Početkom Drugog svjetskog rata talijanski fašisti okupirali su cijelu Dalmaciju. Smatrali su da je to dio njihove velike Italije te su počeli uvoditi svoje fašističke zakone, doveli su svoju vojsku, činovnike i učitelje. U škole i javne ustanove uvodili su talijanski jezik. Svatko tko bi se njima na bilo koji način usprotivio, bio je strogo kažnjen.
Svoje fašističke zakone osobito su striktno sprovodili u primorskoj Dalmaciji. Svi hrvatski rodoljubi kao i drugi slobodoumni ljudi teško su prihvaćali ovu okupaciju i talijanizaciju te su se na razne načine tome opirali. Među njima su bili i gotovo svi hrvatski katolički svećenici.Oni su svome narodu manje-više javno govorili protiv tih bezbožnih i protunarodnih zakona. Naglašavali su da je Dalmacija oduvijek hrvatska i nisu htjeli djecu poučavati na talijanskom jeziku, iako su ga poznavali iz svoga studija. Mnogi su zbog toga od strane okupatora bili internirani, prognani, a neki i ubijeni.

Istodobno, pod vodstvom komunističke partije u našim krajevima kao i u mnogim zemljama Europe, organizira se oružani otpor fašizmu i nacizmu, a njihovi borci se nazivaju partizanima. Pretežno mladi ljudi bježe od kuće u osamljena mjesta ili u planine kojih je u Dalmaciji na pretek gdje ih Talijani ne mogu dostići. Tu žive i kreću se po grupama, od središnjice dobivaju nešto oružja i hrane, zatim vrše diverzije na civilne i vojne objekte da bi se domogli što više opreme i oružja i pritom sve češće zarobljavaju ili ubijaju neprijateljske vojnike, Talijani potom, ne mogavši pronaći počinitelje, vrše strašne osvete ubijajući nevine ljude po gradovima i selima. To opet dovodi do sve većeg broja mladih ljudi koji bježe u partizane, a mnogi su i na silu odvedeni "u šumu."

Stipe je živio u malom primorskom mjestu, imao je sedamnaest godina. Radio je s ocem na svojim škrtim poljima i maslinicima. Otac mu je bio crkovinar pa je i Stipe redovito i rado nedjeljom išao u crkvu. Kada je vidio koja sve zla čine Talijani, odlučio je pobjeći u partizane, što je jedne večeri dogovorene veze to i učinio. Pridružio se drugovima u jednom malom mjestu na velikoj planini. Lijepo su ga primili, a on se tu dobro osjećao jer je neke otprije poznavao. Svi su bili Dalmatinci osim komandira koji su bili nepoznati, malo su drukčije govorili. Ispočetka ga nisu slali na diverzije ili borbene zadatke već su mu kao i nekim najmlađima držali predavanja. Jedan komesar im je govorio o strašnim zlodjelima nacizma i fašizma, o potrebi dizanja općeg ustanka u svim zemljama, u vodećoj ulozi komunističke partije Sovjetskog saveza, o stvaranju pravednog komunističkog društva. Naglašavao je da svaki partizanski borac mora biti odlučan, hrabar, neustrašiv i odan svojim komandirima. Prema neprijatelju nema milosrđa jer bi to bila slabost. Još su im govorili kako nažalost i među našim narodom ima domaćih izdajica, kolaboratora s neprijateljem, pa su time i oni naši veliki neprijatelji. Stipe je poput ostalih mladića sve pamtio i prihvaćao kao svoj vlastiti stav.

Jednom je komesar Stipu pozvao nasamo i imao s njime dugi razgovor.Rekao mu je: "Stipe, ti si nama dobro došao. Vidim da si dobar mladić i da bi mogao biti dobar borac. Ima međutim jedan problem. Mi znamo čiji si ti, iz koje si obitelji. Tvoj je djed bio vezan uz Crkvu, tvoj je otac i sada crkovinar. I ti si do sada redovito išao u crkvu i često se družio s vašim župnikom, onim fratrom. Ti znaš da sam ja vama govorio kako postoje i domaći izdajnici koji su jednako opasni kao i fašisti."

"Znam, druže komesare", -odgovori Stipe-"ali moji su u obitelji bili uvijek pravi Hrvati, nikada nisu voljeli Talijane i uvijek su govorili da je ovo hrvatska zemlja, a ne talijanska. Oni su još davno u prošlosti uvijek naše otimali, a naši su stariji branili svoje. Naš fratar je također veliki protivnik fašista i svih tuđinaca. On je više puta javno govorio protiv fašističke, bezbožne nauke i nama je mladima govorio da moramo braniti svoju zemlju od tuđina. On se zauzimao za neke naše što su ih bili Talijani uhapsili i vjerojatno bi ih ubili da nije bilo fratra. I njega su Talijani dva puta hapsili i prijetili mu da će ga ubiti ako bude surađivao s pobunjenicima. Mislim da roditelji i fratar znaju gdje sam ja i da me podržavaju."

" Sve ja tebi, Stipe, vjerujem"--nastavi komesar--"ali ti moraš znati da Vatikan i papa kao poglavar katoličke vjere podržavaju fašiste. Katolička Crkva i svi popovi podupiru kapitalizam, oni izrabljuju siromašni narod, ljude straše paklom da bi ih držali u pokornosti. Oni su zapreka ostvarenju našeg pravednog društva. Vjera je privatna stvar svakog čovjeka i tu se mi nećemo miješati, ali naš učitelj Marx ispravno reče da je vjera u Boga opij, varka za obični narod i ona će uskoro morati izumrijeti. Zatim, taj vaš fratar često spominje hrvatsku državu, a za to se mi ne borimo. Mi želimo stvoriti novo društvo, novu državu poput Sovjetskog saveza. Ne treba nam fašistička ni ikakva druga Hrvatska država, nju treba rušiti kao i Talijane. Sada možeš poći spavati, o svemu ovome razmišljaj pa ćemo se sutra opet susresti," završi komesar.

Stipe je malo spavao. Gotovo cijelu noć i sljedeći dan je o svim komesarovim riječima razmišljao i na kraju je došao do zaključka da komesar ima pravo jer je on učen i pametan čovjek. Već na početku dugog razgovora komesar je shvatio da je Stipe prihvatio njegove riječi i da može nastaviti:
"Vidim, Stipe, da si sve shvatio što sam ti sinoć govorio. Ali trebaš i djelom dokazati da si spreman sve učiniti za našu oslobodilačku borbu. Stipe, jesi li spreman na sve?
"Jesam, druže komesare", odgovori odlučno Stipe, a onda komesar nastavi: "Dajem ti sada jedan složeni i teški zadatak, ali sam uvjeren da ćeš ga ti izvršiti. Sutra uvečer moraš likvidirati, smaknuti, vašeg fratra."

Kad je Stipe to čuo, steglo mu se srce, naslonio je glavu na stolić za kojim je sjedio, a kroz mozak su mu prostrujale razne misli. Nije imao dugo vremena razmišljati niti je imao snage to čvrsto odbiti, samo je uzdahnuo: "A kako ću ja to učiniti?" Komesar odmah nastavi. "Odmah ćeš naučiti rukovati i pucati pištoljem što ćemo ti ga dati. Poći ćeš u selo čim padne mrak i pravac k fratru u kuću, nitko te ne smije primijetiti. On je večeras, kako su nam naši doušnici javili, sam u kući. Ti si se kod fratra redovito ispovijedao. Reci mu da si učinio teški grijeh i da se moraš hitno ispovjediti. Kad te on odvede u sobu, sjedne na stolicu a ti klekneš preda nj, odmah izvadi pištolj i pucaj mu u čelo.Zatim brzo pobjegni iz kuće i vrati se istim putem k nama da te nitko ne opazi. I još ovo zapamti, onaj tko izda našu borbu, nitko ga više od naše ruke ne može spasiti."

Nakon tih riječi Stipe je izgubio snagu za svaki pokušaj otpora i samo je još razmišljao kako to učiniti a da nitko ne sazna od njegovih u obitelji i u selu. Kad je pala večer, Stipe je pošao izvršiti nalog onako kako mu je rečeno. Fratar ga je kod susreta lijepo pozdravio i radovao se da ga nakon toliko dana opet živa i zdrava vidi. Dogovorili su se da će poslije ispovijedii o svemu popričati i zajedno večerati. Čim je Stipe kleknuo za ispovijed, iz neposredne blizine fratru u čelo ispalio je pištoljski metak. Prije nego se srušio na pod, fratar je još uspio izreći: "Zar mi to učini ti, dragi Stipe!" i uz slabi pokret desne ruke načini znak križa i reče tihim glasom: Ego te absolvo...Stipine ruke je poškropila fratrova krv. Poput Jude, Isusova izdajnika, Stipe je u noći kao zvijer jurio kroz grmlje i kamenje prema svojima u planini. Nije si oduzeo život samo zato jer se nadao da nitko ne će saznati da je on to učinio i da svojim roditeljima ne bi nanio još goru sramotu. Komesar ga je iste noći primio, hvalio i častio kao junaka. Obećao mu je kako će se on svojom propagandom pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva.

I zaista, dugo godina nije se točno znalo tko je fratra ubio. Mnogi su potiho šaptali da su to učinili partizani iz šume, drugi su sumnjali u Talijane protiv kojih je fratar javno govorio. Ubijeni fratar je pokopan u svojoj župi uz prisustvo samo dvojice subraće svećenika i manjeg broja naroda, ali bez ikakvih govora, osim propisane molitve. Svi su, naime, živjeli u strahu, s jedne strane od talijanskih fašista, s druge strane od partizana iz šume. Što bi god rekao, mogao si zato izgubiti glavu.

Što se dogodilo sa Stipom? Pored svih pohvala i uvjeravanja kako je učinio dobro djelo za partiju i narod, nikako se nije mogao smiriti. Po noći nije mogao zaspati, tek bi po danu isprekidano nešto odspavao. Stalno su mu u ušima zujale i u mozak prodirale one fratrove posljednje riječi: Zar mi to učini ti, Stipe! Dolazile su mu u pamet sjećanja na prijateljska druženja s fratrom nakon čega bi uvijek postavljao dva pitanja: Zašto sam to učinio? Učinio sam zločin? Nije bio više sposoban niti voljan za ikakvu borbenu akciju, tek je ponešto pomagao pri spremanju objeda. Nakon kapitulacije Italije partizani su Stipu smjestili u jednu bolnicu na oslobođenom teritoriju, na psihijatriju, gdje je pod nepoznatim okolnostima ubrzo završio život. Ne zna se je li se uspio ispovjediti što je uvijek potajno želio, ali nije imao snage ni prigode za to.
Budući da su mnoge okolnosti zlodjela u Drugom svjetskom ratu kod nas ostale nerazjašnjene i predane zaboravu, neka barem ova priča sačuva uspomenu na to strašno vrijeme.

Fra Žarko Maretić: "Visovačke i druge priče"

Pripremio: K. H.

UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE RJEŠENJE JE ZA BiH

Piše Ante Murale

Ukidanjem Rebublike Srpske zapravo bi se ukinuo i Daytonski sporazum,
i onda--idemo iznova: tri konstitutivna naroda, jednakopravna, karte na stol.
BiH kartu na stol. Je li rješenje podjela na tri entiteta? Najvjerojatnije, da.
Ali samo ako se kreće sa zdrave pregovaračke pozicije sva tri jednakopravna
naroda. Je li kasno za to? Nije!
..................................................................................
Zar mislite da će naša politika, odnosno, vanjska politika u dogledno vrijeme
toliko osnažiti da ćemo moći dovoljno zaštititi Hrvate u Federaciji BiH? Teško!
Tada je t.zv. muslimanska država u centru Europe praktički zagarantirana, a
Hrvati BiH postali bi manjina - ne samo u Republici Srpskoj nego i u Federaciji BiH!!!
................................................................................
Hrvatima u BiH Srbi nisu veći prijatelji od Bošnjaka, ni obrnuto. Istina je da je
hrvatska politika na čelu s Pusićkom i Josipovićem od završetka rata tražila
presude za agresiju na BiH Tuđmanu, HVO-u i u cijeloj Hrvatskoj- zbog obrane
hrvatskog teritorija i zbog "crtanja po salveti"?!
Iatina je da su ta ista Pusićka i taj isti Josipović 2011. godine, kada je uhićen
Mladić i kada se je stegnula omča oko vrata Republici Srpskoj, odjednom
zagovarali treći, hrvatski entitet - ali samo kako bi spasili Dodika, Republiku Srpsku
i srpskr interese!

(21. veljače 2014.)

POVIJESNI NEZNALICA ZADOJEN "HISTORIJOM KOJA SE NE SMIJE REVIDIRATI"

Zoranu MIlanoviću je nepoznato, ali je zato svima nama poznato,
da su upravo komunistički zločinci uspješno skrivali tragove zločina,
a ono što nisu uspjeli sakriti, to su im njihovi sinovi pokušali
opravdati i umanjiti, kako se to i danas radi u Hrvatskoj. Ovdje ne
mislimo samo na komunističke zločine od 1941. do 1945,. već i na
one neposredne nakon rata, kao i nad hrvatskim emigrantima 60-tih,
70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća.

Piše dr. Tomislav Vujeva (HPT 7DNEVNO, 21. 2. 14.)

DVOJBE SLUČAJNE DRŽAVE

Zoran Milanović drži da je veća faca ako je premijer
zemlje koja je pokrenula holokaust!

Piše Tvrtko Dolić

PIŠE: Igor Matić

TAJNO LINIĆEVO POSLOVNO CARSTVO:
Guli sirotinju i daje bogatima!

LINIĆ I NJEGOVIH 7 TAJKUNA:

JOZO KALEM, tajkun koji ne taji prijateljstvo s ministrom--zajedno
na krstarenju Jadranom i u Dubaiju

GORASN ŠTROK, uz Linića se veže i poslovni uspon Gorana Štroka.

BRANKO ŠEGON, tajkun i pomoćnik ministra Linića koji se ne odriče
svojih prijatelja.

ROBERT JEŽIĆ je vrtoglavi uspon doživio kad je Linić bio ministar
gospodarstva u Račanovoj vladi.

ABTE MARAS, vlasnik Jadranskog pomorskog servisa. Navodno je
Linić bio na njegovu platnom popisu.

IVAN FRANOLIĆ, dočepao se Riječkih tržnica u doba kad je Linić
bio riječki gradonačelnik.

IVAN ŠTOKIĆ, ex-direktor Riječke banke. 100 milijuna USD izgubljeno,
banka ubrzo prodana.
...................................................................................................

Linićevu osobinu da se teško odriče svojih prijatelja, štiti ih i priskače im
u pomoć kada se nađu u teškoćama, mnogi ističu kao važan dio
njegova karaktera. Načelno je to dobra i poželjna osobina. Problem je,
međutim, što se kod političara ta osobina može zlorabiti te, primjerice.
tajkuni bliski s njim, ako su u teškoćama, ne moraju platiti porez ili dug
državi, dok običnom smrtniku koji nema veze s Linićem, njegovom
suprugom ili nekim drugim u poreznim i financijskim institucijama,
ide ovrha za dug od nekoliko stotina kuna.
................................................................................................

Aktualnog ministra financija spominje se i u najnovijoj aferi vezanoj
uz sisačku županicu Marinu Lovrić Merzel. Linić joj je, kako svjedoče
snimke objavljene ovih dana u tisku, bio kum na vjenčanju...

HPT 7 DNEVNO, Zagreb, 21. veljače 2014.

Pripremio K. H.

Posted on 5 travnja 2013by crnogorskapitanja
Dobrica Ćosić, "otac srpske nacije":

- "Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. "

- "Laž je srpski državni interes."

- "Laž je u samom biću Srbina".

- "U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina."

- "Srbe je toliko puta u povijesti spašavala laž ..."

Prenio: K. H.

NAROD KOJI SE ODREKNE SVOJIH RATNIKA, ODREKAO SE SAMOGA SEBE.

HRVATSKA MOJA,
SRETNA NAM BUDI,
NEKA TE VODE
DOBRI LJUDI!

Mladen Markač...........................Split, 15. ožujka 2014.

U PRODAJI KNJIGA IVICE RADOŠA
Broj žrtava u logoru Jasenovac manji od službenog popisa

Igor Vukić do otkrića je došao istražujući sudbinu obitelji

3155PREGLEDA
Broj žrtava u logoru Jasenovac manji od službenog popisa
Foto: Anto Magzan/Pixsell
kolumne AUTOR:
Petar Grubišić
Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta. A ne bi bilo iznenađenja da su mnoga imena naprosto izmišljena – rekao je Igor Vukić, novinar, publicist i istraživač, u intervju koji je objavljen u knjizi Ivice Radoša Hrvatske kontroverze u izdanju Večernjeg lista.

‘Kuhinja’ obavještajaca

Prema Vukiću, “realna slika Jasenovca jako odudara od toga što su nas učili u školama”. Naime, političke i obavještajne strukture komunističke Jugoslavije, odnosno velikosrbi i unitaristi u tim strukturama, dugo su vremena potpuno svjesno preuveličavali broj žrtava u Jasenovcu. Službeni Beograd je preko mita o Jasenovcu nametnuo kolektivnu krivnju hrvatskome narodu. No, istraživač Igor Vukić, novinar “Privrednog vjesnika”, već se godinama intenzivno bavi “tabu temom” Jasenovac. Vukićeva istraživanja imaju težinu budući da je on srpske nacionalnosti i zbog toga što su članovi njegove obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata prošli kroz logor Jasenovac, nakon bitke na Kozari. Prema Vukićevim istraživanjima, jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku, a neki čak i u Norvešku.

– Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku – kaže Vukić.

Prema njemu, na popisu JUSP-a Jasenovac ima dosta ljudi koji se vode da su ubijeni u Jasenovcu, a umrli su od neke bolesti u Slavoniji ili drugdje. Vukićeva istraživanja temelje se na objavljenim izvorima, arhivskoj građi i stotinama izjava preživjelihzatočenika. Ti su podaci i izjave u neskladu i sa sadašnjom službenom verzijom događaja u Jasenovcu.

– Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje – kaže Vukić.

Vezani članci
josip miljak
ČELNIK HČSP
Josipu Miljku prekršajna prijava zbog e-maila s ustaškim pozdravom
19.2.2014komentari:5
josip miljak
POSLAN IM METAK
Šef HČSP-a prijeti ravnateljici SP Jasenovac
1.12.2013komentari:65
‘Mirna godina’

– Godinu 1943. povjesničari nazivaju “mirnom”, bez masovnih ubojstava, a na službenom popisu JUSP-a Jasenovac je imao 3893 žrtve. Kakva je to “mirna godina”? Prema iskazima ljudi koji su tamo bili, te su godine strijeljana petorica zatočenika, i to po nalogu Zagreba – kaže Vukić.

>> Istina o Jasenovcu zatrpana vijencima

Stepinac je prvi reagirao na nehumane uvjete zatočenika
Stepinca je o zbivanjima u Jasenovcu informirao Židov Hahn, koji je u kasnu jesen 1941. pobjegao iz logora i kojega su pripadnici židovske zajednice tajno odveli na Kaptol. Nadbiskup odmah piše pismo Paveliću i traži da se poprave uvjeti života u logoru. Potom je naručeno i montirano šest novih montažnih baraka koje su izrađene u Njemačkoj. I već 6. veljače 1942. dolazi međunarodna komisija koja provjerava stanje u logoru. U logor dolazi i tajnik legata Marconea, Stepinčev tajnik Stjepan Lacković i drugi. Zatočenici nakon toga mogu dobivati pakete i dopisivati se s rodbinom. U njihovim izvješćima koji se nalaze u Hrvatskome državnome arhivu piše da se zatim popravilo stanje s odjećom, obućom i prehranom.

Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!


Stjepan-Razum
Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića ‘Drugačija povijest’ rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća….? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.

Srpski zlocini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Golstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.

Piše: Andrea Černivec / Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.