Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće. On se ne može pomiriti s mišlju da smrću sve završava. U dubinama svoga bića on čezne za vječnim životom, duboko u svom srcu vjeruje da će i nakon smrti živjeti. Sve religije govore o zagrobnom životu. Hinduizam, budizama kao i mnoge vjerske sljedbe u ambijentu New age-a vjeruju u reinkarnaciju, a Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni.
Da li je tema o reinkarnaciji još uvijek aktualna?
Prema nekim istraživanjima, danas već jedna četvrtina “kršćanske” Europe vjeruje u reinkarnaciju. A što se tiče želja, zanimljivi su rezultati dobiveni od naših susjeda Talijana. Na pitanje: “Biste li nakon smrti više voljeli otići u raj ili se ponovno roditi, odnosno reinkarnirati na ovu zemlju?”, Talijani su odgovorili slijedeće: 38,1% odlučilo se za odlazak u raj, a čak 61,9% bilo je onih koji bi se radije reinkarnirali.
Koji su razlozi da ljudi na Zapadu sve više prihvaćaju reinkarnaciju?
1) Ljudima se život ovdje na zemlji čini prekratak pa ga nastoje produžiti teorijom reinkarnacije.
2) Pojedini prihvaćaju reinkarnaciju nakon što su proživjeli neke doživljaje koji su ih uvjerili da su već negdje (u navodnim prošlim životima) proživjeli određena iskustva.
3) Neki smatraju da je reinkarnacija potrebna kako bi se zadovoljila pravda; neprihvatljivo je naime, da neki stalno budu zdravi, uspješni, bogati, a drugi bolesni, siromašni, jadni. Reinkarnacija bi navodno ispravila ovu nepravdu tako što bi se oni bogataši reinkarnirali u siromahe, a ovi u bogataše, zdravi u bolesne i slično.
4) U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve više osvaja Zapad, stoji sve veći utjecaj Istoka. Već sada je 4,5 milijarde ljudi u Aziji naspram 900 milijuna u Europi. Prema nekim futurolozima povećat će se privlačnost hinduizma i budizma koji propovijedaju reinkarnaciju kao put čišćenja duše.
U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve više osvaja Zapad, stoji sve veći utjecaj Istoka, odnosno vjerskih sljedbi koje odatle dolaze.
Što je reinkarnacija i da li se ona jednako shvaća na Istoku i Zapadu?
Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se duša u svakom slijedećem životu navodno reinkarnira, tj. opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savršenstvo, odnosno dok ne postane duh komu više ne treba reinkarnacija, tj. dok ne uroni u božanski beskraj. Uz reinkarnaciju se spominje također i pojam “metempsihoza” ili, hrvatski rečeno, seljenje duša. Prema tom vjerovanju duša se, osim u ljudsko tijelo, može, a ovisno o zakonu karme, ponekad i mora utjeloviti također i u neku životinju ili biljku, pa i u neživu tvar. Što se tiče samog shvaćanja reinkarnacije, treba reći da se u različitim kulturama, ona različito i tumači. Na Istoku je reinkarnacija shvaćena kao nužno zlo, nešto čega se treba što prije osloboditi, dok je ona na Zapadu shvaćena kao nada, kao put progresivnog samo-otkupljenja, kao šansa da se još jednom živi.
Što pojedine religije vjeruju o životu nakon smrti?
Hinduizam, Budizam - vjeruju u reinkarnaciju. Nakon bezbrojnih reinkarnacija duša se posve očisti i izgubi se u Bogu (Hinduizam), ili se izgubi u Nirvani (Budizam).
Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni. Nakon smrti čovjek ostaje osobno duhovno-tjelesno biće koje uživa božanski život, ali se ne gubi u Bogu.
Islam - također vjeruje u zagrobni život...
Što zakon karme određuje?
Karma ili karman je nagonska sila koja vraća dušu opet i opet u ljudsko rađanje u evolutivnom ciklusu transmigracije, koji se zove samsara. Prema Bhagavad-giti, karma je djelovanje koje uzrokuje razvoj materi-jalnih tijela živih bića. Zakon karme je neumoljiv. On kaže da svako djelo nosi sa sobom nužnu posljedicu i duša je mora na sebi iskusiti. Što tko sije, to će i žeti. Karma je također moralna dužnost ili obveza nastala od djela koja je netko počinio u jednom životu. Kad se sve zemaljske karme razriješe duša se oslobađa od ponovnih rađanja. To je cilj svih Hindusa.
Karma je uzrok reinkarnacije. Odnosi se na 1) bilo koji čin ili djelo; 2) princip uzroka i posljedice; 3) posljedica ili “plod akcije”, ono što se prije ili kasnije vraća onome koji je to učinio. Ono što sijemo to ćemo i žeti u ovom ili u budućim životima.
Karma je trostruka: sanchita, prarabdha i kriyamana.
Sanchita karma: “Nagomilana djela”. Suma svih karma ovog i prošlih života.
Prarabdha karma: “Započeta djela, stavljena u pokrket”. To je dio sanchita karme koji donosi plod i oblikuje događaje i uvjete postojećeg, trenutnog života.
Kriyamana karma: karma koja se stvara i dodaje sanchita karmi u ovom životu nečijim mislima, riječima i djelima, ili u nutarnjim svjetovima između života.
Prema reinkarnacijskom vjerovanju nakon smrti čovjek nastavlja egzistirati u nevidljivim svjetovima, ubirući dobru ili lošu žetvu svojih zemaljskih djela sve dok ne dođe vrijeme za drugo fizičko rođenje. Koliko ima tih fizičkih rođenja i što može učiniti čovjek da ih se što prije oslobodi?
Prema nekim autorima, tih rađanja ima na milijarde. Neke karme mogu biti razriješene samo u fizičkom svijetu i u ljudskom tijelu, zato osoba mora ući u drugo fizičko tijelo da nastavi evoluciju. Čovjek, sa svoje strane može ubrzati svoju evoluciju i tako iskočiti iz prisilnog kruga rađanja. To se postiže ispravnim življenjem, strogim pokorničkim životom, savjesnim vršenjem svojih dužnosti, a u zadnje vrijeme, najvjerojatnije pod utjecajem kršćanstva, sve više se naglašava važnost općih vrijednosti kao što su istinoljubivost, dobrota, ljubav i spremnost da se umanji nečija patnja. Prema nauku Bude, želja je ono što povezuje čovjeka s ciklusom ponovnog rađanja; zato je cilj čovjekove egzistencije, prema budizmu, nirvana, tj. stanje blaženstva u koje se stiže kad nestanu sve želje i kad karme više ne bude.
Može se zaključiti da se prema reinkarnacijskom vjerovanju čovjek sam spašava. Koja je uloga Boga u hinduističkom, a koja u kršćanskom vjerovanju što se tiče spasenja?
Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se čovjek sam spašava pokoravajući se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujući se mnogobrojnim reinkarnacijama od nakupljenih posljedica svojih loših djela, kršćansko vjerovanje uči da je čovjeku oslobođenje od grijeha, a time i definitivno spasenje ponuđeno i darovano u Isusu Kristu, koji je “radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa”, utjelovio se, umro i uskrsnuo. Bog kojeg je Isus Krist navijestio svijetu, jest Bog koji spašava, Bog bogat milosrđem. Biblija daje do znanja da je ključna riječ čitave povijesti spasenja Božje milosrđe. U hinduističkom konceptu spasenja, Bog izgleda kao nemoćni promatrač pred neumoljivim zakonom karme koji određuje čovjekovu sudbinu. Nasuprot tome, židovsko-kršćanska tradicija vjeruje u Boga koji “uživa u pomilovanju”. Prorok Mihej kaže: “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje”. Bog u kojeg mi kršćani zajedno sa Židovima vjerujemo jest Bog koji “ne postupa s nama po grijesima našim”, kao što to lijepo kaže 103. Psalam.
Vrhunac Božje dobrote i čovjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. On je naviješteni Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Može li se reći da je Isus na se uzeo našu karmu, odnosno karmu čitavog svijeta?
Može se tako reći. U Isusu Kristu mi imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti, kako kaže sv. Pavao u poslanici Efežanima. Kršćani vjeruju da je Isus Krist definitivno razbio neumoljivi zakon karme koji je tražio mnogo-brojne reinkarnacije. Uzimajući na se sve grijehe svijeta i umirući dobrovoljno na križu bez riječi prosvjeda, štoviše, opraštajući svojim ubojicama, Isus je slomio prokletstvo neumo-ljivosti kazne koju smo svojim djelima, hinduisti bi rekli, svojom karmom, zaslužili i na taj način Isus nam je omogućio put u vječni život bez potrebe vraćanja u nove cikluse rađanja i umiranja. Evanđelisti navode Isusove riječi kako se njegova krv “prolijeva za oproštenje grijeha”.
Po čemu kršćani mogu biti sigurni da su im grijesi oprošteni?
Kršćani vjeruju u istinitost Isusovih riječi koje je rekao svojim učenicima nakon uskrsnuća, a zapisao ih je sveti Ivan u 20. Poglavlju svoga Evanđelja. Isus je izričito rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im”. A svećenici ne smiju nikome zadržati grijehe koji se za njih iskreno kaju. Sveti Pavao u slikovitom izražavanju o ovoj temi lijepo kaže kako je Bog zadužnicu naših grijeha prikovao na križ Isusov tako da njegova krv mogne izbrisati sve naše opačine. Kako je to lijepa slika i spasonosna istina za one koji vjeruju u Isusa kao Sina Božjega.
U razgovoru s Nikodemom Isus govori kako se čovjek mora ponovno roditi, a i reinkarnacijsko vjerovanje traži mnogobrojna rađanja. U čemu je onda razlika između hinduističkog i kršćanskog vjerovanja?
Zastupnici reinkarnacije govore o nužnosti novih rađanja koja se događaju silom neumoljivog zakona karme, dakle bez čovjekove slobodne volje, dok Isus govori o potrebi novog rođenja koje se mora dogoditi za vrijeme ovozemaljskog čovjekova života, dakle, svjesno, slobodno i iz ljubavi. “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstvo Božje”, kaže Isus Nikodemu.
To rađanje odozgo, prema Isusovim riječima, događa se “rađanjem od vode i Duha Svetoga”, za što je potrebno svjesno opredjeljenje za Isusa i vjera da je on Spasitelj svijeta. Tko vjeruje u njega, tome se ne sudi, objašnjava Isus Nikodemu. Tko vjeruje u Isusa Krista taj se ne mora reinkarnirati; kao što mu se nema više zašto suditi, tako nema više ni razloga da se mora ponovno inkarnirati.
Isus nas je oslobodio od svih grijeha, odnosno nakupljene karme. Čemu onda čistilište, zar se time ne vraćamo na hinduističku koncepciju da se čovjek opet mora sam spašavati?
Isus Krist nas je oslobodio grijeha kad ih je na se uzeo. Međutim, kršćansko oslobođenje ne događa se magijski, bez čovjekove suradnje, nego njegovim aktivnim sudjelovanjem, prije svega njegovom vjerom, sakramentima i životom koji je u skladu s Evanđeljem. Budući da u Kraljevstvo Božje ne može ući ni trun egoizma, oni koji na ovom svijetu nisu postigli potrebnu slobodu i čistoću duše, moraju nakon smrti proći kroz čistilište da bi se oslobodili od svakog robovanja i neuredne navezanosti, moraju postići savršenu slobodu i čistoću srca kako bi mogli podnijeti radost neba i intenzitet Božje ljubavi. Za kršćane je čistilište proces koji vodi konačnom dostignuću onoga što se u njemu već dogodilo na krštenju, a to je identifikacija s Kristom. Sve dok ta identifikacija s Kristom ne dostigne svoj vrhunac, vatra Božje ljubavi uklanja sve ostatke sebičnosti.
Koje su dodirne točke između reinkarnacijskog (hinduističkog) i kršćanskog vjerovanja, ako ih ima.
Sigurno da ih ima. Kao prvo, i moralni zakon karme kao i kršćansko oproštenje potvrđuju duboko ljudsko uvjerenje da život ne završava definitivno u času smrti. U čovjeku postoji duša kao duhovni princip kojim on nadživljuje udarac smrti. Dodirna je točka također vjera u odnos između živih i mrtvih. Tibetanska knjiga mrtvih naglašava važnost pomoći koju živi mogu dati mrtvima u sudbonosnom razdoblju od 49 dana nakon smrti, dok se duša ponovno ne inkarnira u neko novo živo biće. Kršćani pak vjeruju kako njihova molitva i žrtva pomaže dušama u čistilištu da što prije uđu u nebesku slavu. Treća je zajednička točka produbljenje smisla života. Kršćanstvo, kao i istočne religije koje naučavaju reinkarnaciju traže od čovjeka da osmisli svoj život, da otkrije i živi istinske vrijednosti: ljubav, služenje, iskrenu pobožnost itd. Zajednička oznaka kršćanskog i reinkarnacijskog stava jest također vjerovanje da svaki naš čin povlači za sobom posljedicu s kojom će se osoba prije ili kasnije morati opet susresti. “Što tko sije, to će i žeti”. Ova poslovična izreka svetog Pavla, sadržana je u samoj biti neumoljivog zakona karme. Konačno, zajednička je točka ovih vjerovanja dubinska čovjekova težnja i potreba da se vrati Bogu, da se s Njime vječno sjedini.
Konačni cilj za koji je čovjek stvoren, a to je sjedinjenje s Bogom, isti je u kršćanstvu i u hinduizmu, a da li se putovi u ostvarenju tog cilja bitno razlikuju u kršćanstvu i reinkarnacijskom vjerovanju?
Cilj je sličan, ali ne posve isti. Kršćani vjeruju da i u sjedinjenju s Bogom zadržavaju svoju individualnost, dok hinduizam naučava da se ljudska duša gubi u Bogu. Način ostvarenja ciljeva nije isti u kršćanstvu i hinduizmu. Prema neumoljivom zakonu karme, osoba se mora toliko puta reinkarnirati dok ne razriješi svu nakupljenu karmu, odnosno dok se tako sama ne iskupi za svoje grijehe. Spasenje je u toj perspektivi vlastiti čin. Neznanje i nerazumne, a prema budizmu, bilo kakve, pa tako i one dobre želje, jesu razlog ili uzrok skupljanja karme koje se onda osoba mora osloboditi mnogobrojnim reinkarnacijama.
Nasuprot takvom vjerovanju, kršćanska se poruka predstavlja kao Radosna vijest. U kršćanskoj perspektivi, oslobođenje od grijeha i konačno spasenje čovjeku je ponuđeno i darovano od Boga u Isusu Kristu. Bog je dakle onaj koji spašava čovjeka. Ponudu Božjeg spasenja čovjek prihvaća u vjeri, koja postaje djelotvorna po djelima ljubavi koja služi. Nismo spašeni zakonom karme, nego milošću.
Koliko pojam ili slika Boga utječe na spomenuta dva načina spasenja?
Puno toga postaje jasnije kad se upozna u kakvog Boga vjeruju kršćani, a u kakvog hinduisti ili pak poklonici New age-a i raznih sljedbi koje prihvaćaju reinkarnaciju kao put oslobođenja duše. Dok hinduizam i budizam, kao i velikim dijelom nova religioznost New age-a idu prema neosobnom bogu, koji je u hinduizmu Brahman, u budizmu jedno Ništa, a u New age-u svemoćna kozmička energija, Biblija odbacuje takav put. Biblijski Bog ima smisla samo ukoliko je ljubav, a to znači ukoliko je osobno biće. Kao takav, osobno biće koje ljubi, Bog i oprašta. Tamo gdje hinduizam naučava kaznenu dužnost nove reinkarnacije, Isus otkriva da njegov Otac, osobni Bog, zove svakog čovjeka da besplatno i definitivno uđe u njegov Život. Radi se o činu neshvatljive, ako smijemo reći, lude ljubavi Božje za čovjeka, ljubavi Onoga koji se definira kao Nježnost sama i milosrđe.
Često se čuje od pripadnika novih religijskih pokreta i sljedbi, pa čak i od samih kršćana, da je moguće ostati kršćanin, vjerovati u uskrsnuće i u reinkarnaciju. Što treba o tome mislite?
Istina, takva se ideja širi i u ovom našem podneblju. Međutim ona je neprihvatljiva. Reinkarnacija je bila poznata u ambijentu u kojem se pojavilo kršćanstvo, ali ta ideja nije prihvaćena. Odbacivanje ideje reinkarna-cije bilo je očito, jednoznačno i stalno bez sjene nekog kompromisa. Ona se jednostavno ne može uklopiti u osnovnu istinu kršćanske vjere koja naviješta jedinstve-nost i jedincatost Kristove otkupiteljske žrtve koja dovršuje, zamjenjuje i nadilazi sve druge žrtve, pa tako i one koje je tražio neumoljivi zakon karme. Ono što Isusovu žrtvu čini jedinstvenom i daje joj vrijednost otkupiteljske zadovoljštine za sve ljude jest činjenica koju kršćani prihvaćaju kao istinu vjere, da je on Sin Božji i da nas je ljubio do kraja. “Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve”, kaže najnoviji Katekizam Katoličke Crkve. Isti Katekizam kaže nadalje: kad završi “jedini tijek našeg zemaljskog života” više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Heb 9,27). Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” ili reinkarnacije /KKC, 1013/.
Je li naš život ponovljiv?
Teorija reinkarnacije se ne pojavljuje u Vedama. To ostaje veliki problem indijske filozofije.
Rigveda: (1200 god. prije Krista) govori o smrti i besmrtnosti, više nego o ponovnom rođenju. Na razne načine se govori o smrti i sudbini nakon smrti, nešto slično novom rođenju, ali nijedan od tekstova ne govori izričito da se mrtav čovjek mora ponovno roditi na zemlji u bilo kojoj formi.
Brahmana Veda (900 god. pr. Krista) ne sadržava nauk o transmigraciji. Ono čega se boji nije život, nego smrt, točnije smrt koja bi se ponavljala.
Upanišade: Tu se nalazi izričiti tekst o transmi-graciji duše. Kako čovjek djeluje, kako se ponaša tako se ponovno rađa. Postoje dva puta: put bogova i očeva. Put bogova je meditirati i prakticirati askezu, taj put vodi oslobađanju duše i sjedinjenju s Brahmanom. Put očeva vodi ponovnoj reinkarnaciji.
Uloga sudbine u rođenju: Rođenje djeteta je obilježeno karmom jive i roditelja , ali i drugih čimbenika među kojima važnu ulogu ima sudbina.
Hinduizam predlaže različite putove (yoga ili marga) kojima netko može postići duhovno savršenstvo i konačno vječno spasenje duše: put djelovanja (karma-yoga), put pobožnosti iz ljubavi prema Bogu i odricanje (bhaktimarga), put koncentracije (raja yoga)i put duhovnog znanja (jnana-marga). Tako se postiže nedualnost Atmana i Brahmana (Apsolutnog).
Eshatologija: Kakvo je stanje oslobođene duše? Prema Advaita Vedanta, individualna duša (atman) gubi svoju lažnu individualnost ostvarujući svoj identitet s Brahmanom: “Ja sam Brahman” (Aham Brahmasmi). To je stanje vrhunskog blaženstva, sreće i čiste egzistencije.
Za Nyaya Vaisesehika i Mimamsa škole, oslobođe-na duša egzistira oslobođena svakog ugodnog ili bolnog iskustva, ona nema niti sreće ni svjesnosti. Prema Samk-hya Yogi, oslobođena duša egzistira u osamljenom stanju mirnoće, doživljava intimnu narav kao čisti duh bez da ima bilo kakav odnos s materijom.
Neke pak sekte (Vishnuism, Sivaism, Shaktism) drže da oslobođena duša zadržava osobni identitet i uživa blaženo gledanje i zajedništvo s Bogom.
Zapadni model reinkarnacije:
Reinkarnacija je na Zapadu uvedena pod utjecajem Teozofskog društva i spiritističkih i okultističkih krugova. Nastao je tako jedan sinkretizam stran izvornom indijskom odnosno hinduističkom nauku. Širi se preko pokreta New age.
Što se sije, to će se i žeti, nema oproštenja ni milosrđa.
Razne reinkarnacije se događaju prema procesu stalnog napredovanja: ne vraća se nikada na niži stupanj razvoja. Reinkarnacija je sredstvo ostvarenja sebe i spasenja, gdje smo mi jedini čimbenici spasenja.
Nastoji se znanstveno obrazložiti i dokazati parapsihološkim pojavama, spiritističkim seansama.
“U čamcu reinkarnacije ne uzima se ozbiljno ni život ni smrt. Život je igra koja se može proigrati i uvijek iznova u drugom obliku ponoviti. Smrt je postaja na kojoj kormilar, duša, mijenja čamac, prelazi iz jednog tijela u drugo. Na cilj ne stiže cjelovit čovjek, nego samo dio njega, duša bez tijela, bez vlastitog identiteta i vlastite osobnosti. Nirvana je gubitak individualnosti.
Iz broda uskrsnuća drukčije se gleda na život, na smrt i na cilj prema kojem se jedri. Život je dar i zada-tak, vrijeme milosti i milosrđa Božjeg koje nam Bog u svojoj dobroti daje da ga ostvarimo prema njegovu nau-mu i tako odredimo svoju konačnu sudbinu. Ovozemni život uzima se samo onda ozbiljno i odgovorno ako se zna da je neponovljiv i da se u njemu odlučuje o našoj vječnoj sudbini”.
Mogu se razumjeti ljudi koji su prije Isusova do-laska na Zemlju, tražeći način razrješenja svoje krivnje, došli do reinkarnacije i prihvatili je kao njima do tada najprihvatljivije rješenje. Međutim, teško je razumjeti prihvaćanje reinkarnacije od strane kršćana danas kad im je oproštenje grijeha besplatno ponuđeno u Kristu Isusu, treba ga samo u vjeri prihvatiti. Reinkarnacija ne uzima ozbiljno jedincatost čovjeka. Uskrsnuće poštuje čovjeka i promiče njegovu jedinstvenost i neponov-ljivost. Uskrsnuće je radikalan Božji zahvat u vrijeme i povijest. Uskrsnuće daje doživljaj slobode te ispunjava najdublju težnju čovjekova srca. Uskrsnuće je radikalna negacija karme kao vječnog kruga uzroka i posljedica. Uskrsnuće je pobjeda života nad smrću. Uskrsnuće je najbolja i najljepša budućnost čovjeka.
|
Lik koji voli misliti svojom glavom, dobar frend koji se baš nekim slučajem strašno fura na duhovnost 
