petak, 22.08.2008.
Bolni osjećaj...
Ne bih baš znala koliko je općenito zanimljivo čitati nečiju pripovijest, nečiji život,ali možda uopće nije važno koliko je što zanimljivo...
Gdje prvo početi? Možda je najbolje sa povodom svega ovoga.... Naravno čovjek uvijek razmišlja o sebi,nebitno koliko plodonosno. Koliko li mi se puta samo znalo dogoditi da neku misao koja mi je tako silovito došla još silovitije odbacim. Uzrok tomu je strah. Strah da se samoj sebi razotkrijem. Strah da napokon uvidim svoju golu,bojažljivu prirodu koju sam pošto-poto htjela potisnuti. Kako je ironičan pokušaj da sakrijemo sami sebe od sebe! Znamo da sve ima svoj uzrok, znamo da naša potištenost, tuga, bol itd. ima uzrok u nama i znamo da to moramo rješiti,ali kako je samo ironičan pokušaj zatvaranja očiju za stvarnost koja neće nestati, dapače! Mogu slobodno reći da je to zatvaranje za tako očitu stvarnost sulud i glup pokušaj vlastite obmane,ali nažalost, očito uspješan.
Što me potaklo da počnem (nanovo) dublje shvaćati sebe? Knjiga. Knjiga uvijek može pomoći u prepoznavanju vlastite i cjelokupne prirode... Tu je čast ovaj put imao C.G.Jung i njegova,mogla bih reći autobiografija „Sjećanja, snovi, razmišljanja“. Poznati psihijatar 20.st. očito na mene ostavlja trag. Ali nemam ni najmanju namjeru govoriti o knjizi,samo sam je spomenula kao povod ovom pisanju i ovom blogu.
Nešto me muči,nešto u meni. Nekakav osjećaj. Usamljenost i potištenost. Pokušat ću biti koliko toliko što manje subjektivna i naći uzrok tom osjećaju. Dakako, ovaj osjećaj nije odjedanput provirio nego je pokušao meni progovoriti,pokušao mi je očito nešto kazati svaki put prije nego li sam ga žestoko potisnula u svoju dubinu... Možda je bolje da sama sebi priznam načine kako sam ga potiskivala. Naravno, drugi su mi bili krivi. Krivi ljudi, kriva okolina,krivo sve. Druga okolina, drugi ljudi, drugo sve i ista stvar. Koje imam opravdanje za ovo? Ah, ne znam... Možda opet trebam neke druge ljude... Ali opet bude ista stvar. Promjenila sam svoju okolinu (premda naravno promijena uopće nije imala veze s ovim),ali situacija je bila ista. Dakako, moram priznati da je stvar u meni. Priznajem to i pišem to,ali nekako mi ne dolazi do svijesti... Zašto osjećam usamljenost? Primjećujem da ima milijun razloga u meni za takvo što. Što bi drugo čovjek mogao osjećati kada se ne želi, zapravo boji otvoriti drugima? Što bi drugo mogao osjećati kada zna da ne živi punim plućima i kada zna da je velika mogućnost da i drugi to uviđaju? A naposljetku, što bi se drugo i moglo osjećati kada čovjek nije zadovoljan upotpunosti sa sobom...
I kako se osjećam nakon tog saznanja? Isto jer ne znam što poduzeti,kako da promjenim situaciju. Bilo je lijepo nekad osjećati tračak povezanosti i ispunjenja,ali sada vidim da je to bila samo slatka obmana. Obmana koja koči. Nemam potpunu namjeru za vlastitim mjenjanjem jer znam da će doći,i premda mali trenutak tog osjećaja povezanosti. Teško se uhvatiti mukotrpnog posla i plivati protiv struje, lakše se pustiti vodi da te nosi i biti zadovoljan mrvicama. Žalosno,slažem se. Ali moram se promijeniti, ne volim ovaj sadašnji osjećaj. Mogu reći da ga mrzim,prezirem.
Usamljenost... Biti sam, živjeti sam (premda je takav samo osjećaj), biti neshvaćen i neprihvaćen. Zapravo, uopće nije bitno koliko je što točno, koliko je to zaista prava slika stvarnosti jer ja živim kroz sebe, moje misli o svijetu su zapravo moj svijet i koliko god one bile nerealne one su za mene čista stvarnost. Ali ovaj put si moram priznati da te misli imaju osnovu. Tko je kriv za osjećaj neshvaćenosti,samoće,neprihvaćenosti? Ah, opet ja! Ja i moj kukavni strah. Zapamtila sam osjećaj vlastite razočaranosti i ne želim ga opet ponoviti. Pribjegavam samoj sebi i zatvaram se u oklop jednobojnosti,ravnodušja zbog straha da se ne razočaram, da ne budem povrijeđena. Očito je da sam uspjela u svojoj namjeri,ali posljedice toga mi nimalo nisu drage,a ni lake. Pomalo sam se otuđila od svijeta. Kako se uopće može osjećati ptica koja se izdvojila iz svoga jata? Kako se uopće može osjećati cvijet koje je sam na proplanku?... Tko je kriv za moj strah? Jesu li možda drugi ljudi jer su mi pokazali svoju nesavršenost, ljutnju,nepravednost,ljubomoru? Možda... Ali da imam itimalo povjerenja u sebe to mi ne bi bilo bitno,ali očito nemam... Pa ljudi su nesavršeni baš kao i ja. I imaju svoje pogreške baš kao ja. I krivo rasuđuju baš kao ja. Pa ja sam oni...
Da je barem moguće uzeti čarobni štapić i samo reći: „ Želim ukloniti uzrok svome nevaljalom osjećaju i ukloniti sam osjećaj.“ ,ali to ne ide tako. Taj osjećaj nije prokletstvo kako očito mislim. Ono me upozorava, ono želi da se promjenim, da postanem sebi lakša. Ah, da samo mogu čuti što mi želi reći! Da samo mogu prihvatiti njegovu poduku! Da barem nisi usamljenost, bilo bi mi lakše približiti ti se ,ali ovako me boli, užasno boli....
- 19:26 -