...Obozavam ga,ali on mene ne...
08.07.2006., subota
Prvi koraci jadanja...
|
Evo ja napravih blog da se mogu negdje jadati...Da mogu negdje iznjeti svoje osjecaje i dusevne boli koje me progone iznutra...Moj zivot nema smisla...Nikad nisam bila sretna,cak ni kao dijete...Jednom u zivotu dozivila sam krtaku srecu.Tada sam se osjecala ispunjeno.U ta dva mjeseca digao mi je svijet u nebesa,govorio mi da sam samo njegova princeza i da cemo zauvijek biti sretni,a sto je najgore ja sam mu sve vjerovala...U ta dva mjeseca moj je zivot imao smisla,htjela sam zivjeti i zivjela sam punim plucima i vjerovala sam u nasu ljubav...koje,s njegove strane,nije bilo...Ponekad pomislim da me mozda i volio ali da sam ja ns krivo napravila,ali nikad nisam shvatila sto je bilo presudno da ja opet zavrsim u svom malom svijetu tame,tuge i patnje...Od te kratke srece proslo je 7 mjeseci i jos to nisam preboljela,ponekad se pitam hocu li ikad?Ocito cu biti sretna tek kada zavrsim u nekom prokletom jarku,u marcnom i smrdljivom parku...Ja ne zelim tako zavrsiti,Ja samo zelim biti obicno sretno dijete...Mozda za mene ima sanse...ali hoce li se ona pokazati na vrijeme?ili je za mene prekasno?Ne znam,ali Onaj gore zna...Onaj gore koji mi je dao toliko patnje i boli a sto sam ja Njemu ucinila??Sto sam Mu skrivila?Nitko nije sasvim sretan ali svatko ima mali tracak srece u zivotu a ja nemam ni to...Ozbiljno vam kazem...Nadam se da cu jednom u zivotu nac svoju srecu...da cu dozivjet ljubav prije nego sto bude prekasno... Do slusanja... Tuzni pozdrav...     |
