Popodne , i to rano popodne ,svratih do mojih. Odjednom mi u razgovoru rekoše
:' Zaboravili smo ti reći- prije dva tjedna umro je čika Ivica.' Ivica D. iz Zagreba.
Prije dva tjedna . Dva. Dva ! 'Ma to je vaš običaj i navika. Uvijek me o nečijoj bolesti
ili smrti obavjestite prakasno'-rekao sam. Šutjeli su. Da su mi rekli mogli smo ići zajedno.
Odvezao bih na tu sahranu.
Nisam s tim čovjekom proveo puno vremena . On je bio više prijatelj mog tate, pa i mame,
i njihova generacija. No ono malo vremena , par prilika i nešto riječi što smo izmjenili,
ostadoše mi tu negdje u grlu , srcu i očima kad plačem za njim.
Kad sam počeo studirati u Zagrebu i navratih kod njih , pita me on :'... a jesi našao koju curu,
onu koju voliš...' Nije pitao kako učenje, kako ispiti...Znao je da ako se srce smirilo
u nekoj ljubavi i um će naći svoj mir i disciplinu. Bar sam ja tako shvaćao ta njegova pitanja,
tako sam ih razumio . Neko bi u tom i takvom pitanju vidio banalnost i čak glupost.
No nije to bilo neko pitanje za neku zafrkanciju , mladog brucoša, nije.
Iskreno se intreresirao ,
slušao , gledao me , proučavao , razmišljao , pa onda pitao ...I drugim prilikama je slušao ,
pokušavao shvatiti , razumjeti ...
Imponiralo me je kod njega što je bio i sportaš . Jedriličar. Maštao sam da jednom s
njim isplovim na tom malom regatnom jedrenjaku, što su imali u Rijeci...Neostavareni san...
A nisam se baš ni trudio da ga ostvarim.
Kad sam otišao iz Zagreba, mislio sam - ima vremena . Ima vremena da im se javim , da
ih posjetim...ima vremena. A vremena nema !
I ova smrt me podsetila na to. Nema vremena !
Ne znamo koliko godina ili dana imaju ljudi oko nas , pa ni mi sami. Ne treba odgađati
dobre planove, izgradnju odnosa i borbu za ostvarenje snova, jer ne znamo da li nas čeka
sutra. Ne znamo da li sutra čeka one koje planiramo posjetiti i biti sa njima.
Žao mi što nisam bio više s njim , dok sam imao priliku.
Da bar nešto , već jednom , naučim iz toga i promjenim kod sebe neke stvari !
Bože pomozi.
|
