subota, 16.07.2016.
2. čin: Njen glas
|
Ovim putem zahvaljujem teleoperateru što je trajanje jednog razgovora ograničio na jedan sat. Tako znam koliko smo pričali. Zvao sam ju tri puta. Trebalo mi je neko vrijeme da povežem osobu s kojom sam se dopisivao i glas koji slušam. Zvučala je nekako ležerno, kao da pričamo svaki dan. Valjda sam očekivao više hihotavosti. Prvi sat smo pričali o poslovima koje radimo, toga se sjećam. Ne sjećam se kad i kako smo došli do teme dana. Možda kad sam rekao da se sam vraćam s mora, a djeca ostaju sa ženom. - Da, još sam oženjen. Ali mi smo ti samo cimeri već petnaestak godina. Cimeri koji se donekle podnose. Ali među nama nema ničega. Pa zadnjih pet godina imao sam ljubavnicu, a i s njom sam nedavno napokon definitvno prekinuo. To ti najbolje pokazuje kakav je to brak. A to me sad, praktički, čini slobodnim čovjekom, ne? Sve je to sad malo zbrkano u mojoj glavi. Nisam ja bio baš skroz samo u oblacima taj tjedan. Koliko god mi je to, kad god bih probao zamisliti, izgedalo nezamislivo, sa svakom stepenicom na koju se popela naša romansa jačao je negdje u gornjem dijelu mog trbuha i jedan nedefinirani užas. Bio sam potpuno svjestan činjenice da ću se razvesti. I ostaviti djecu. I ostaviti dobar posao. I to sve morati objasniti mami. I djeci. A prije toga ženi. A najprije ženi mog života. Pa sam onako, kao netko tko planira zajedničku budućnost sa ženom svog života, dodao da mene sad tek čeka razvod. Rekla je da je osjećala da sam nekako suzdržan, da izbjegavam neke teme. - Pa znaš da prema tebi hoću biti potpuno iskren? Ali, vidiš da je to komplicirano. Ne misliš valjda da sam ti htio zatajiti da sam još oženjen? Pa zato sam te i nazvao da ti napokon sve ispričam. Bojao sam se da ćeš na temelju samo nekoliko šturih informacija pomisliti da sam idiot (iako, izgleda, jesam) ili loš čovjek i da ne možeš računati na mene ili više ne želiš ništa imati sa mnom, pa sam izbjegavao tu temu do sad. Onda mi je ispričala detalje svog razvoda. Imao je drugu. Kad je otkrila, čekala je da prođe, ali on je postajao sve gori prema njoj. Trebalo joj je neko vrijeme da joj svane - pa ne osjećam se loše zbog sebe, zbog nečega za što sam ja kriva, nego zbog njega! Nije htio priznati, pa ga je suočila s dokazima i otjerala. Zato sam odmah, iako samo djelomično, shvatio zašto ne želi biti ta zbog koje će netko ostaviti svoju ženu. Šok. - Pa čekaj malo. Pa zar sam trebao preliminarno ostaviti ženu i djecu samo zato što mi više nije žena nego cimer? Pa nisam se zaozbiljno nadao da bi mi se nešto ovakvo ikad moglo dogoditi. Pa nije li normalno onda ostati sa svojom obitelji, a ako se ipak dogodi nezamislivo, onda napraviti sve što treba da budeš sa ženom svog života? Mislio sam da smo zajedno u ovome, da ću kroz to sve sad proći uz tvoju pomoć. - Ne, ti to trebaš napraviti radi sebe, ne zbog mene. Prvo moraš razriješiti svoju situaciju, riješiti se prošlosti. Onda ... Ne znam što je rekla da bi moglo biti onda, ali - možda ipak nije budućnost skroz crna. Možda je samo tmurna. Možda ju ovo ipak nije skroz otuširalo, možda se nije zauvijek ohladila. Iako, taj glas kojim je rekla - a kad tamo, ti ih nižeš - da je bar bilo ljutnje ili razočaranja u tom glasu. Ali, ne, bila je to samo ona distancirana ležernost. - Ali, sve ono što smo si pisali i slali ... - moj plačan glas ... - To je bio samo online zanos - odgovorila je nekim tješećim majčinskim tonom. - Pa meni nije bilo samo to. - Mislila sam da si slobodniji ... Kako može to sad reći? Kako je mogla toliko hvaliti tu prokletu iskrenost, pa onda kad jednom u životu ovako skroz iskreno kažem sve što imam za reći, okrenuti mi leđa? Je li to sad zbog toga što me smatra neiskrenim zato što joj nisam odmah sve rekao? Ili cijela teorija o iskrenosti kao najvažnijoj osobini pada u vodu kad netko skriva nešto što ti se ne sviđa? Shvatio sam dijelom još tijekom razgovora, a dijelom kasnije. Naravno da nije problem u tome što joj nisam odmah rekao. Napisala mi je još na početku da se sad teško prepušta jer se boji noža u leđima. A onda se ipak prepustila sa mnom u "zanos" s vrlo kompliciranom budućnosti. Otvorila se s povjerenjem, pa što bude, bude. A ja, koji se doživljavam kao da sam vitez na bijelom konju koji će joj svojom beskonačnom i bezuvjetnom ljubavi pomoći vratiti sreću i vjeru u život i ljubav, ja sam nju, tako krhku, slatku, ranjenu, traumatiziranu, opreznu i distanciranu naveo da se prepusti i otvori, samo da bih joj opet zabio nož u leđa. Nije problem u tome što joj nisam odmah rekao. Problem je u tome što sam ju uopće, ovako neslobodan, naveo da povjeruje da sam slobodniji. Vrh ironične sante leda. Laž je da sam slobodniji, ali prava je laž ono zbog čega nisam slobodniji. Ja zapravo svojim ostankom u braku svakodnevno lažem svima da je to ono što želim. Da sam uspješan u sklapanju braka i zasnivanju obitelji. Da nisam neki luzer koji je uletio u brak samo zato što više nije htio biti sam. Da sam iznad putenih užitaka i da podržavam prirodno planiranje obitelji sa seksom u samo par neplodnih dana mjesečno. Da se ti dani još uvijek događaju. Da je to sve što čovjek može i smije tražiti u životu. Da ne maštam o nečem drugom. Da ne maštam o životu sa ženom mog života koja ima sve što trebam i kojoj se usudim reći što sve želim, o životu u kojem nikome nikad ne moram lagati. Negdje pri kraju je rekla da misli da neću ostaviti ženu. Potajno se nadam da je to rekla zato što je primijetila da se volim inatiti. I što sad? Jesam li već spomenuo da je divna? Nisam bio iskren i ne živim iskren život, ali to će joj sve biti nevažno kad jednog dana budem mogao i htio biti iskren. Kad sam budem u situaciji da niti njoj, ženi mog života, niti drugima ne moram lagati da bih bio s njom. Ali neugodna slutnja da stvarno više nikad neće htjeti imati išta sa mnom ozbijno je poljuljala moju namjeru da se razvedem. Pogotovo dok bih razmišljao o komplikacijama razvođenja. Treba li mi to zaista? Ali kad bih se sjetio ovog i ovakvog života i svih muka u zadnjih pet godina, znao sam da više nema povratka. Osjetio sam miris života kakvog želim. Možda još nemam pojma kako doći do toga, ali znam koji put ne vodi tamo. I tako je operacija "razvod" dobila zeleno svijetlo. |
1. čin: Ljubav na prvi komentar
|
Sreli smo se jednog dosadnog dana na fejsu komentirajući komentare na komentar zajedničkog prijatelja. Ja ga čak i osobno znam iz dana prije facebook prijateljstava, prije nego što je postao medijska ličnost. To cut the long story short, a i da izostavim detalje po kojima bi netko mogao nekoga i prepoznati, za par dana smo bili prijatelji i razmijenili par poruka o nesporazumu u onim komentarima i počinjanju ispočetka. Naravno da sam odmah ispregledao njen profil, postove i slike. Trebalo mi je neko vrijeme da složim slagalicu. Simpatična žena, nekoliko male djece, nedavno razvedena. To se moglo otpočetka naslutiti, ali je bilo najteže naći tragove da je stvarno tako. Prilično ga je detaljno maknula. I prilično je bila aktivna na fejsu i priličan broj muških prijatelja je na prilično priprost ali iskren način hvalio njene slike i nju kao dragu i dobru prijateljicu. Pored slika objavljivala je i komentirala i linkove na članke o problemima s kojima se susreću žene koje žele nešto više od plitke veze. Kad je istaknula iskrenost kao najvažniju osobinu muškarca, nešto se u meni u meni zapalilo. Koliko me zaboljelo, toliko me i prosvijetlilo. Vidio sam gdje sam i vidio sam gdje želim biti. Vidio sam nebo. Vidio sam osobu s kojom mogu biti iskren. Cijelog me prožela spoznaja da je ona ta zbog koje ću izroniti iz ove tamnice s rešetkama, zidovima, stropom, podom i zrakom od laži. Ako netko zna lagati, taj sam. Ako netko razumije ljude koji lažu, to sam isto ja. Nisam sve ove godine potrošio uzalud. Znam kako sam se doveo u situaciju da lažem i zašto je s vremenom moralo biti sve gore i gore i zašto sam toliko ustrajao u tome. Znam i da to više ne želim - niti sebi niti onima kojima lažem. Uostalom, ni mjesec dana ranije sam već napravio prvi korak. Ogroman korak. Ali, nisam li ja onda nešto potpuno suprotno od onoga što ona želi? Zapravo, možda mi u tom trenutku to pitanje nije palo na pamet. Nisam joj krenuo povlađivati, nego sam napisao što iskreno mislim o iskrenosti i o strahu zbog kojeg ljudi često lažu i o tome kako iza straha često stoje pozitivne ljudske osobine i težnje koje se rješavaju na pogrešan način. I tako jedno tjedan dana, dok nije promijenila profilnu sliku. U međuvremenu je objavila još par svojih slika na kojima je stvarno fenomenalno ispala. Fenomenalno. Slatko, nasmiješeno ... Još ni sad ih ne mogu prestati gledati. Kad je, dakle, promijenila profilnu sliku, svi su je lajkali, a ja sam napisao da glasam za jednu od onih fenomenalnih. Pa mi se zahvalila. Pa mi se još jednom zahvalila porukom. To je jedan od onih trenutaka kojih ću se uvijek rado prisjećati. Jedan od onih kad čovjek shvati da se nekome sviđa i da se netko želi s njim zbližiti. Jedan od onih za koje pri zdravom razumu nitko ne misli da bi se ikad ikako mogli dogoditi. I onda se dogode samo tako. I onda smo se počeli dopisivati. Bilo je oko podne. Odmah je počela s provokativnim pitanjima - provokativnima u smislu da počnem pisati o sebi, o strahovima, sumnjičavosti prema drugima, muškarcima koji bježe, samokontroli misli i osjećaja ... Spomenula je i nož u leđima. Osjetio sam njenu traumu, oprez i strah. Osjetio sam i neku distancu kad mi se zahvalila za trud koji ulažem u dopisivanje. Ali sve mi je to bilo tako drago. Predvečer smo si već razmjenjivali komplimente, a iza ponoći, kad sam spomenuo da mi sad fali neki pospani smajlić, a ona pitala idem li, napisao sam da mogu i ostati. Ostani. To nije bio jedan od onih trenutaka. To je bio jedini takav trenutak. Vratili smo se opet na malo prizemnije teme, ali s malo više bliskosti i povjeravanja. Stvar se otela kontroli sat - dva kasnije, kad sam dobio i jedan poljupčić napisavši joj "pametno moje", pa smo ih razmijenili još par prije odlaska na spavanje. I opet mi se zahvalila na poljupcu. Hm ... Proklete sumnje. Nastavili smo drugi dan opet s filozofsko - psihološko - duhovnim temama. Oslovljavali smo se s "draga" i "dragi". Navečer smo opet gugutali i ušuškivali se poljupcima. Probudio sam se s prvim zrakama i ostao ležati u krevetu pokušavajući zaspati, ali uzbuđenje je bilo preveliko. I treći dan smo razmjenjivali nježnosti u neobaveznom ritmu šaljivih poruka. I otkrivali detalje svojih životnih priča. Više ona, manje ja. Tu me počelo izjedati. Jednom joj moram reći. Znao sam da će djelovati negativno. Znao sam da joj ne mogu ispričati sve odjednom, a strašno sam se bojao da će na temelju osnovnih informacija pomisliti da sam ja možda ipak loša osoba i da ne mislim ozbiljno. Došli smo i do toga gledam li sam doma utakmicu. Ne. S djecom sam. Ne spominjem ženu. Ipak je uskoro tražila da je držim čvrsto i da ne sumnjam u njenu čvrstinu. Ovo je stvarno postalo ozbiljno. Još nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa. A poslije utakmice, nakon kašetice poljupčića, napisala je da je malo tužna. Utješio sam je riječima da je divna i krasna i da ima prekrasan osmijeh. Hvala ti puno. (?) Ljubim te. - odgovorila je. E, ako tad nisam doživio infarkt, nikad neću. Malo smo si još slali linkove na youtube i pričali o glazbenim ukusima i pozdravili se s mila i dragi. I sljedećih dana se topili i nestajali jedno u drugome ... Sve preko poruka. Pričali i pričali o svemu i svačemu. Pisali kakve vizije imamo jedno o drugome. Kako nam fali zagrljaj. Živi na udaljenom kraju države. Šestog dana romanse nije se javila ni predvečer, ni navečer, ni u noći. Tek sljedeći dan kasno ujutro. Negdje je ostavila mobitel. Nakon kraćeg razgovora razmijenili smo brojeve. Da se možemo javiti ako se nešto dogodi. Nakon još malo dopisivanja, nazvao sam ju ... |
