WIKIPEDIA

Nikola M. Stojanović (Mostar, 1880. - Beograd, 1964.) je bio srpski književnik, političar i velikosrpski intelektualac . Bio je istaknuti protivnik Austro-Ugarske Monarhije i zalagao se za stvaranje Velike Srbije.

Poznat kao autor članka koji je prvobitno objavljen srpskom časopisu Srbobran koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu u broju 168/169 iz godine 1902 naslovom gdje je javno u ime srpske buržoazije najavio genocid prema hrvatskom narodu : "Do istrage naše ili vaše” (= "do istrebljenja našega ili vašega"). U svojem članku navodi između ostaloga slijedeće teorije:

Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme. Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja države, a narod nastaje u državi inicijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u našoj istoriji plemenu kojim je upravljao Stevan Nemanja, ali i iza toga imamo i suviše primera koji pokazuju da srpske velmoze nisu htele ili nisu mogle shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez koje nema govora o trajnom političkom jedinstvu. Politički je Srbe ujedinila zajednička odbrana na Kosovu i kasnije zajednička sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj veličanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srpske aristokracije sa demokracijom u jednu nerazdeljivu, divnu sastavinu - demokraciju s aristokratskim ponosom. U tom i leži važnost kosovskog boja, u tom smislu srpski poraz na Kosovu znaci jednu veliku pobedu.

...Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost.

...Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znaci napredak..

Posrbljavanje Hrvata dakle po Stojanoviću nije dovoljno, i po njemu Hrvati moraju u potpunosti nestati jer je to "evolucijski neizbježno".

Slijedili su protusrpski prosvjedi u Zagrebu a tada prvi puta javno nastupa i Stjepan Radić. Ti prosvjedi nisu bili samo zbog tog antihrvatskog članka, nego posljedica dugogodišnjeg izazivačkog pisanja ovog lista[1]

Imenovan je 1. travnja 1941. godine banom Vrbaske banovine ukazom jugoslavenskog kralja Petra II.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
sunnss1 je objavio 3.12.2014 13:30 | citat na Klaus3
Mrznja je nastala u prvoj Jugoslaviji, uvodnik bi to trebao znati.
Srpska diktatura u Jugoslaviji prvoj je okidac za stvaranje Ustaskog pokreta, srbi sa ove strane Drine su ratovali protiv srba preko Drine u AU vojsci.
srbi su svoje pravo fasisticko lice pokazali jos prije pocetka ww1 i samim time najavili sto ce sve uslijedit u nadolazecem veku, a evidentno je da se mentalitetom i nacinom razmisljanja nisu promjenili i ostali zabetonirani u pocetku 20. stoljeca.

Nikola M. Stojanović (Mostar, 1880. - Beograd, 1964.) je bio srpski književnik, političar i velikosrpski intelektualac. Bio je istaknuti protivnik Austro-Ugarske Monarhije i zalagao se za stvaranje Velike Srbije.
Poznat kao autor članka koji je prvobitno objavljen srpskom časopisu Srbobran koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu u broju 168/169 iz godine 1902 naslovom gdje je javno u ime srpske buržoazije najavio genocid prema hrvatskom narodu : "Do istrage naše ili vaše” (= "do istrebljenja našega ili vašega"). U svojem članku navodi između ostaloga slijedeće teorije:

Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme.Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja države, a narod nastaje u državi inicijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u našoj istoriji plemenu kojim je upravljao Stevan Nemanja, ali i iza toga imamo i suviše primera koji pokazuju da srpske velmoze nisu htele ili nisu mogle shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez koje nema govora o trajnom političkom jedinstvu. Politički je Srbe ujedinila zajednička odbrana na Kosovu i kasnije zajednička sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj veličanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srpske aristokracije sa demokracijom u jednu nerazdeljivu, divnu sastavinu - demokraciju s aristokratskim ponosom. U tom i leži važnost kosovskog boja, u tom smislu srpski poraz na Kosovu znaci jednu veliku pobedu.
...Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost.
...Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znaci napredak..
Posrbljavanje Hrvata dakle po Stojanoviću nije dovoljno, i po njemu Hrvati moraju u potpunosti nestati jer je to "evolucijski neizbježno".

vuk dlaku menja, al cud nikada. ove teritorijalne pretenzije i genocidni nagon im valjda turci usadili u gene tokom pola milenija intimnog druzenja.

(prenio. K. H.)

1. "ILI MI ILI ONI...", zagrmio je sito i bijesno premijer.

E, da je odlučno rekao: "I vi i mi za bolju Hrvatsku!"

Sreća za za hrvatskog rodoljuba što je svibanj 45. daleko iza nas.

Kad će se hrvatski komunisti početi boriti za boljitak Hrvata u Hrvatskoj i svijetu?


2. U svom zanosnom obraćanju Kolinda je zaboravila dotaknuti , spomenuti temelj naše Nove Hrvatske: HRVATSKE RATNIKE koji su pobijedili srbočetnike i hrvatočetnike.
Njoj je lako njih zaobići, po svoj prilici, kad joj ni dlaka nije pala s glave, kad nije ni omirisala barut. Dok su naši vitezovi ginuli za jedinu nam Hrvatsku.
Žao mi je, gospođo Kolinda, što zaobilazite šator hrabrosti i vapaja za pravdom!


3. A Milanović, Josipović i drugi hrvatski mekušci bježali su od hrvatske borbe za hrvatsku slobodu, hrvatsku neovisnost, hrvatsko dostojanstvo, hrvatsku dušu, hrvatski obraz...
Bešćutnost, okrutnost, neiskrenost, mržnja, gaženje, farizejstvo...Politika.

OSTOJA RANKOVIĆ ignorirao pokop svog ratnog kolege!

Prema neslužbenim izvorima iz MUP-a je potvrđeno da Kabinet ministra nije organizirao odlazak na sprovod jer je to smatrao nepotrebnim. Od ratnog ministra Ivana Vekića, osim obitelji, oprostili su se branitelji, predstavnici HDZ-a, HDSSB-a i Josip Manolić.

.
1.OSTOJA RANKOVIĆ ignorirao pokop svog ratnog kolege!

Prema neslužbenim izvorima iz MUP-a je potvrđeno da Kabinet ministra nije organizirao odlazak na sprovod jer je to smatrao nepotrebnim. Od ratnog ministra Ivana Vekića, osim obitelji, oprostili su se branitelji, predstavnici HDZ-a, HDSSB-a i Josip Manolić.


2.Četnička i partizanska mirovina u Srbiji 300 eura

Povjesničar Predrag Marković poziva na obazrivost u izjednačavanju prava četnika i partizana jer su u nekim trenucima Ravnogorci "nesumnjivo bili kolaboracionisti", a nekad su pružali otpor okupatoru.

Večernji list, 27. 12. 14.

Download at SpeedyShare

Download at SpeedyShare

JE LI JOSIPOVIĆ PLAGIRAO BERIJU?

Naime, Josipovićeva doktorska disertacija ima naslov: ISTRAŽNI ZATVOR VS. PRITVOR: REFORMA ILI RESTAURACIJA.
Naš istraživač i znalag gruzijskog jezika otkrio je da postoji autor koji ima stručni rad identičnog sadržaja i naslova..
.....
Ako ne znate rusku ćirilicu, radi se o LAVRENTIJU PAVLOVIČU BERIJI i stručnom radu pod nazivom:
ISTRAŽNI ZATVOR VS. PRITVOR: REFORMA ILI RESTAURACIJA.
Jerolim Dinara, 7DN, 19. 12. 14.


ŠTO...

Što hrvatska aktualna vlast, što hrvatska policija, šti hrvatski komunisti, čija su usta puna "milozvučne ljubavi" prema hrvatskom čovjeku i čovjeku uopće, što hrvatska pol. oporba... rade na obrani hrvatskih obitelji u istočnoj Slavoniji i u svim dijelovima zacrtane SAO Krajine?

Ja znam što rade i što ne rade, iako o tome komfaš mediji ništa ne pišu.

Jadni moj hrvatski narode!
Hoće li doći vrijeme suđenja i osuđivanja komfaš nedjela i faca koje ih čine?

K. H.


THOMPSON

Thompson u Areni
'Kada se nismo već 90-ih obračunali s komunizmom, učinimo to sada 2015.!'

- Moramo izaći na izbore, svi izabrati onu osobu koja će braniti Domovinski rat i naše vrijednost. Vi mladi, nemojte ostati doma, nego - na izbore! Za Hrvatsku!


HEJ, DOMOVINO, PROBUDI SE!

Hej, hej, Domovino, probudi se! Hej, hej, Domovino, digni se! Hej, hej, Domovino, krunicu u ruke zagrli, prekriži se, ne daj dušmanima da te postiđuju i harače. Iziđi na izbore i svoj glas daj onima koji tvoj dignitet u pijetetu držaše i za kojega su sutra spremni pravicu zazivati! Snaga ovoga odnarođenoga establišmenta i opstojnost ovakvih političkih struktura i sadašnjih odnarođenih hrvatskih vlasti ne počiva više ni na čemu osim na slabostima hrvatskoga puka, na snazi stupnja njegove podčinjenosti. Oduprijeti se tom refleksu može se na načelu mikrorezistencije, mikrootpora u svim porama društva, kojoj se ni jedna odnarođena politika ne može oduprijeti. Upravo u tom prvom činu mikrootpora, glasom u biračkim kutijama, mora se kazati Josipoviću i Milanoviću: Ne, vi nam ne trebate, odlazite!

Ante Glibota, Hrvatski tjednik


BISKUP KOŠIĆ:


'Možda su Milanović i Josipović krenuli putem obraćenja, ali neka mi ne dolaze na Božićnu misu'

Jutarnji


BOZANIĆEVA PROPOVIJED:

'Branitelji su dali živote kako bi zaustavili zločinačku ideologiju koja je od Hrvatske željela napraviti ruševinu'

Božićna misa

KAKVA JE TA "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI. ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili Hrvati. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se isticao veliki broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba.

Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" koljača VI. ličke divizije na gračanskom području su sljedeća:
Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1.184 civila Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su:
Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenak, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija), i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9.150 ljudu, isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 - 12 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfenkciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice." Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovalom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAV I ŠUTNJA, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15.000 nedužnih ljudi, raspuštena je u kolovozu 1945.Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža Manolić i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih Zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".


(Istaknuo: K. H.)
"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO

Zagrebačko krvavo ljeto 1945. od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratištima na području grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla "etničkog i kulturološkog čišćenja" hrvatske prijestolnice. Nakon tih masovnih ubojstava ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumanata konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetljena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom." Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Na priloženoj sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore.

Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustačke hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene"kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dobrovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića, zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI. ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su obavljali sljedeće zadaće: Po naredbi ili u prisutnosti "operativnih oficira" OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijela grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračecu br, 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI. ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali.

Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakažavanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlade žene držane su stanovito vrijeme na životu da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimnjen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

(Istaknuo K. H.)

Dr. Zoran Božić

X.

Piše: dr. Zoran Božić

SVJEDOČENJE KOČE POPOVIĆA

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito "u najstrožoj komunističkoj konspiraciji" izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest: "Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Slavoniju i Hrvatsku."

Osvrt na Titovu ulogu u pokoljima ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika tijekom proljeća i ljeta 1945. neizostavno treba zaključiti svjedočanstvom koje je autoru ovog podlistka osobno dao general Koča Popović nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović vrlo autoritarno tvrdi da je Tito sve važne političke i vojne zadaće uvijek čvrsto držao u svpjim rukama i nikada ih nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara krajem II. svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerivljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih "maršruta", naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.

Prema Kočinu navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i život ljudi ništa nisu značili. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Bio je mnogo krvoločniji i bešćutniji od Aleksandra Rankovića, koji je na zao glas došao upravo bezpogovorno provodeći kanibalske naredbe svog gazde. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Pri izvršenju tog pokolja nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rećeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji "likvidacija" nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

(istaknuo K. H.)

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID
(Hrvatsko slovo, petak, 5. prosinca 2007.)

(nastavlja se)

IX.

Piše: dr. Zoran Božić

RANKOVIĆ: 586.000 LIKVIDIRANIH NARODNIH NEPRIJATELJA

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalpm Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom "narodnog heroja". Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je "kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu". Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no ponajprije klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora.

Sečen navodi da nikad u životu nije vidio ništa slično. "To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašni smrad." Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.

SLOVENIJA - ZAGREB - BJELOVAR - OSIJEK

Isti se dan komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu , gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak, 4. lipnja, primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak, 5. lipnja, papinog izaslanika Marconea.
U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao dva sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od "hrvatske bande." Zapovjednik vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan Lulius, svom je maršalu podnio sljedeći prijavak: "Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje," pri čemu je mislio vjerojatno na jamu Jazovku. Odmah nakon posjete Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića, otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncetracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom je sa skupinom ubojica održao polusatni sastanak u hotelu Grand.

Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebne upute za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara trasom današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona je vozila uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.

(Istaknuo: K. H.)

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID
(Hrvatsko slovo, petak, 5. prosinca 2007.)

(nastavlja se)

VIII
Piše: dr. Zoran Božić

NAREDBA BROJ 7

Prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927, u gradu i i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II. svjetskog rata, a kraj rata su su iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u znamenitu "Naredbu broj 7". Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali da se jave radi tobožnjeg novačenja u JA". Odmah po partizanskom "novačenju", završenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovodeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logoe Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

TITOVI IZRAZI ZADOVOLJSTVA

Vjesnik je u nedjelju 27. svibnja donio vijest "da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba", bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolicci Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i Maceljskoj gori.Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 metara Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 6oo nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama.Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je "nakon koljačkog raporta" izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, 1. lipnja, Tito je, prema svjedočenju dragovoljca Jure, s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.

(istaknuo K.H.)

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID
(Hrvatsko slovo, petak, 30. studenoga 2007.)

(nastavlja se)