Prava je tajna sreće u tome da mnogo zahtijevamo od sebe, a malo od drugih.
*Mudra misao za početak*
*zadovoljni smajlić s napušenim osmjehom*- Još uvijek zadovoljno gubim dane.
Stepenice koje vode u moju sobu su poznate po tome kako škripe. Ali ne sve. Samo zadnje tri. Teško se šuljati dok si svjestan toga da svaki čas kada ideš preskočiti te tri, možeš zveknuti. Dok znaš da je soba tvojih roditelja nasuprot tvoje i dok znaš da će biti histeričnog deranja ukoliko zvizneš usred noći dok se vraćaš iz pljačke frižidera. Ipak, ovoga puta ne želiš riskirati i ljutiti roditelje, budući da ovih dana dolazi račun za mobitel, pa će tek onda imati razloga za ljutnju.
Ostaješ u sobi i sjediš na tom tabureu kojega, unatoč kritikama svih ljudi na njegov izgled *shame on you* , nikako ne želiš maknuti iz sobe. Prirastao ti je srcu. Jadničak stari. *smajlić na rubu suza*
Budući da si još jednu većinu dana provela kao najveća bitanga, nastavljaš i dalje. Prošećeš puna dva koraka do prozora da pustiš malo zraka. U sobi ti je najmanje 35*C , jer si peć navinula na 6. Ne možeš više disati kako ti je vruće. Otvoriš prozor i zagledaš se u prirodu. Cijelo dvorište i livadu imaš na vidiku. Gledaš tračke trave koji mjestimično proviruju ispod već danima smrznute bijele površine. Granama drveća je prevladalo inje. S pseće kućice vise dvije duge, lijepo oblikovane sige. Bjelina je posvuda. Sve je tako tiho, mirno i spokojno. Svjež zrak te lupi po licu kao bolna pljuska. Prava zima. Streseš se i brzo zatvoriš prozor. Možda koji decibel preglasno. Stisneš zube jer očekuješ prigovor iz susjedne sobe. Stojiš kao budala kojih 5sec sa stisnutim zubima, lagano spuštenog vrata i glave zabačene prema naprijed, no ništa. Još bolje. Spavaju.
Zavališ se opet na tabure od kojeg te već stražnjica neopisivo boli. Uz lagani nadomjestak tomu, bole te i svi ostali mišići koji postoje na tijelu, kao posljedica teretane. Istežeš se malo *Ali, naravno, sjediš dok se istežeš jer si prelijen da digneš dupe* s namjerom da će te bar stražnjica prestati mučiti da možeš bezbolno gubiti dane sjedeći za kompjuterom na tabureu. Nije uspješno izvršeno.
Muči te nesanica već danima *točnije , od početka školske godine*. Zamijenila si dan i noć. Dani ti se svode na spavanje, tuširanje *i sve što ide uz to*, teretanu, treninge, tuširanje i povremeno konzumiranje hrane. To definitivno treba promijeniti.
Svjesna toga, kapci ti se polako sklapaju i trepavice postaju preteški teret na njima. Još uvijek piljiš u monitor i ne daš se.
Izdržiš još cirka 10min i predaješ se. Gotovo je. *Zijev* Mora da je to razmišljanje o spavanju tako djelovalo na tebe.
Napokon. Zadovoljno ustaješ sa taburea, gasiš kompjuter i ušuškaš se u topli krevet. Obožavaš ga *krevet mislim*.
S osmjehom na licu, toneš u san.
Voli vas
Lana
*zadovoljni smajlić s napušenim osmjehom*- Još uvijek zadovoljno gubim dane.
Stepenice koje vode u moju sobu su poznate po tome kako škripe. Ali ne sve. Samo zadnje tri. Teško se šuljati dok si svjestan toga da svaki čas kada ideš preskočiti te tri, možeš zveknuti. Dok znaš da je soba tvojih roditelja nasuprot tvoje i dok znaš da će biti histeričnog deranja ukoliko zvizneš usred noći dok se vraćaš iz pljačke frižidera. Ipak, ovoga puta ne želiš riskirati i ljutiti roditelje, budući da ovih dana dolazi račun za mobitel, pa će tek onda imati razloga za ljutnju.
Ostaješ u sobi i sjediš na tom tabureu kojega, unatoč kritikama svih ljudi na njegov izgled *shame on you* , nikako ne želiš maknuti iz sobe. Prirastao ti je srcu. Jadničak stari. *smajlić na rubu suza*
Budući da si još jednu većinu dana provela kao najveća bitanga, nastavljaš i dalje. Prošećeš puna dva koraka do prozora da pustiš malo zraka. U sobi ti je najmanje 35*C , jer si peć navinula na 6. Ne možeš više disati kako ti je vruće. Otvoriš prozor i zagledaš se u prirodu. Cijelo dvorište i livadu imaš na vidiku. Gledaš tračke trave koji mjestimično proviruju ispod već danima smrznute bijele površine. Granama drveća je prevladalo inje. S pseće kućice vise dvije duge, lijepo oblikovane sige. Bjelina je posvuda. Sve je tako tiho, mirno i spokojno. Svjež zrak te lupi po licu kao bolna pljuska. Prava zima. Streseš se i brzo zatvoriš prozor. Možda koji decibel preglasno. Stisneš zube jer očekuješ prigovor iz susjedne sobe. Stojiš kao budala kojih 5sec sa stisnutim zubima, lagano spuštenog vrata i glave zabačene prema naprijed, no ništa. Još bolje. Spavaju.
Zavališ se opet na tabure od kojeg te već stražnjica neopisivo boli. Uz lagani nadomjestak tomu, bole te i svi ostali mišići koji postoje na tijelu, kao posljedica teretane. Istežeš se malo *Ali, naravno, sjediš dok se istežeš jer si prelijen da digneš dupe* s namjerom da će te bar stražnjica prestati mučiti da možeš bezbolno gubiti dane sjedeći za kompjuterom na tabureu. Nije uspješno izvršeno.
Muči te nesanica već danima *točnije , od početka školske godine*. Zamijenila si dan i noć. Dani ti se svode na spavanje, tuširanje *i sve što ide uz to*, teretanu, treninge, tuširanje i povremeno konzumiranje hrane. To definitivno treba promijeniti.
Svjesna toga, kapci ti se polako sklapaju i trepavice postaju preteški teret na njima. Još uvijek piljiš u monitor i ne daš se.
Izdržiš još cirka 10min i predaješ se. Gotovo je. *Zijev* Mora da je to razmišljanje o spavanju tako djelovalo na tebe.
Napokon. Zadovoljno ustaješ sa taburea, gasiš kompjuter i ušuškaš se u topli krevet. Obožavaš ga *krevet mislim*.
S osmjehom na licu, toneš u san.
Voli vas
Lana
Komentari (16) On/Off