Nekad se na Dušni dan ili Dan svih duša , više išlo na groblje nego danas . Kod nas u Hrvatskoj , u ove dane se , sad ide više na Svi Svete , pogotovo od kada je taj katolički blagdan postao i državni blagdan. Posjetio sam na grobljima i mrtvu i živu rodbinu. Groblja postadoše mjesta susreta . No , svakako , od pamtivijeka su kršćani u te dane masovno išli i na groblja , kapelice i u crkve.
   
To je znao i Martin Luter prije 490 godina . Znao je da će već 1.11. ujutro u grad doći ljudi i da će to potrajati bar ta dva dana.Stoga je dan ranije , kao na neki forum ili web stranicu onog vremena, na vrata dvorske crkve u Witenbergu , koja su i inače služila i za tu svrhu , odlučio staviti i svoj 'oglas '.
Te jeseni 1517. kada mu više nije bilo dovoljno da problematiku ondašnjeg kršćanstva diskutira samo sa svojim prijateljima i studentima, pozvao je sa svojih ' 95 teza ' cjelokupnu javnost , prije svega onu kulturnu i pismenu , na razgovor o tome. Danas je to uobičajena metoda u svakome imalo demokratskom društvu; tribine diskusije , polemike ... Onda je to graničilo sa revolucijom i postalo je revolucija.
"No ova je obljetnica prošla nezapaženo. Sudjelovao sam na nekoliko tribina, predavanja i drugih događanja povodom Dana reformacije, no ovu činjenicu nitko nije ni spomenuo. Stječem dojam da je reformacija pojedincima koji tvrde da su njeni baštinici, povijesni događaj koji se treba samo analizirati ili pak zbog njega ispričavati većinskoj Crkvi i uvjeravati je kako stavovi današnjih protestanata nisu isti kao onih u 16. stoljeću. «Luther je eto malo pretjerao, nije imao strpljenja, uz to je bio bahat i nadobudan» reći će pojedinci. I dok se pojedini protestanti i vjernici reformacijske baštine satrše u namjeri da ih Rimokatolici prepoznaju kao Crkvu i kao ekumenskog partnera, s rimokatoličke strane dolaze nedvosmislene izjave koje potvrđuju rimokatolički nauk koji se biti nikada nije niti mijenjao niti prilagođavao, kako protestanti nisu Crkva, kako nemaju valjano zaređeno svećenstvo pa samim tim niti euharistiju niti druge sakramente. Kako nema niti spasenja bez valjanih sakramenata, posebice sakramenta euharistije valjda je onda i spasenje protestanata upitno. Ozbiljni ekumenski dijalog Rimokatolici vode samo s pravoslavnima (mada i tu ima razmimoilaženja) jer u njima ipak prepoznaju znake crkvenosti (svećenički red, euharistija…) koje mi protestanti po njihovom shvaćanju nemamo. I u redu je da rimokatolici jasno izraze svoj stav. To je legitimno i fer. Jedino kada znam što drugi iskreno misli o meni mogu se prema njemu postaviti i s njim voditi eventualni dijalog. I nemam ništa protiv dijaloga s onima koji različito misle od mene. No dijalog znači i otvoreni razgovor o prijepornim temama. Temeljem reformacije i njezinih naglasaka možemo otvoriti mnoge teme i o njima ravnopravno razgovarati: uloga Svetoga pisma u kršćankom vjerovanju i praksi; Opravdanje samo vjerom; Spasenje samo milošću Božjom; Samo Krist… Netko će reći da su to zajednička vjerovanja pa ne treba o tome raspravljati. Prije nekoliko godina su rimokatolici i luterani potpisali zajedničku izjavu o opravdanju vjerom pa je kao time ova tema zatvorena. No je li time sve riješeno? I jesu li svi protestanti ovlastili Luteranski svjetski savez (kome usput rečeno ne pripadaju niti svi luterani) da u njihovo ime potpisuje izjavu o opravdanju vjerom? Ukoliko ozbiljno analiziramo rimokatoličko učenje o opravdanju i protestantsko učenje o opravdanju brzo ćemo doći do zaključka da su ova dva učenja veoma različita. No o tomu nekom drugom prilikom."
Citirao sam gore Dr. sc. Jasmina Milića ( blog : Kršćanin na drugi način )
   -crkvena zgrada protestantske kalvinističke župe u Tordincima
|
