Porobljivači
nikada ne će
postati
ljudima.

CRKVU BI marginalci OPET UGURALI U KATAKOMBE




Silvana Oruč Ivoš (H.S., 9. rujna 16.)

Ubereš li cvijet,
uvenut će. Sjemena
ne će ostavit'.

Heroj Hrvat

(nastavlja se)

Previranja u HSS-u mogu biti pouka i opomena oholima.

INTERVJU ZA ARD
PLENKOVIĆ ZA NJEMAČKU JAVNU TELEVIZIJU 'Protjerat ću ekstremizam iz HDZ-a! Moja je misija ojačati politički centar'


NEKI KOMENTARI

Ida Galić
Plenki će da istera ekstremizam i daopet uvede antifašizam i osnuje veliku koaliciju sa Piculom, kad bude izabran za novog predsjednika SDP-a a Hasan begovićmože zaboraviti imenovanje za ministra kulture! Nije za to kriv Pupovac ni Radin, nego je to Plenkijeva odluka!
Sviđa mi se · Odgovor · 2 · 45 minuta

Željko Maršić
Koji .ebeni ekstremizam? Zar je istina ekstremizam?
Sviđa mi se · Odgovor · 4 · 43 minuta

Jere Pavičić
Ako je ekstremizam traženje i istjerivanje istine, onda se grdno vara svatko tko misli budućnost graditi na laži i obmani, jer je istina neuništiva, baš iz razloga što je istina. Laž je obmana, teret, noćna mora, nemir u duši i tijelu, skriva se, maskira, izmiče, plaši se, izvitoperi tijelo i dušu, a ISTINA OSLOBAĐA, pa izvolite i birajte.
Sviđa mi se · Odgovor · 4 · 34 minuta

Jut., 19.9.16.

HRVOJE RUNTIĆ 'Nazvala me Vladimira Palfi pohvaliti mi se da su bili na ručku sa Zokijem. Kojim Zokijem? Pa koliko ima Zokija?'

Hrvoje Runtić je, ispričat će u dugom petosatnom razgovoru, stavljen na led u stranci prije četiri tjedna, kad su Vladimira Palfi i Ivan Vilibor Sinčić otišli na jedan ručak.

“Nazvala me Vladimira navečer da mi se pohvali da su bili na ručku sa Zokijem. Kojim Zokijem? ‘Pa koliko ima Zokija?’ Pitao sam je ima li mandat od stranke za ručak sa Zokijem. ‘Ajde, Runtiću, ne benavi, ti znaš da je Vilijeva zadnja jer je on postigao najveći uspjeh od svih nas. Zoka će nam otvoriti neke medije koji su pod njegovom kontrolom, samo nam želi pomoći, ništa neće zatražiti zauzvrat, on nam je više puta rekao da je njemu životni cilj uništiti HDZ, a i nama je to cilj - eto, imamo zajednički cilj’, uvjeravala me Vladimira. A ja sam mislio da treće opcije uništavaju duopol, a ne da im drže lojtre”, odaje Runtić kojemu je zasmetalo što se krucijalne odluke o stranci donose u dnevnoj i spavaćoj sobi.

Jut., 18.9.16.

UUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!!!

Ništa novo, ali, ipak, gadljivo da ne može biti gadljivije! (Heroj Hrvat)

IVA MEĐUGORAC



I. DELIĆ

OTVORENA BIRALIŠTA
IZBORI SE ODRŽAVAJU I U BJELORUSIJI
Rezultat je u posljednjoj europskoj diktaturi unaprijed poznat.
poznat.

UH UH UH UH OH UH UH UH

Primjrdba:
I kod nas zapažena ista istina! (Heroj Hrvat)

ZLOTVORNIK

Da bi oni oko njega ugodili svome vođi i drugu bogu, doveli su mu neku djevojku iz sela. Nije imala više od sedamnaest godina i, kako se otimala, svezali su je za krevet, a on je ušao onako u uniformi i čizmama, spustio hlače s one svoje nesreće, silovao malu, jadnu curicu, izišao i nastavio ispred te kuće pušiti i razgovarati, vidno raspoložen, sa svojim odanim drugovima, učom iz Slovenije, abadžijom iz Srbije, šmokljanom iz Bosne, đetićem iz Crne Gore, pretilom krmčinom iz Hrvatske, a jadna mala se trzala i pokušavala osloboditi. Kad joj je to uspjelo, iskrala se kroz prozorčić iz kuće i objesila se u šljiviku. Kad se selom pročulo što se dogodilo, djed nesretne curice došao je pred kuću u kojoj je vrhovni zapovjednik partizanske vojske, maršal, silovao njegovu unuku, bjesnio je i psovao njega i njegove junačine partizančine, pa oca mu i majku i sve po spisku. Po kletvama i psovkama , koje je Branko doslovno citirao, shvatio sam da su u tom selu živjeli Hrvati. Što mislite , što se kasnije dogodilo? Nešto strašno, što nisam mogao ni pretpostaviti...............opkolili su selo i sve živo pobili, spalili kuće i otišli dalje, u nove ratne pobjede! Nije ostala ni živa kokoš u tom bosanskom selu. Mašala ljudi i vojske, rekao bi Bosanac!
(101. stranica)

U zadnje vrijeme, ponajviše u srpskoj publicistici, gromoglasno su promovirane stare priče koje su kolale još u doba 2. svjetskog rata, da je Tito zapravo netko drugi i da je taj preuzeo identitet zagorskog vodnika poginulog u 1. svjetskom ratu.
(115. stranica)

Neke hrvatske lijeve budale tvrde i kažu da je Drugi bio Hrvat i demokrat. Ako je on bio Hrvat i demokrat, sačuvaj me, Bože, takvih Hrvata!!!
(21. stranica)

(Iz romana "TROJICA" Ante Matića)

UUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU

POSEBNA POSLASTICA

Posebna "poslastica" kočevskog zločina bila su masovna klanja i škopljenja Hrvata i Hrvatica, u čemu se posebno isticala komesarka Milja. Ona je, prema navodu svjedoka, uistinu bila sotonskom maštom obdaren vrhunski stručnjak za mučenje i ubijanje ljudi. Upravo je njezinom zaslugom "obična" partizanska masovna "likvidacija narodnih neprijatelja" na Kočevskom rogu pretvorena u kanibalsku orgiju ubijanja.Osobno je izdvajala veće skupine mlađih muškaraca i naređivala borcima da ih kolju , žlicama i noževima kopaju oči, odsijecaju uši, noseve i spolne organe, te im u prazne očne šupljine nabijaju izvađene testise, a u usta odrezane penise. Prema naredbi komesarke partizanski su koljači sve amputacijske rane obilno solili i zatim puštali žrtve da se što dulje muče. Milja je koljačke šeprtlje , koji su muškarcima rezom odozgo nevješto odsijecalli vanjske spolne organe gubeći vrijeme na "dugotrajno testerisanje", stručno podučavala tom zvjerskom postupku. Prema Milji pravilni je partizanski postupak kastriranja započinjao rezom ispod skrotuma, a nož se pritom polagao koso u preponu. Tako se penis zajedno sa skrotumom odsijecao jednim snažnim i dubokim rezom. Milja je isto tako "drugarski kritikovala" nespretnjakoviće koji su zbog predubokog reza na vratu žrtava zatupili noževe na njihovim vratnim kralješcima, a u šumi ih nisu imali gdje naoštriti.

IZBIJANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE IZ GLAVE


Drugi Miljin "specijalitet" zvao se "klinčani hrvatski mozak". Ova psihijatrijska bolesnica s velikom je nasladom živim ljudima kladivom zabijala zidarske čavle kroz lubanju u mozak i nakon svakog zabijenog čavla žrtvu pitala " jesam li ti izbila Nezavisnu Državu Hrvatsku iz glave." Žrtve su dobro podnosile tu vrstu mučenja i začuđujuće dugo preživljavale. Prema Miljinoj naredbi borci su svakodnevno na ražnjevima pekli časnike hrvatske vojske. Postupak nabijanja živoga čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatri obavljan je tako da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.

UŽASNA MUČENJA ŽENA


Jure, nadalje, tvrdi da su u svim vrstama zvjerstava prednjačile "drugarice" partizanke. Žrtvama oba spola palile su cigaretama i užarenim željezom najosjetljivije dijelove vanjskog spolovila i bradavice na dojkama. Ženama su kroz rodnicu bajunetom izrezivale i čupale maternice, te potom iste žrtvama gurale u usta i gušile ih vlastitim organima. I muškarce su gušile uguravanjem odsječenog vlastitog vanjskog spolovila u usta. Na nagovor komesarke Milje partizanke su komade bodljikave žice za vezanje ruku muškarcima sadistički zabijale kroz penis u mokraćnu cijev. Trudnicama su nožem parale trbuhe, vadile im nerođenu djecu i dječje ručice provlačile kroz nožem napravljene proreze na dojkama majke. Partizanke su skupine časnih sestara i svjetovnih žena nakon serijskog silovanja vlastite ruke provukle kroz proreze na dojkama, međusobno ih svezale žicom i potom ih prisilile da prije smaknuća tako sputane i gole, uz zvuke harmonike, igraju kozaračko kolo i pjevaju: "Mi smo kurve, joj, mi smo kurve i hrvatsko smeće, časne sestre, joj, časne sestre đubre su najveće."
Neke su drugarice "likvidacije" vršile tako da su ženama i muškarcima puščane cijevi zabijale u rodnicu ili analni otvor i zatim pucale u njih. Na poticaj komesarke Milje "drugarice" su većem broju žena odsijecale dojke , solile rezne površine i potom posoljene odsječene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četkama nanosile grozne ozljede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženim žrtvama mokrile su i defecirale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak prema žrtvama, na Kočevskom je rogu bio praćen skupnim poticanjem, javnim odobravanjem i kanibalskim oduševljenjem zločinaca.

Piše: dr. Zoran Božić...Hrvatsko slovo, petak, 16. studenoga 2007.

POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (PRVI DIO)

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO



ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO

Zagrebačko krvavo ljeto 1945. od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratištima na području grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla "etničkog i kulturološkog čišćenja" hrvatske prijestolnice. Nakon tih masovnih ubojstava ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumanata konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetljena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom." Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Na priloženoj sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore.

Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustačke hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene"kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dobrovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića, zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI. ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su obavljali sljedeće zadaće: Po naredbi ili u prisutnosti "operativnih oficira" OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijela grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračecu br, 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI. ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali.

Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakažavanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlade žene držane su stanovito vrijeme na životu da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimnjen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO

(Istaknuo K. H.)

Dr. Zoran Božić


POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (DRUGI DIO)


KAKVA JE TA "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI. ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili Hrvati. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se isticao veliki broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba.

Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" koljača VI. ličke divizije na gračanskom području su sljedeća:
Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1.184 civila Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su:
Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenak, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija), i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9.150 ljudu, isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 - 12 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfenkciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice." Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovalom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAV I ŠUTNJA, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15.000 nedužnih ljudi, raspuštena je u kolovozu 1945.Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža Manolić i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih Zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".


(Istaknuo: K. H.)

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO

Dr. Zoran Božić

U BOJ, ZA DOM! SPREMNI ‘MRITI!

(U spomen četiristo pedesete obljetnice Sigetske bitke)




Silna horda i najezda Sigetskom se kraju valja…

Na barjaku mjesec, zvijezda, znak su kojeg cara, kralja?

Europa zašto strepi, svetost križa koga vrijeđa?

Kakav li duh hordu krijepi, kakva li joj vjera pređa?

Sultanova vojska to je, velikoga Sulejmana!

Sto tisuća čete broje, kras - ljepota Otomana.

Svijeta pol' u turskoj vlasti, želja cara - tvrde riječi:

Slavni Beč će šaptom pasti, ali Siget želju priječi.

Oj ti dušo prokletnice, Sulejmane, star si! Dosta!

Pohlepa te prignu nice, žića pustog dan, dva, osta.

Više imaš, više tražiš, u grob legneš praznih ruku,

Crv i mravak pojedu ti, bijedne kosti u sanduku.



Ljetna noćca nad Sigetom razastrla halju crnu,

Smrti grozne eto s četom - Osmanlije k tvrđi grnu.

Za oblake mjesec bjegnu, zvona cvile, bit će rata;

De, pogledaj, čovjek stegnu k hrabrom srcu mač od zlata.

Domoljublje okom sijeva – zrcali se u njem slika

Onih, kojim’ pjesma pjeva da su sjeme pravednika.

Od mladosti ratnik velik, Ferdinandu oslon, nada,

Ruka, sablja, živi čelik, kog udari taj i pada.

Mnogu bitku s Turcim’ bio, mnogi lovor vijenac prim’o,

S poniznošću srasto cio, u Raspelu utjeh im’o.

Ban, Nikola, ponos roda, slavne Šubić - Zrinske klice,

Spomen ubav svog naroda, sinak majke Hrvatice



Bodri momke odabrane – dv’je tisuće petsto broji,

Hrvatskoga hrašća, grane, ‘Madžarona’ jedva koji.

Desnica mu mača diže, ruknu bane zvonkim glasom,

Na Raspelo gle prisiže neumrle duše spasom:

‘‘Ja, ban Niko, Zrinske krvi, moćnom Bogu obećajem:

Na braniku stojim prvi, na dar kralju život dajem.

Bitku neću napustiti ni Turčinu grad predati,

Hajd’mo braćo bojak biti, štit nam sveci, Božja Mati.

Zakun’mo se stijegu, Kr’stu, makar da nas ima šaka,

Uz borbenost, volju čvrstu, čuvat ćemo čast predaka.’’

‘‘U boj za Dom!’’ - Spremni umrit’’ - Odjeknu po zidinama.

Društvo Bogu prisegnulo, zakletva im svetost sama.



‘‘U boj, za dom!’’ srce plamti… ‘‘U boj, za dom!’’ nosi jeka…

‘‘U boj, za dom!’’ nek se pamti Siget-bitka u vijek vijeka.

Hati njište, krvca lije, sablja zveči, leti koplje,

Ori jauk Turadije, zemlju prekri mrtvih, snoplje.

Ah taj Siget, šaka praha! Hura! Naprijed Osmanlije!

Car Sulejman ne zna straha kad se bitka za vlast bije.

Sokol ptići, ne sustajte, što je Siget za Turčina?

Spalite ga, osvajajte, kolji, davi, kaurina…

Al’ prkose kamen zidi, al’ prkose Hrvatine

Postojani kano hridi, smjeli divi Domovine.

Tri’est dana, tri’est zora, odoljev’o Siget stari,

U hrvatskog duši stvora upisani spomenari



Na bitku kad vjernost sudi, kad prokletstvo snagu gubi,

Kad hrvatski smjeli ljudi ko i djedi domoljubi

Predati se sili neće nit će milost tursku molit;

Riječi zarad hrabro mrije’ će, krvlju toplom Siget polit.

Tri’es’t dana Turci bijesne, sikću, pište ljute zmije,

Vražja mržnja licem bljesne na sinove Kroacije:

‘‘Pamtit ćete pasji sini Sulejmana preslavnoga,

Klanjat mu se ko i ini, oj tako nam Alah–Boga.’’

Tisuć’ kugla k tvrđi stiže – topova, gle, tristo puca,

Niko Šubić krstaš diže, bilo djeda jače kuca.

Ak’ pogine, jednom gine, poštenjem će obraz sjati,

Sinci njeg’ve Domovine ime će mu veličati.



Sto tisuća naspram šake, Bože, spasi jato malo,

Hrvatine, sve junake, srce što no obećalo

Da do smrti zadnjeg trena uz Dom, uz rod, gordo stoji,

Da ostaje Hrvat vjeran crven bijeloj plavoj boji.

Pod čadorom tri’es’t noći Sulejmana duša boli,

Zar Turčina silnoj moći jedan Šubić da odoli?

Nije l’ care sveto sjeme, otomanske loze svita?

Zar je zalud krv i pleme dičnog djeda Bajazita?

Tri’es’t dana ljutog bijesa, prokletstvu se prkos smije.

Ode care put nebesa – k drevnom Beču stig’o nije.

Još mu savjest u čas smrti smijehom vražjim mira krati:

- Ti ne uspje Siget strti - slava kaznu donijela ti!



Ko da čarke mrtvog cara šalju banu kobni znamen –

Vatra topa grad razara, zastenjao temelj kamen.

Bolno ječi Siget stari, žalobno se zvono glasa:

- Bane Niko, roda diko, bitka kraju - nema spasa.

Sin za sinom gine, pada, ruka jošte sablju steže,

Dokle tinja zadnja nada zakletva ga Bogu veže.

I ban Šubić pade s njima, zjape, bole, ljute rane.

Urlik vrisnu međ Turcima: ‘‘Mrije Šubić, Sulejmane!

Lav do zadnjeg grizo daha, al’ ko janje, gle, izdiše,

Blagoslov nam od Alaha - kaurina nema više.’’

Vrli Šubić k Nebu glednu, pokajanje Bog mu prima:

- Bože, uzmi dušu bijednu, srce dajem Hrvatima.



Sokolović Mehmed paša handžar trže, s konja skoči;

‘‘Alah! Alah, srećo naša, varaju l’ nas zdrave oči?’’

Siječe banu rusu glavu, e, da ne bi oživio,

Pa izusti ko u slavu: ‘‘Dok si bio, baš si bio!

Za kukavca sablja nije nit se vijenci šuši daju.

Da se za rod časno mrije, tek hrvatski sinci znaju.

Sto glava moj handžar sjek’o, tvoja tovar blaga vrijedna!

Car Sulejman davno rek’o - Glava Zrinskog ko nijedna.

Tri’es’t tisuć’ naših ljudi smače tvoja četa mala,

Da j’ Turaka takvih ćudi, Europa bi šaptom pala.’’

Mrli Šubić i Sulejman, car zbog vlasti, ban zbog časti,

Na Sigetu bilo tako, istina se ne da krasti.



Zemlja tutnji, Turčin grnu istim putem kojim stig’o,

Mađar, Hrvat, A’strijanac - križ i barjak k Nebu digo.

Minu era Sulejmana, Beč veliča Zrinskog stvora,

Spasila ga hrabrost bana turske sablje i pomora.

Bitka prošla, život krenu u budućnost ko i prije,

Hrvat ljubi uspomenu - velikane Kroacije.

Siget, Blajburg il’ Vukovar, volja Božja - priča ista:

Od stoljeća sedmog do sad, plemenitost roda blista.

Čuj: Japanac, Niku bana hvalospjevom harnim kiti!

Stručkom cvijeta Šubićevog zakiti se, brate ,i ti.

Zrinko, Zrinka, darak mio - neka mladost ime nosi,

Što nam bane ostavio, unuk nek se tim ponosi.



''U boj, spremni!'' rode, grmi, kad zlikovac na Dom kreće,

Do slobode puti strmi, bez nje Hrvat nema sreće.

Slava banu čestitome, vođi koji riječ ne gazi,

Vjeran kralju, Bogu svome, dok po žića iš’o stazi.

Stoljeća su četir i po otkad Zrinskog blješti zvjezda

I razgoni smrče oblak hrvatskoga iznad gnijezda.

Sjaj o zvijedo, draga, mila, svjetlom ovi grudu svetu,

Nek zapjeva naša vila uz čet’risto pedesetu!

K srcu neka ruka hrli, domoljublju otpre vrata,

Um i duša nek prigrli dičnu povijest u Hrvata.

Pa kad zjena oka zgasne, tješit će te zadnja mis’o:

Sin si bio Zemlje krasne, ko i Zrinski za nju dis’o.

Marija Dubravac Brisbane

Piše: Andrea Černivec

Izvor: HT, 1. rujna 2016.

(nastavlja se)