Čovjek – biće stvoreno na sliku Božju, od samih je svojih početaka u biti glazbeno biće i glazba je njegov prirodni izraz. Mogli bismo u tom smislu razmišljati i o Stvoritelju čiji glas u pustoši i praznini početka pjeva svoju Riječ izvodeći tako cijeli duhovni i materijalni svijet iz ničega. Stvara anđele koji nastavljaju pjevati melodije koje je Stvoritelj u njih utkao i tako doprinose raskoši slave Božje simfonije. Stvara nebo i zemlju, svjetlo i tamu, vode i svod, Vojsku nebesku, zemlju i more – sve stvorenje pjeva. Kakve li su ljepote zvukova Božje glazbe učinile da zemlja proklija zelenilom, stablima, koja li je to veličanstvena simfonija opjevane Božje Riječi potekla iz Njegovih usta da je nastalo Sunce, mjesec i zvijezde čijoj se ljepoti i danas divimo, kako li je divna bila ta opjevana Riječ Skladatelja Boga kada je iz ničega proizvela takve učinke nezamislive ljepote i sklada kao što je to cijeli svemir. S kolikim je preobiljem ljubavi, s kolikim bogatstvom tonova i glazbenih figura s koliko osjećaja je Bog pjevao svoju simfoniju stvarajući čovjekovu individualnu dušu ostaje nam nezamislivo i predočiti, koje je bogatstvo glazbenih izričaja prisutno, u cijelom Skladateljevom djelu, u simfoniji povijesno spasenjske epifanije Božanske ljubavi. No, koliko je bilo razočaranje Božanskog Skladatelja kad je jedan od najdivnijih stavaka njegove simfonije, najtalentiraniji anđeo, koji je Božansko pjevanje slušao skoro od početka i znao velik broj melodija koje su drugima bile nepoznate opjevao strašne riječi NON SERVIAM i ubacio u simfoniju Božanskoga Skladatelja nešto strano i razarajuće, nešto što joj po naravi ne pripada jer je sve opjevano bilo dobro, kolika je tuga bila kad je primjetio da se ta zaraza širi i u padu čovjeka, nakon preobilja glazbene estetike koju je Bog utkao u stvaranje čovjeka on mu proizvodi takvu dekadencu, opet nakon takve dekadence tako snažna i sveobuhvatna divna obnova čovjeka u misteriju Isusa Krista. Koji li su divni stavci božanske simfonije njegovo začeće i rođenje, kako li je glazbeno opisana strašna sudbina Golgote i koje su figure mogle predočiti ljepotu jutra prvoga dana i slavu Uskrsnuća u kojemu je Božja simfonija dovedena do vrhunca.
Izrael je razmišljajući o slavi Božjoj (K'vod JHVH) uvijek razmišljao na taj način da ju je predočavao sebi pomoću pjesme, tako i mi danas o Božjoj slavi razmišljamo kroz neprekidno mnoštvo korova anđeoskih koji danomice pjevaju hvalu Bogu. Kad su proroci opominjući narod htjeli predočiti strašne posljedice njihovih čina govorili bi da se neće čuti pjesma po izraelskim gorama, a pjesma je za Izrael značila i Gospodinovu prisutnost u narodu jer samo on je pjesma i spasenje – Gospod Bog. Koliko bi za nas strašno zvučala opomena da će utihnuti pjesma u našim životima, u našim liturgijama, kada se i sama Božja Riječ u najsvečanijim slavljima naviješta pjevajući. Utihnuće pjesme je utihnuće Riječi.
Prisutnost i odsutnost tona u glazbi možemo usporediti s gibanjima našeg duhovnog života, s našim konzolacijama i dezolacijama, s našim duhovnim oazama i pustinjama. No, odsutnost tona može značiti i pauzu koja proizlazi iz naravi pojedinog stavka iz potrebe kontemplativnog divljenja nad onom melodijom koju je Duh Božji proizveo oko nas i u nama. Načini izvođenja naših životnih melodija u njihovim cresendima i decresendima također su bitni. Nekad će to biti snažni fortissimo, no nekada će to biti i piano, u kojem ćemo utišati sebe da se čuje jedinstvenost Božje glazbe utkane u drugoga i na taj ćemo način doprinijeti raznolikosti. Dobrim izvođenjem vlastitih partitura, pomažemo i onima koji su se zagubili u mnoštvu nota da pronađu svoje mjesto i da se vrate u ispravan tonalitet.
U svakog od nas Skladatelj Bog je utkao neponovljive glazbene stavke, stavke koje samo mi možemo izvesti, i o nama ovisi hoće li u našemu vremenu ta simfonija Skladatelja Boga zablistati onim sjajem kakvim ju je on opjevao u početku.
|
Lik koji voli misliti svojom glavom, dobar frend koji se baš nekim slučajem strašno fura na duhovnost 
