Dalmatia to Krapina: a chronicle of a life change

Prije točno 15 dana, moj život je bio sljedeći: svakodnevno pretraživanje stranica HZZ-a u nadi da će izaći koji oglas za posao koji bih mogla dobiti, slanje prijava u sve kutke Hrvatske s optimizmom da jedan od tih natječaja nije namješten, da im stvarno treba radnik, kupanje, plivanje, druženje sa susjedima u Gradini, blaga potištenost jer je već četvrtak, a škola počinje u ponedjeljak, javio bi se već netko da stvarno traži. I onda...zvoni telefon.

Neću sada prepričavati što je bilo s telefonskim pozivom, recimo samo da sam par sati poslije bila na putu za Split, uzbuđena i pomalo nervozna jer tko zna hoće li ovaj razgovor proći kao prošli (spoiler: nije). Sutradan ujutro sam već pičila autocestom za sjever, ne znajući da ću se to isto popodne vraćati istim putem i s nizom iznenađenja na pameti: dobila sam posao. Za dva dana selim u Krapinu. Imam jedan dan da skupim sve i preselim na sjever. Doma me neće biti do Božića. Mislim da taj dan nisam ni bila svjesna što se dogodilo, što me očekuje, što sve moram učiniti, od čega se moram (barem na neko vrijeme) oprostiti. Ali, sutradan... Kad je trebalo pozdraviti se s prijateljima, posljednji put se okupati s Julijom, oprostiti se od ljepota Glavice i Gradine (da, tim redoslijedom), spakirati se, prepakirati se, strpati sve u auto, došlo je do glave da se tu nešto zbiva vanserijski.

Prije nego ti se ponudi prilika, svi imamo neko mišljenje o selidbi. Bilo da smo spremni, da nismo spremni, da nikad ne bismo mogli otići od kuće - nikad ne znaš za sigurno dok ne doživiš. Ljudi kažu da nije lako prebaciti svoj cijeli život negdje drugo. Kažu da je lakše govoriti o odlasku nego to i učiniti. Kažu da je za to potrebna posebna vrsta hrabrosti.
U mom slučaju, preseliti se u Krapinu je bilo jednako lagano kao i otići u Split na dva dana. Možda je tajna bila u tome da nisam razmišljala o tome što ostavljam za sobom, već što leži ispred mene. Nova sredina, novi posao, novi ljudi. I, da, jednog dana ću moći reći da sam u 2 dana dobila posao i promijenila mjesto stanovanja. Poprilično daleko mjesto stanovanja. I moći ću reći da odlazak nije težak ako uzmeš u obzir koliko si sretan što uopće imaš posao. Istina, sam si u sredini koju ne znaš, ali to je ta promjena koja začini život. Ako ćemo iskreno, dok sam vozila prema Pregradi, sa većim dijelom svog života spakiranim u autu, nisam razmišljala o poteškoćama (iako sam bila svjesna da će ih biti), ni o preprekama koje me čekaju u sljedećih par mjeseci (a koje ću prijeći kad na njih naiđem), već o tome kako ću istraživati Krapinu. Kako ću živjeti na drugačiji način, u drugačijoj sredini. Kako ću se više vidjeti s ljudima koje inače vidim dva puta godišnje (jer žive na sjeveru). Kako ću upoznati nove prijatelje i poznanike i, na kraju, malo podebljati svoj životopis. Da, ovo će biti jedno iskustvo za pamćenje.

Iako sam već dva tjedna u Krapini, iako mi se život sveo na rutinu posao-spavanje-hrana, iako mi se ponekad čini da sam se uvalila dublje nego što mogu isplivati, vjerujem da će mi život u Krapini ispuniti sva očekivanja. Tko zna, možda čak i više!