Izvor: Internet

OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO





OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO


NOVO PRORICANJE

PRIJETEĆI KAŽIPRST: "NIKADA VI NE ĆETE DOĆI NA VLAST!"

OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

PRVI DIO



DRUGI DIO


Hrvatski tisak

TREĆI DIO

Fizicka likvidacija srpskih Židova počela je odmah u proljeće 1941. Do jeseni ubijeni su skoro svi muškarci, a žene i djeca, kao i preostali muškarci, likvidirani su koncem travnja - pocetkom svibnja 1942. godine. Točan broj ubijenih ne daju ni židovski izvori. Ipak, po nekim podacima povjesničar Jasa Romano došao je do spoznaje kako je od ukupnog broja srpskih Židova stradalo njih 88%. Medjutim, srpski povjesničar Sretenije Zrokić kaže da je od 11.870 beogradskih Židova rat preživjelo svega 1.115, što čini samo nešto više od 9%. Židove u Srbiji nisu hvatali i ubijali samo Nijemci, nego i srpska policija, Nedićevi dobrovoljci i četnici. Većina srpskih Židova ubijena je u logorima Banjica i Sajmište. Nijedan Židov nikada nije uspio pobjeći iz logora.

Logor Banjica u Beogradu osnovan je srpnja 1941., a likvidiran koncem rujna 1944., mjesec dana prije povlačenja Nijemaca iz Beograda. Na sastanku srpskih policajaca i gestapovaca, lipnja 1941. godine, riješeno je da se u jednoj vojarni bivše jugoslavenske vojske na periferiji grada izvrše radovi na njenom pretvaranju u koncentracijski logor. Dokument o tome potpisao je Dragi Jovanović, a prvi zatvorenici dovedeni su već 9. srpnja. Za upravitelja logora postavljen je Svetozar Vujković, u srpskom dijelu logora gdje su bili samo srpski policajci, dok su u manjem njemackom dijelu upravljali gestapovci. Zapovjednik cijelog logora i njegov pomocnik bili su Nijemci. Njemacki i srpski dijelovi logora bili su potpuno odvojeni.

Zatvorenike su čuvale jake straže: “Na kupolama su postavljeni mitraljezi i reflektori. S njih su danju i noću osmatrale dvostruke straže - po jedan esesovac i jedan žandar Specijalne policije. Kasnije, kad je ta policija stekla veće poverenje okupatora, nemačke straže su povučene”. Isti srpski izvor nastavlja: “Aparat logorske uprave sačinjavali su i ključari sa svojim komandirom na čelu. Oni su odabirani iz redova bivših žandara, sada pripadnika Srpske straže”.

Iz samo djelomično sačuvane dokumentacije srpskog dijela logora vidi se da je evidentirano 23.697 osoba, a strijeljano 3.489. Njemačka i srpska policija počele su koncem 1943. uništavati dokumentaciju, iskapati i spaljivati leševe strijeljanih, tako da se uopće ne zna koliko je stvarno bilo žrtava, niti koliko je od njih bilo Židova, a koliko Srba i ostalih. Jedno se sigurno zna: nitko od Židova nije izišao živ sa Banjice... Ubijani su, kao i ostali zatočenici i u dvorištu logora, strijeljani u selu Jajinci ispod Avale, na Jevrejskom i Centralnom groblju u Beogradu. Strijeljanja su zajedno vršili Gestapo, Specijalna policija i Srpska državna straža. Svi nadjeni popisi pisani su rukom, isključivo ćirilicom. Zatvorenike su u logor upućivali esesovci, njemačka vojska, Uprava grada Beograda, predstojništva srpskih gradskih policija, Srpska državna straža, Ljotićevi dobrovoljački odredi, srpski prijeki sudovi, okružna i sreska načelstva iz cijele Srbije. Spiskovi za strijeljanje sastavljani su u Specijalnoj policiji. Sastavljao ih je šef logora Vujković, zatim gestapovski zapovjednik i njegov pomoćnik. Iz rijetkih sačuvanih popisa vidi se da su strijeljana i djeca: do 7 godina - 22 djeteta, do 14 godina - 26 djece, do 17 godina - 76 djece... Strijeljane su i majke s malom djecom u
naručju. Grobari beogradskih groblja sjećaju se: “Gestapovci i agenti Specijalne policije izvlačili su iz blindiranih automobila žene jednu po jednu. Dvojica bi svaku držali za ruke, a treći, kad bi je priveli do ivice rake, pucao je u glavu i onda bi je gurnuli u nju. Židovski izvor kaže: ”U toku 1942. do septembra 1944. u logor na Banjici dovedeni su Jevreji koji su se sklonili u neka sela Srbije, ali su ih uhvatili ljotićevci, nedićevci i četnici i predali Nemcima, jer su za svakog Jevrejina dobijali novcanu nagradu".
Jedini preživjeli Židovi u Srbiji su oni, koji su ostali neotkriveni u zabačenim srpskim selima kod seljaka koji su ih sakrivali. U svojoj pismenoj izjavi poslije rata jedna od tako preživjelih Židovki kaže i ovo: “ Četnici Draže Mihailovića u tom kraju gonili su Jevreje bez milosti, naročito četnički odredi koji su dolazili sa Ravne Gore (Glavni stožer Draže) od kojih smo se morali kriti kao od Nemaca. Poznato mi je da su ti četnici ubili na najgrozniji način nekoliko jevrejskih porodica u tom kraju”.
Jedan drugi preživjeli logoraš-Srbin zapisao je u svojoj knjizi sjećanja: “Kroz Sajmište je prošlo više hiljada Jevreja... Po zidovima paviljona bili su ispisani dugi redovi te tužne istorije, a na mnogim mestima umetnicki izradjeni portreti. Danima smo se navraćali do tih posljednjih tragova hiljada ljudi. Bilo je preživelih Srba koji su nam pričali o raznim detaljima života Jevreja na Sajmištu, koji su omogućili da Jevreji po židovima ispišu zadnje, oproštajne misli i zavete”. Ali, od svega toga na Sajmištu danas nema ni traga. Tko je od “oslobodilaca” izbrisao, uništio, zatro svaki trag toga? Isto tako na preostalim do danas paviljonima, u kojima su uredi ili skladišta, nema ni najmanje pločice koja bi podsjećala da je tu bio strašni koncentracijski logor, uglavnom za Židove. Europski parlament je 11. veljaće 1993. usvoji Rezoluciju o europskoj i medjunarodnoj zaštiti koncentracijskih logora kao povijesnih spomenika. Ali, to se, izgleda, ne odnosi i na logor Sajmište. Jer, ni u Jeruzalemu, u Memorijalnom centru Jad Vasem u Dvorani sjećanja medju imenima 22 najveća logora za Židove u Europi nema Sajmišta - najvećeg židovskog gubilišta u Srbiji. Od svih logora na teritoriju bivse Jugoslavije ispisano je samo ime Jasenovca! Ostaje li to namjerno za povijest da su i svi srpski Židovi izgleda ubijeni u NDH, u Jasenovcu?
A SPC? Kako se ponašala tijekom Drugog svjetskog rata? Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma. Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli na poklonjenje njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti”. Arhijereji su do kraja ostali vjerni tom svom obećanju, kao što nikad nisu prekršili ni riječ datu “ocu Srbije” generalu Milanu Nediću da će “Srpska pravoslavna crkva u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja nastaviti da se bori na njegovoj strani”. Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izrazavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova. A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa. Tri episkopa prvi su stavili svoje potpise na “Apel srpskom narodu”, kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, kolovoza 1941. godine javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstveni slučaj u Europi u tom ratnom vihoru.

* * *

Jedna od najjasnijih manifestacija srpskog antisemitizma bila je antimasonska, točnije antižidovska izložba otvorena u Beogradu 22. listpada 1941. godine, a koja je trebala podržati i opravdati genocid nad Židovima u Srbiji i Europi uopće. Pokraj eksponata na samoj izložbi, pripremljen je i ogroman promidžbeni materijal: vise od 200 tisuća raznih brošura, 60 tisuća plakata, 100 tisuća letaka, 108 tisuća primjeraka devet vrsta dopisnica, 176 raznih kino-reklama, četiri vrste postanskih maraka itd. Organizatori su se hvalili: “Ovako zamišljena izložba biće jedinstvena ne samo u Srbiji i Balkanu, ne samo u jugoistočnoj Europi i Europi, nego i u svetu”. Tisak je budio nacionalni ponos pučanstva: “Uspeh beogradske izložbe prevazišao je daleko granice Srbije i dobio zasluženo priznanje u štampi cele Evrope”. Glavni ponos priredjivača bile su zaista jedinstvena pojava u Europi u tom ratu, antižidovske marke sa odvratnim rasističkim crtežima, koje su trebale, po želji srpskih antisemita, “na celom globusu kroz sva vremena služiti kao najubedljiviji dokaz kako se jedan narod pred opasnošću da nestane prenuo(?).” Milan Nedić je izrazio “punu zahvalnost priredjivačima i smatra da će izložba imati velikog vaspitnog dejstva, jer je očigledna načinom sistematski prikazala rad neprijatelja države i naroda”.

IZVOR:

Ivan Mužič