mjesto gdje samo ljubav mirise u zraku

pada kisa. po cijele dane. ja se dosadjujem. i sjedim. i lezim. zato sam kad smo trcali kros dobila upalu misica. i bolilo me. sada ne.

ja sam trenutno ljuta. jer se dosta ljudi koje sam smatrala pametnim i zabavnim, a najvise dobrim pretvorilo u nekakve... jako ruzne osobe. koje mi ne pasu. glume nesto sto nisu, naizgled sretni i nasmijani a trunu iznutra. pozdravljaju te sa smjeskom, pricaju i hvale te, gledaju te lijepo. a kad se okrenes pocne strava i uzas. saputanja, kritiziranja, izmisljanja... to je tuzno. ali ja sam imuna na tugu. ja imam ili tjeskobu ili ljutnja. sada sam ljuta. zasto ljudi to rade jedni drugima? zasto se ne vole? zasto se tuku? zasto se ubijaju? zasto se verbalno zlostavljaju? i ja sam nekad takva. recem svasta. ali nikad ne izmisljam. barem ne namjerno. koji detalj uvijek uleti. ali prica i dalje drzi vodu. zar su zavist i ljubomora tako snazni da se i oni ostaci humanosti u nama pretvore u zvjerstvo? i vise od toga... dušoždere. (ovo je moja nova rijec) toliko smo nesretni da cemo napraviti sve kako bi drugima unistili srecu i mir a da pritom ne mislimo sto cemo izgubiti. uvijek se ima nesto izgubiti. cak i kada mislimo da nemamo nista... uvijek postoji dostojanstvo, pravednost, unutarnji mir.. postajem pateticna. you got the point.

bila sam po ovoj neveri kraj mora. crno je. sivo. tamno. uzburkano. neobuzdano. ali jako lijepo. meni. jer sam trenutno takva. nostalgicna sam. i bole me uspomene. zelim onaj dah na mojoj kozi.