... ... ... ... ...

srijeda, 20.01.2010.

Škola - sustav indoktrinacije

Od koljevke pa do groba, najljepše je đačko doba.
Simpatična uzrečica koja neurolingvistički programira podsvijest djece i roditelja o važnosti i ljepoti školovanja. Od samog nastanka sustava obrazovanja, nazvanog školstvo, promjenilo se mnogo toga od usmenog predavanja i pisanja kredom po dašćici zvanoj ploča do interaktivnog učenja na računalu, ali ideja je ostala ista. Naučiti djecu čitati i pisati, računati i crtati kako bi omogućili da u višim razredima osnovne škole upoznaju prirodne i društvene znanosti. Učimo ih što je i kako funkcionira svijet, koja je njegova prošlost i značenje. Učimo ih što je što i gdije se nalazi.
Ukratko učimo ih svim spoznajama današnje civilizacije o kojima ta mala znatiželjna stvorenja postavljaju pitanja.
Nakon sto ih naučimo svim ljepotama, šaljemo ih u srednje škole koje izabiru prema vlastitim interesima kako bih više upoznali određena područja i stekli neka praktična znanja. Tada mogu biratu hoće li početi raditi ili jos napredovati u svom znanju kroz fakultete i akademije. Zaista je lijepo kako pazimo na svoje potomke.
Kada pitate dijete za školu reći će vam kako je voli, kako mu je drago učiti i družiti se s prijateljima i nastavnicima. Jedini mali problemčić je što su im knjige teške, a pritom ne mislim na torbu punu knjiga, bilježnica, radnih bilježnica, atlasa i školskog pribora. Mislim na količinu informacija koju je potrebno ugurati u te male pametne glavice. I učitelji priznaju da je tomu tako, ali oni moraju poštivati nastavni plan i program.

Dijeci uglavnom to nije problem u nižim razredima osnovne škole, međutim već u 5-om razredu se javljaju problemi s djecom. Ne govorim o djeci s problemom u koncentraciji ili pak lijenoj dijeci. Govorim o prosječnom učeniku koji se trudi biti dobar učenik i koji redovito izvršava svoje školske i domaće zadaće. A problem je uglavnom u pretjeranom broju potpuno besmislenih „činjenica“ koje učenik mora zapamtiti te ih poslije na ispitu ispisati na papir.
Kako naše demokratsko društvo napreduje, sve je više i više činjenica koje moramo downloadati, držati u memoriji do ispita i poslije te datoteke završavaju u „recycle binu“. No kad već spominjem termine moderne tehnologije treba spomenuti utjecaj iste na naše obrazovanje.

Danas se moderna tehnologija u školstvu odnosi uglavnom na pretraživanje interneta u svrhu pronalaženja dodatnih informacija o temi o kojoj pišemo referat ili domaću zadaću. Također i neki izdavači uz knjigu djele jednostavan software koji radi na principu kviza i služi za ponavljanje gradiva prije ispita. To zapravo nije niti malo promjenilo sam sistem učenja već je zamjenilo stare sustave pretraživanja enciklopedija i roditeljevog ispitivanja djece.
Današnja tehnologija pruža beskrajne mogućnosti, mogli bismo u potpunosti promjeniti sustav obrazovanja u korist dijece i društva općenito. Mogli bismo dijeci olakšati učenje i učiniti ga zanimljivijim, dok bi roditelji i učitelji imali neposrednu korist. Ali nažalost, taj sustav ne služi da dijecu obrazuje već da ih indoktrinira. Iz njega izlaze dva tipa ljudi. Jedan tip koji je zbog zagušenja informacijama odbio aktivno sudjelovati u samom procesu pa takve kad izađu iz škole nazivamo propalicama koji nakon škole rade uglavnom slabo plaćene prljave poslove pa nam nisu važni kao društvu. Takoder ima i onih koji rade dobro plaćene ilegalne poslove pa ih nazivamo kriminalcima.

No nas zanimaju ljudi koji vrlo uspješno prođu kroz takav sustav. Jer jedino takvi ljudi su društveno prihvaćeni i sudjeluju u kreiranju društvenih normi. Zato je važna dobra i uspješna indoktrinacija kako takvi, pametni i uspješni ljudi, nebih odstupali od osnovnih znanstvenih teza. Svakako da postoje mehanizmi i ukoliko se to dogodi, a to najbolje znaju znanstvenici koji su gubili svoje doktorate i poslove na fakultetima, nebih uspostavljali nove teze i paradigme koje znatno odudaraju od konvencionalnih tumačenja stare stotinama godina.

Dakle, moderna tehnološka dostignuća se koriste na stare načine i pritom samo ubrzavaju vrijeme pronalaženja i djeljena informacija, što je zapravo kontraproduktivno, jer se na taj način stvara pritisak na djecu i učitelje kako bih u što kraćem vremenu procesuirali što veći broj informacija kroz gradivo koje pritom postaje sve opsežnije. Ta brzina i pritisak sve više frustrira djecu, pa na kraju ili postanu mašine koje „štrebaju“ bez ikakve kritičnosti i kreativnosti ili odbiju takav princip, pa postanu tzv. loši i problematični đaci kojima odmah prisijemo spomenute etikete, a za to optužimo uglavnom njih same ili njihove roditelje radi lošeg odgoja.

Nove tehnilogije omogućavaju nam da izgradimo potpuno nov sustav obrazovanja kako na operativnoj razini tako i na plansko programskoj razini. Primjerice na operativnoj razini bi se mogli uvesti projektori ili televizori velike dijagonale spojeni na laptop ili dvd player. Znam reći ćete da to već postoji i posumljati o čemu ja to pričam, ali molim vas saslušajte do kraja pa ćete vidjeti da ima smisla. Projektori ili lcd-TV se ne bi koristili za power point praćenje natuknica i slika već za pračenje multimedijskih sadržaja, poput dokumentaraca i filmova, koji bi bili namjenski snimljeni.

Tako djeca ne bi bila primorana 45min slusati „monotone i dosadne“ glasove profesora, već bi dio školskog sata gledali „superzanimljivi“ prikaz odredene teme, koji bi ih zainteresirao za dublje istraživanje same teme za domaći uradak, a na početku sljedećeg sata iz istog predmeta bi mogli sudjelovati u raspravi s kolegama učenicima o dotičnoj temi a pod uciteljevom ??.


U skladu s takvim principom prezentacije školskog programa trebalo bi redefinirati i mehanizme provjere znanja te način izvođenja domaćeg uratka.

Uzmimo za primjer sat iz geografije s temom „Zemlje svijeta: Brazil“. Tako bi djeca odgledala emisiju o Brazilu (njegovoj povijesti, državnom i društvenom uređenju, kulturi, prirodnim resursima, populaciji, gospodarstvu i mnogočemu drugome). Zatim bi se moglo pogledati uz pomoć aplikacije Google Earth, kratak pregled najbitnijih lokacija i njihov fotografski prikaz.
Za domaću zadaću, djeca bi bila zadužena napisati kratak osvrt na tu temu ili pak opis neke zanimljive značajke koja definira tu zemlju. Uz pomoć jednostavne aplikacije, poput e-learning portala, djeca bi uploadala svoj uradak na portal preko kojeg bi učitelj mogao pogledati i opisno ocijeniti rad.
Za konačnu ocjenu, djeca ne bih bila prisiljena iznositi činjenice izvađene iz konteksta već bih bila zatražena da obrade jednu lekciju iz cjeline, kao referat, s obvezom opisa vlastitog dojma o toj lekciji. Na taj bi se način izbjegao stres izazvan nepoznavanjem opsega pitanja i postigla autentičnost referata.

Ovaj bi se način mogao primjeniti na većinu školskih predmeta, no ne mislim da znam kako bi to trebalo izgledati za svakog posebno. Ali, hvala Bogu, u Hrvatskoj ima nebrojno stručnjaka. Od profesora i akademika do pedagoga i psihologa koji bi bili u stanju izraditi nastavni plan i program za sve.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv