Gradiš se kao osoba. Prolaziš kroz trnje i kamenje, ali ne odustaješ. Ne odustaješ jer se nadaš da će se naći i netko tko će te shvatiti i pogledati kako treba.
Subota je navečer. Dok velika većina 16-godišnjakinja samo živi za taj dan, taj veliki izlazak u grad, ti radije ostaješ doma. Provodiš vrijeme čitajući neku dobru knjigu. Listaš stranice ispunjene recima slova koje ne želiš razumjeti, ali moraš. Pronalaziš se u tim naizgled tako suhoparnim riječima i na neki način, drago ti je zbog toga. Ili se jednostavno zavališ u krevet poput nasukanog kita i razmišljaš. Razmišljaš o stvarima koje ti se događaju u životu. Razmišljaš o ljudima, o odrastanju.
Već sada si se djelomično izgradila kao osobu. Gradiš se još uvijek, i budeš još dugo.
Velika većina ljudi tvojih godina te ne prihvaća. Osuđuju te. Čuješ riječi iza leđa, kada misle da gledaš kroz prozor i promatraš nebo. Boli... Odbacuju te. Počinješ se pitati griješiš li. Da li ti ne dopuštaš ljudima da te prihvate. Teško je nositi se sa svime dok si svjesna toga. Dok toliko želiš postati netko i nešto, a podršku u tome dobivaš od svega par starijih osoba. Ne pronalaziš se u mnogo stvari sa svojim vršnjacima. Osjećaš se kao da si ti te dane davno prošla. Počinješ drugačije gledati na sve što se događa oko tebe. Čini ti se da si napokon otvorila oči, progledala i jasnije vidiš svijet oko sebe. Svjesna si da su svi usponi i padovi sastavni dio života. Ne gubiš nadu, iako si razočarana u ljude koji nisu uz tebe kada to od njih zapravo očekuješ. Nastavljaš tražiti dalje. Ne ide sve u životu onako kako si ti zamislila. Ponekad je potrebno puno više truda uložiti u nešto da bi nešto postigao. Teže je nego što izgleda, ali život je škola. Bez obzira na pritisak okoline i podsmijeh vršnjaka sposobna si donositi teške odluke. Ne izbjegavaš ih, bez obzira na strah, jer znaš da su važan dio života. U takvim si trenucima često sama. Uplašena. Znaš da nije lako i da tako i ne treba biti. No, dovoljno si jaka i odlučna da digneš glavu i sigurnim korakom kreneš dalje. To su sunčani trenuci koji ti svaki puta uliju nadu za život. Trenuci kada ZNAŠ da si u pravu. Trenuci koji te vade iz tame u kojoj se, u trenucima slabosti, nerijetko nalaziš. Osjećaš na leđima težak teret. Ljudi te ponekad podcjenjuju, ne uvažavaju tvoje mišljenje, na koje svi imamo pravo. Ne žele te poslušati kako treba, samo zato jer imaš šesnaest. Težiš boljemu, višemu. Činiš sve da te ljudi saslušaju. Nadaš se da će doći i tvoje vrijeme.
Djevojka si koja još nije odrasla, a više nije ni dijete.
*
[Kraj sastavka.]
Okej, počinješ se pitati zar ti zbilja nemaš život?! Svaki dan novi post. Nitko te ni ne stigne pročitati. :)
No dobro, nije bitno. Pišeš za svoju dušu.
Ljuta si jako. Jako. Jako. Na svoju rasku! Još uvijek ne shvaćaš kako netko tko bi se trebao pobrinuti za svoje učenike , može zaboraviti ili iz nekog drugog, tebi nejasnog razloga , ne poslati sastavak na Lidrano, koji si ti pisala 3 dana! Pitaš se dali ga je uopće i pročitala. Uopće se ne bi začudila da nije. Ljuta. Ljuta. Ljuta. Tužna. [Zamišljaš kako se spotakne preko nečega i padne] :(
Bila si danas na radionici o komunikaciji, od 9-16:30h. Odlično. Oduševljena si. Previše je toga što bi sad mogla napisati o tome. Ali uglavnom, otišla si jako zadovoljna, bilo je iznad tvojih očekivanja. Zanimljivo. Zabavno. Edukativno. Timski rad [koji inače ne volim] ti je odlično sjeo. Pokušat ćeš se pridržavati barem nečega što si saznala tamo. O boljoj komunikaciji s ljudima. Stvarno treba poraditi na tome. Voliš dok osoba s kojom komuniciraš zna pričati i lijepo se izraziti. Da. [Hoćem i ja tako.]
Ugl. Ideš u teretanu ujutro. Nisi bila već tjedan i pol. Weeee.
Moraš postavljat sve stvari s kompa na dvd-e. U nedjelju se ruše Windowsi. Napokon. [Nadam se da će sve dobro funkcionirat, ipak, Brat slaže.]
Brat ti živčani. Pokušava spavati. Ne može. Jer ti tipkaš cijelo vrijeme po ovoj glasnoj tipkovnici. [Jbg. Kupi mi onu s plitkim tipkama ko na laptopu i neće ti smetat.] Još više živčani. Počne se derati na tebe. Dođe ti da kažeš:'' Sad vidiš kako je meni bilo jučer dok ja nisam imala mira!'', ali se suzdržiš. On se pokupi iz sobe. Ah, šta sad.
Nastavljaš stavljati dalje ovo na dvd-e.
Ljubimgrlimvolim. [Zna se koga to.]
Šajni.
*Miss Shiny*
Svatko bi jednom trebao proći kroz to. Sve je to samo dio odrastanja. Bojim se da i najvažniji dio našega života. To je razdoblje u kojemu tek otkrivaš tko si, što želiš postati, razmišljaš o svojoj budućnosti, određuješ si životne prioritete. Gradiš se kao osoba. Prolaziš kroz trnje i kamenje, ali ne odustaješ. Ne odustaješ jer se nadaš da će se naći i netko tko će te shvatiti i pogledati kako treba.
Subota je navečer. Dok velika većina 16-godišnjakinja samo živi za taj dan, taj veliki izlazak u grad, ti radije ostaješ doma. Provodiš vrijeme čitajući neku dobru knjigu. Listaš stranice ispunjene recima slova koje ne želiš razumjeti, ali moraš. Pronalaziš se u tim naizgled tako suhoparnim riječima i na neki način, drago ti je zbog toga. Ili se jednostavno zavališ u krevet poput nasukanog kita i razmišljaš. Razmišljaš o stvarima koje ti se događaju u životu. Razmišljaš o ljudima, o odrastanju.
Već sada si se djelomično izgradila kao osobu. Gradiš se još uvijek, i budeš još dugo.
Velika većina ljudi tvojih godina te ne prihvaća. Osuđuju te. Čuješ riječi iza leđa, kada misle da gledaš kroz prozor i promatraš nebo. Boli... Odbacuju te. Počinješ se pitati griješiš li. Da li ti ne dopuštaš ljudima da te prihvate. Teško je nositi se sa svime dok si svjesna toga. Dok toliko želiš postati netko i nešto, a podršku u tome dobivaš od svega par starijih osoba. Ne pronalaziš se u mnogo stvari sa svojim vršnjacima. Osjećaš se kao da si ti te dane davno prošla. Počinješ drugačije gledati na sve što se događa oko tebe. Čini ti se da si napokon otvorila oči, progledala i jasnije vidiš svijet oko sebe. Svjesna si da su svi usponi i padovi sastavni dio života. Ne gubiš nadu, iako si razočarana u ljude koji nisu uz tebe kada to od njih zapravo očekuješ. Nastavljaš tražiti dalje. Ne ide sve u životu onako kako si ti zamislila. Ponekad je potrebno puno više truda uložiti u nešto da bi nešto postigao. Teže je nego što izgleda, ali život je škola. Bez obzira na pritisak okoline i podsmijeh vršnjaka sposobna si donositi teške odluke. Ne izbjegavaš ih, bez obzira na strah, jer znaš da su važan dio života. U takvim si trenucima često sama. Uplašena. Znaš da nije lako i da tako i ne treba biti. No, dovoljno si jaka i odlučna da digneš glavu i sigurnim korakom kreneš dalje. To su sunčani trenuci koji ti svaki puta uliju nadu za život. Trenuci kada ZNAŠ da si u pravu. Trenuci koji te vade iz tame u kojoj se, u trenucima slabosti, nerijetko nalaziš. Osjećaš na leđima težak teret. Ljudi te ponekad podcjenjuju, ne uvažavaju tvoje mišljenje, na koje svi imamo pravo. Ne žele te poslušati kako treba, samo zato jer imaš šesnaest. Težiš boljemu, višemu. Činiš sve da te ljudi saslušaju. Nadaš se da će doći i tvoje vrijeme.
Djevojka si koja još nije odrasla, a više nije ni dijete.
*
[Kraj sastavka.]
Okej, počinješ se pitati zar ti zbilja nemaš život?! Svaki dan novi post. Nitko te ni ne stigne pročitati. :)
No dobro, nije bitno. Pišeš za svoju dušu.
Ljuta si jako. Jako. Jako. Na svoju rasku! Još uvijek ne shvaćaš kako netko tko bi se trebao pobrinuti za svoje učenike , može zaboraviti ili iz nekog drugog, tebi nejasnog razloga , ne poslati sastavak na Lidrano, koji si ti pisala 3 dana! Pitaš se dali ga je uopće i pročitala. Uopće se ne bi začudila da nije. Ljuta. Ljuta. Ljuta. Tužna. [Zamišljaš kako se spotakne preko nečega i padne] :(
Bila si danas na radionici o komunikaciji, od 9-16:30h. Odlično. Oduševljena si. Previše je toga što bi sad mogla napisati o tome. Ali uglavnom, otišla si jako zadovoljna, bilo je iznad tvojih očekivanja. Zanimljivo. Zabavno. Edukativno. Timski rad [koji inače ne volim] ti je odlično sjeo. Pokušat ćeš se pridržavati barem nečega što si saznala tamo. O boljoj komunikaciji s ljudima. Stvarno treba poraditi na tome. Voliš dok osoba s kojom komuniciraš zna pričati i lijepo se izraziti. Da. [Hoćem i ja tako.]
Ugl. Ideš u teretanu ujutro. Nisi bila već tjedan i pol. Weeee.
Moraš postavljat sve stvari s kompa na dvd-e. U nedjelju se ruše Windowsi. Napokon. [Nadam se da će sve dobro funkcionirat, ipak, Brat slaže.]
Brat ti živčani. Pokušava spavati. Ne može. Jer ti tipkaš cijelo vrijeme po ovoj glasnoj tipkovnici. [Jbg. Kupi mi onu s plitkim tipkama ko na laptopu i neće ti smetat.] Još više živčani. Počne se derati na tebe. Dođe ti da kažeš:'' Sad vidiš kako je meni bilo jučer dok ja nisam imala mira!'', ali se suzdržiš. On se pokupi iz sobe. Ah, šta sad.
Nastavljaš stavljati dalje ovo na dvd-e.
Ljubimgrlimvolim. [Zna se koga to.]
Šajni.
*Miss Shiny*
Komentari (21) On/Off