Ženske stranice

Ovo nije izmišljena priča (nisam baš neka spisateljica), nego istina o našoj REI.
Početkom srpnja 1998. na obiteljskom sastanku smo zaključili da želimo psa i da bismo mi bili bolji životni suputnici nekoj životinji, nego oni koji ju, zbog odlaska na more, otjeraju na ulicu.

Do tada sam već u nekoliko navrata, gledajući na TV-u emisiju o kućnim ljubimcima, došla u napast da nazovem nekoga od tih ljudi koji se žele riješiti svog psa (kakvi su to ljudi ?!).

No, budući da nikada nisam imala psa (mama je uvijek rekla: -Pas u kuću, ja odlazim!-), nisam bila sigurna da bih bila podobna prijateljica jednom psiću.
No, ipak smo tog petka otišli u zagrebački 'šinteraj'.

To se grozno mjesto službeno zove "Veterinarsko-higijenski servis", Stara Pešćenica 69 (iza Veterinarskog fakulteta).

Uprava šinteraja baš nije presretna kada dođete pogledati pse (za njih je to čisti gubitak, a kako znate: 'money makes the world go 'round!), no i u Hrvatskoj je (konačno!) ojačala svijest o potrebi zaštite prirode/životinja, pa se ipak ne može spriječiti ljude da udomljavaju pse.

Uveli su nas u prostoriju sa kavezima - u svakome je bio jedan pas. U kutu prvog kaveza drhturila je mlada, prestravljena, mršava, crna kujica sa krasnim, pametnim očima. Odmah nam se svidjela, no bila je tako preplašena, da su je morali izvući iz kaveza.

Pse u šinteraju drže neko vrijeme (?), a onda ih ubijaju.
Kako?
Ne pitajte, no budite uvjereni da na te jadne životinje ne troše injekcije za uspavljivanje !


Kako je naš psić bio u šinteraju već sedmi dan, mi smo je zadnji čas spasili užasne smrti.
Kod nas u stanu bila je još neko vrijeme uplašena, ščućurena u kutu, no ubrzo je počela hodati i njuškati novu okolinu.

Ona je mješanka ('čistokrvni hrvatski uličar' ili 'avlijaner' ) pitomog, toplog, očaravajućeg pogleda.

Putem do kuće odlučili smo se za ime ime "Rea".

Tada smo živjeli u trosobnom stanu na 5-tom katu - bez lifta. Brinula sam da će to biti problem za psa, no Rea je išla gore i dole po stepenicama bez muke.
U početku se bojala izaći na stubište, jer ju ograda podsjeća na kavez u šinteraju. Kasnije je već navikla i na to, ali po stubištu je oprezno gledala jesmo li još uz nju.
Prošlo je osam godina od kada smo posvojili Reu, (ili je ona (p)osvojila nas). Ona i sada, u svojoj 9-og godini, tako je umiljata, vesela.
U njenom se pogledu uvijek odražava odanost, ljubav i zahvalnost (sigurna sam da zna da smo je spasili).

19.05.2013.

Rea danas ima 16 godina
Slabo čuje i teže se kreće, ali još uvijek može skočiti na naslonjač i pojuriti za pticom.

Oznake: pas, Psi