subota, 23.08.2008.
Jednom ću se upoznati...
Za svaki problem možemo naći rješenje u nama. Za svaki negativni osjećaj rješenje opet nalazimo u nama. Rješenje je zapravo jednostavno-voljeti sebe. Kada čovjek voli onda voli bez obzira na nesavršenost, pogreške itd. koje ima voljena osoba. Što znači da se volim? Znam da sam nesavršena,čudljiva, pomalo zatvorena i ne rijetko krivih zaključaka,ali to sam ja, po tome sam na jedan način nesavršeno savršena. Volim se onakva kakva jesam, ne očekujem savršenstvo od sebe i poštujem i cijenim trud kojim želim promijeniti svoje negativne aspekte. I ako odmah ne uspijem u tomu znam da sam se trudila i da ću se još truditi i zbog toga cijenim samu sebe.
Na prvi pogled ovo izgleda tako jednostavno,ali zašto se još uvijek necijenimo dovoljno (ili nikako) i premda smo ovo bezbroj puta čuli i pročitali? Meni pada na pamet samo jedno- ono što poznaješ to voliš, ono što ne poznaješ od toga strahuješ.
Pa ako se nešto istinski voli mora se znati zašto se to voli. Lako je voljeti biljku, tako je jednostavna, lijepa,mirisna... Ali čovjek... Čovjek je tako čudljiv,promjenjiv,tajnovit... Kako možemo upotpunosti voljeti sebe kada se ni približno ne poznajemo? Ne možeš istinski voljeti osobu XY iz Azije ako je istinski ne poznaješ...
Ali što znači to upoznati sebe? Zvuči toliko izlizano da je i izgubilo smisao. Što znači moja bol, usamljenost,ljutnja,nemir itd. ? Od kud ti osjećaji dolazi i što im je uzrok? Zašto nam se svijest protivi dubljem kopanju naše psihe? I zašto osjećamo bol pri uopće pomišlju da ćemo istražiti uzrok nekom osjećaju? Strah. Opet strah. A što drugo i osjećati kada diramo u nešto nepoznato,a čije posljedice itekako na kraju na sebi osjećamo.
Mi smo sami sebi toliko strani. Polako uviđam koliko o sebi ne znam i koliko me je strah uopće pokušati sebe upoznati. Uzet ću jednu sliku, moje nesvijesno/ podsvjest je veliko umjetno jezero, njegova brana je moje protivljenje/strah od upoznavanja jezera,a okolina jezera je pomalo pustošna. To je moje mjesto,psiha. Želim li da nestane pustoš moram maknuti branu i pustiti da voda protječe. Napravit ću korito za vodu,ali hoće li korito biti ispravno ili će jezero poplaviti moje mjesto? Što ako na taj način napravim ogromnu, možda čak nepopravljivu grešku? Ali suprotno tomu,ako sve (pa i nemora baš sve) bude uredu onda više moje mjesto neće biti pustošno,nego plodno. Hoću reći, smanjimo li svoje ogromne napore za pravljenje brane i za gledanje je li brana negdje popustila, mogli bi ju polako pustiti i dopustiti da voda natapa većinom sušna polja. Tada ćemo imati ogromnu korist od prvotnog jezera i više nećemo imati bojazni od njega. Ako uzmognemo od staha vlastitog upoznavanja i ako odlučimo istražiti našu podsvijest, upoznati ćemo sami sebi i naučiti kako funkcioniramo i lako ćemo rješiti kvar ako ga bude bilo. Ako znamo kako u potpunosti funkcionira kompjuter onda ga možemo stopostotno iskoristiti.
Vidim,lako je ovo pisati,a djela? Vjerujte mi, držim ovo napisano za činjenicu,ali nemam odvažnosti za ovakvo što! Nimalo... Ali morat ću nešto učiniti u vezi ovoga...
Nevalja biti nestrpljiv, treba polako,sustavno i učinkovito početi upoznavati sebe. Korak po korak. Ja sam napravila prvi korak. Pružila mi se prilika. Moj osjećaj usamljenosti. Počela sam ga razrađivati,polako. Našla sam odgovor. Polako sam ga odlučila primjenjivati.
Kako je najlakše početi sa vlastitim upoznavanjem? Meni se čini da je za to izvrsno seciranje osjećaja koji se bude u nama. Zašto se bude, koliko snažno,što nam govore itd. I onda polako slažemo vlastiti mozaik.
Jesam li previše optimistična kada govorim da ću se jednom naći? Ne znam. Volim vjerovati da sam realna. Ali važno je biti čvrst u svojoj namjeri što ja,htjela ne htjela priznati, još nisam. Osjećam se kao putnik koji se spremio za putovanje ali koji se nesigurno kreće i okreće nazad da bi se možebit opet vratio na početnu točku.
Hoću li napraviti odlučujući korak? No,hoću li?...
- 13:55 -