Nevjerojatno mi je lijepo. Ponedjeljak je ujutro, kućica topla i ugodna, moj kompjuter divno nezauzet, od ukućana jedino brat prisutan (a njegova pažnja je usmjerena na laptop), Gospođa Majka u Švedskoj, a ja uživam li ga uživam! Dugo sam čekala na ove zimske praznike, mnogo duže nego ikad prije, stoga cijenim svaku minutu provedenu doma. Kad se samo sjetim da sam prije svega tjedan dana bila na iglama, učila cijelu noć i iščekivala zadnji kolokvij prije Božića, dođe mi da se ustanem iz ove divne stolice na okretanje i počnem plesat kao netko tko je osvojio lutriju! Netko mi je davno rekao da uvijek treba uživati u malim stvarima, i da je to recept za sreću, i moram priznat da je bio potpuno u pravu. Buđenje u toplom krevetcu, dok vani sija sunce a nebo vedro, navlačenje svojih comfy papuča i šetanje po kući misleći što ću sve raditi taj dan, odlazak u Keruma za kupit spizu za ručak...sve me to čini tako sretnom!

Naravno, tu su i moje prijateljice koje dok sam u Splitu ne viđam onoliko koliko bih htjela, a sad se mogu na sate napričavati s njima. Pjetrlica, koju godišnje vidim možda 2-3 puta je opet u Luci, i ponekad se osjećam kao da nikad nismo ni otišle na faks. Nas dvije, ludi pothvati, šetnje u prirodi. Tu su mi i Nina i Petra, koje tijekom godine vidim češće(jer smo u istom gradu), ali ti su susreti obično užurbane kave, žaljenje na fakultetsku preopterećenost i vremenski ograničeno veselje. A sad...Ma divota. Kavice, druženja, pečenje kolača i muffina, zezanje i gledanje filmova- došla sam ja na svoje. Ponekad ne znaš koliko ti nešto nedostaje dok se to nakon dugog vremena ponovi, a onda jednostavno treba uživati u tome. Ha,ha, i sama sebi zvučim pre...ushićeno? Ali, što ću kad se jednostavno tako osjećam. Moji će praznici, ma koliko kratki bili, biti predivni, i divno je kad to spoznate na samom početku, i uživate u svakoj sekundi. Nema briga, nema nerviranja, samo jedan lagani go-with-the-flow. Žao mi je jedino što Ana nije ovdje uz mene u Luci, jer mi strašno nedostaje, a i znam da bi joj se svidjelo naše otočko veselje. No, znam da će ona i seka uživati na svoj način u Splitu-vjerojatno će tu negdje upasti i Gilmorice i Gospodar prstenova :) -te da ćemo se uskoro vidjeti.

Eto, svi vi koji slučajno nabasate na ovaj blog,uzmite malo od moje sreće ako vama fali vaše, i uživajte u ovim praznicima. Jer, ne treba vam hrpa ljudi, partyji do besvijesti i sve ono što mislite da vam sad fali, da biste bili sretni. Uživajte u onim stvarima koje ste dosad uzimali za gotovo-u svojoj obitelji, jer ovo je vrijeme koje treba provoditi sa svojima, u vremenu, u božićnim filmovima koji vas nasmiju i rasplaču, u božićnim pjesmama koje čujete gdje god se okrenete, u prijateljima koji su tu uz vas, u poklonima, u kasnom buđenju. u opuštanju u pidžami na kauču, u pečenju kolača, u skypanju s dobrim prijateljima, u dugim kavicama i iskrenom smijehu, u svojim ljubimcima, u šetnjama u prirodi... Nije vrijeme za razmišljanje o onome čega nemamo, već u cijenjenju onoga što već posjedujemo. Posvećujem ovaj post prvo svom tati, jer je Božić bez njega malo tužniji Božić. Nadam se da ga more služi, i da je barem na neki svoj način uspio malo proslaviti blagdan. Zatim svojim Petrama s kojima sam pekla kolače i koje me dnevno čine sretnom. Nini, koja je jedva preživila cajke, i zatim se dugo nakon toga tužila na njih. Nenu (dođe mi da napišem Nenotu) koji je uvijek tu, i koji zna u pravom trenutku upasti s nekom pjesmom iz mjuzikla (trenutno je: Ho,ho,ho, what a comforting thing to know!) i koji ide po pizzu kad se meni ne da.Pavu (Pavotu...eh...volim ja naš luški ) koji voli strašiti Petru iznenadnim vriskanjem i koji je zaslužan za to da koristim osvježivač zraka vrlo često u zadnje vrijeme (on i njegove MC cigare). Terezi, Marini i Ines, koje su u Splitu, koje mi nedostaju, i za koje znam da provode ove praznike na svoje jedinstvene načine (jedna na WoW-u, druga ne u Spl'tu, a treća sa svojima fraja). I za kraj, Ani, koja me, iako je 3 sata trajektom daleko, uspijeva razveseliti svojom osobnošću. Pardon my overly enthusiastic post, ali takvo je vrijeme....i takva sam ja.Volim vas sve, i ponavljam želju iz naslova-SRETAN BOŽIĆ!

Četvrtak je navečer, na laptopu se vrti „Julie&Julia“ i glavna glumica me podsjeća na činjenicu da svoj blog nisam otvorila preko 2 tjedna, što i ne čudi ako se uzme u obzir činjenica da mi je ovo prvi trenutak slobode nakon jedno 3 tjedna učenja, učenja, učenja. Budući da me umor sprječava da istipkam malo duži tekst, današnji post je osuđen na natuknice:

>"Prije sna" od Lade Kaštelan-vrlo neobična drama.
>"Prodana nevjesta"-nisam vidila kraj
>susjed je očito zaposlen kao pjevač u nekom kafiću ili što već, jer po cijele dane svira i pjeva iste pjesme. I,ne, nisam ironična. Stvarno radi kao pjevač, i ja stvarno imam koncerte na dnevnoj bazi.
>Iako je četvrtak postao "try sth new" day, danas mi se čini da je ono novo što ću probati spavanje u 8 navečer.
>Položila sam za žuti pojas u karateu. Zapravo mi se počelo jako sviđati na treninzima.A u kimonu izgledam....ma, uopće se ne želim pogledati u ogledalo.
>Sama sam sebi najveći neprijatelj...doći ću si jednog dana glave.
>Čakavica sam. To me sad drži i pokušavam napraviti što bolji seminar.
>Još 22 dana do Božića, kako me Tereza danas izvjestila.
>Još 16 dana do Anitine svadbe. What am I going to wear?!

Toliko za sada. S nadom za duži post, opraštam se i idem spavat. Ne budite me noćas.Netko je sleep-deprived. Very much so.