Za početak *smajlić koji razbija sve što stigne* .




Buđenje je prošlo relativno dobro. Prvi pokušaj jedne osobe da me probudi (vjerojatno s nekom zlom ili sebičnom namjerom (!)) danas nije uspio. (Čitaj: Aha, da, ja sam faca! In your face!)
Sat vremena nakon tog pokušaja, uslijedio je drugi, uspješni pokušaj ,ali od druge osobe. Dobri način buđenja, automatski mi popravlja raspoloženje za cijeli dan.
Skakućem niz stepenice, ravno do kupaone, pustim si jedan cha cha za dobro jutro uz pranje zubi i plešem. Dolazim do kuhinje, otvorim frižider i samo gledam u njega. Ne da mi se pružiti ruku da si dohvatim namirnice koje ću konzumirati za doručak. Odustajem. Zatvaram frižider i odlazim malo odmoriti od spavanja u boravak. Tata i ja smo sami doma tako da nije frka ako nešto ne napravim iste sekunde.
Protežem se poput mačke i naglo ustanem. Prvi put mi se ne zavrti u glavi nakon takvog naglog pokreta. Svjesna toga, odlazim opet u kupaonu, pod tuš. Bacam sve sa sebe, pustim muziku, vodu i plešem.
Nakon tog 'tretmana' odlučno odlazim u kuhinju, otvaram frižider i uzimam namaz od sira, 4 male rajčice i neki pršut. Otvaram ladicu gdje obično stoji kruh. Nema ga. Još od jučer, jer mi se nije dalo u trgovinu za vrijeme filma. Odem do tatinog ureda i nabacim pogled *a-tatice-molim-te-odeš-kupit-kruha-ja-sam-jako-gladna*. Zadatak uspješno obavljen.
Napokon se najedem i opet zavalim u boravak na kauč.
Osjećam se poput najveće bitange. Ali paše mi. Palim tv i vidim da upravo počinje neka sladunjava romantična komedija na HBO-u. Traje 2 i pol sata, za vrijeme kojih je bilo toliko smetnji da mi je došlo da nekoga razbijem. Da isključim telefon, mobitele i eliminiram sve ljude oko sebe (dobro, tatu). Naravno, nisam to učinila. Zadovoljna odgledanim, okrećem se na drugu stranu da malo odrijemam. (Uistinu, bitanga sam)
Ne prođe ni 5min, stiže poruka i počinje dopisivanje. Mislim si što će moji reći dok dođe račun za 12mj. Ili neće ništa reći, samo će zaplijeniti mobitel. Khm, da, to je više vjerojatno.

Odlazim u sobu, sjedam za kompjuter. Zadovoljna učinjenim, gledam svoj blog. Tražim citate iz knjiga i povremeno bacim pogled na literaturu koju trenutno čitam. Alessandro Baricco : Ocean more.
Svaku rečenicu pročitam 2 puta. Ne odgovara mi to sada. Kasnije ću.
Pišem po forumima, pametujem i povremeno se osjećam kao tuka jer na neke stvari/situacije ne znam što bi rekla. Zamišljam da se lupam po glavi (Ipak, to je samo u mislima, jer ja sebe previše volim da se lupam ).
Zvoni telefon. Opet. Naravno, za mene je. Počinjem ludjeti jer mislim da je osoba koju u ovom trenutku (ili bilo kojem drugom) ne želim čuti.
Nije. Odahnem. Kuma je. Još uvijek nije usvojila gradivo oko mobitela što sam joj jučer objašnjavala. Ludim. Ne zna osnovne stvari (Upravljanje joystickom!).
Desetak minuta kasnije. Stvori mi se na vratima. Počne o tome kako ju nisam ništa naučila (dobro da smo jučer ponovili to minimalno 7 puta). Ja još više ludim. Uzmem mobitel u ruke i aktiviram joj sve što treba. Zanima ju šta sam to tipkala. Zabada nos gdje joj nije mjesto. Luda još više. Ustajem se i odlazim u sobu. Ona ode, ni ne pozdravim ju. A još uvijek ne kuži kako se upravlja joystickom!
Dogovorim se za hitnu kavu s prijateljem iz osnovne. Odem se istuširati s namjerom da ću se malo opustiti. Pustim si cha cha i tjeram se da plešem i prepustim se ritmu. Ne djeluje. Po glavi mi se samo mota kumino kvocanje! Odjednom stanem i zagledam se u kaplje koje klize niz vrata tuš kabine. Vrtim si čudni film u glavi o tome kako bi bilo da sam ja kaplja. Khm.
Spremim se i odlazim na kaficu. Odmor za misli i dušu. Na povratku odem do PPK-a po veliki jogurt . Uz chips odlično ide. (Toliko o zdravijoj prehrani)
Putem dobih vijest koja me jako uznemirila. Da mi nešto nije dobro s blogom. Pred očima mi se stvori tamna slika. Probada me. Oh, ne. Nestajemmmmm. Ok, dosta sranja.
Uđem u kuću i sjedam pred komp. Pišem . Idem jesti. Pravu večeru. Ne chips i jogurt. (To sam već pojela ).
Sutra teretana. Puca me sreća s povremenim javljanjima sjete.

Voli vas
Lana