subota, 16.07.2016.
1. čin: Ljubav na prvi komentar
|
Sreli smo se jednog dosadnog dana na fejsu komentirajući komentare na komentar zajedničkog prijatelja. Ja ga čak i osobno znam iz dana prije facebook prijateljstava, prije nego što je postao medijska ličnost. To cut the long story short, a i da izostavim detalje po kojima bi netko mogao nekoga i prepoznati, za par dana smo bili prijatelji i razmijenili par poruka o nesporazumu u onim komentarima i počinjanju ispočetka. Naravno da sam odmah ispregledao njen profil, postove i slike. Trebalo mi je neko vrijeme da složim slagalicu. Simpatična žena, nekoliko male djece, nedavno razvedena. To se moglo otpočetka naslutiti, ali je bilo najteže naći tragove da je stvarno tako. Prilično ga je detaljno maknula. I prilično je bila aktivna na fejsu i priličan broj muških prijatelja je na prilično priprost ali iskren način hvalio njene slike i nju kao dragu i dobru prijateljicu. Pored slika objavljivala je i komentirala i linkove na članke o problemima s kojima se susreću žene koje žele nešto više od plitke veze. Kad je istaknula iskrenost kao najvažniju osobinu muškarca, nešto se u meni u meni zapalilo. Koliko me zaboljelo, toliko me i prosvijetlilo. Vidio sam gdje sam i vidio sam gdje želim biti. Vidio sam nebo. Vidio sam osobu s kojom mogu biti iskren. Cijelog me prožela spoznaja da je ona ta zbog koje ću izroniti iz ove tamnice s rešetkama, zidovima, stropom, podom i zrakom od laži. Ako netko zna lagati, taj sam. Ako netko razumije ljude koji lažu, to sam isto ja. Nisam sve ove godine potrošio uzalud. Znam kako sam se doveo u situaciju da lažem i zašto je s vremenom moralo biti sve gore i gore i zašto sam toliko ustrajao u tome. Znam i da to više ne želim - niti sebi niti onima kojima lažem. Uostalom, ni mjesec dana ranije sam već napravio prvi korak. Ogroman korak. Ali, nisam li ja onda nešto potpuno suprotno od onoga što ona želi? Zapravo, možda mi u tom trenutku to pitanje nije palo na pamet. Nisam joj krenuo povlađivati, nego sam napisao što iskreno mislim o iskrenosti i o strahu zbog kojeg ljudi često lažu i o tome kako iza straha često stoje pozitivne ljudske osobine i težnje koje se rješavaju na pogrešan način. I tako jedno tjedan dana, dok nije promijenila profilnu sliku. U međuvremenu je objavila još par svojih slika na kojima je stvarno fenomenalno ispala. Fenomenalno. Slatko, nasmiješeno ... Još ni sad ih ne mogu prestati gledati. Kad je, dakle, promijenila profilnu sliku, svi su je lajkali, a ja sam napisao da glasam za jednu od onih fenomenalnih. Pa mi se zahvalila. Pa mi se još jednom zahvalila porukom. To je jedan od onih trenutaka kojih ću se uvijek rado prisjećati. Jedan od onih kad čovjek shvati da se nekome sviđa i da se netko želi s njim zbližiti. Jedan od onih za koje pri zdravom razumu nitko ne misli da bi se ikad ikako mogli dogoditi. I onda se dogode samo tako. I onda smo se počeli dopisivati. Bilo je oko podne. Odmah je počela s provokativnim pitanjima - provokativnima u smislu da počnem pisati o sebi, o strahovima, sumnjičavosti prema drugima, muškarcima koji bježe, samokontroli misli i osjećaja ... Spomenula je i nož u leđima. Osjetio sam njenu traumu, oprez i strah. Osjetio sam i neku distancu kad mi se zahvalila za trud koji ulažem u dopisivanje. Ali sve mi je to bilo tako drago. Predvečer smo si već razmjenjivali komplimente, a iza ponoći, kad sam spomenuo da mi sad fali neki pospani smajlić, a ona pitala idem li, napisao sam da mogu i ostati. Ostani. To nije bio jedan od onih trenutaka. To je bio jedini takav trenutak. Vratili smo se opet na malo prizemnije teme, ali s malo više bliskosti i povjeravanja. Stvar se otela kontroli sat - dva kasnije, kad sam dobio i jedan poljupčić napisavši joj "pametno moje", pa smo ih razmijenili još par prije odlaska na spavanje. I opet mi se zahvalila na poljupcu. Hm ... Proklete sumnje. Nastavili smo drugi dan opet s filozofsko - psihološko - duhovnim temama. Oslovljavali smo se s "draga" i "dragi". Navečer smo opet gugutali i ušuškivali se poljupcima. Probudio sam se s prvim zrakama i ostao ležati u krevetu pokušavajući zaspati, ali uzbuđenje je bilo preveliko. I treći dan smo razmjenjivali nježnosti u neobaveznom ritmu šaljivih poruka. I otkrivali detalje svojih životnih priča. Više ona, manje ja. Tu me počelo izjedati. Jednom joj moram reći. Znao sam da će djelovati negativno. Znao sam da joj ne mogu ispričati sve odjednom, a strašno sam se bojao da će na temelju osnovnih informacija pomisliti da sam ja možda ipak loša osoba i da ne mislim ozbiljno. Došli smo i do toga gledam li sam doma utakmicu. Ne. S djecom sam. Ne spominjem ženu. Ipak je uskoro tražila da je držim čvrsto i da ne sumnjam u njenu čvrstinu. Ovo je stvarno postalo ozbiljno. Još nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa. A poslije utakmice, nakon kašetice poljupčića, napisala je da je malo tužna. Utješio sam je riječima da je divna i krasna i da ima prekrasan osmijeh. Hvala ti puno. (?) Ljubim te. - odgovorila je. E, ako tad nisam doživio infarkt, nikad neću. Malo smo si još slali linkove na youtube i pričali o glazbenim ukusima i pozdravili se s mila i dragi. I sljedećih dana se topili i nestajali jedno u drugome ... Sve preko poruka. Pričali i pričali o svemu i svačemu. Pisali kakve vizije imamo jedno o drugome. Kako nam fali zagrljaj. Živi na udaljenom kraju države. Šestog dana romanse nije se javila ni predvečer, ni navečer, ni u noći. Tek sljedeći dan kasno ujutro. Negdje je ostavila mobitel. Nakon kraćeg razgovora razmijenili smo brojeve. Da se možemo javiti ako se nešto dogodi. Nakon još malo dopisivanja, nazvao sam ju ... |
