Pola godine, koliko je prošlo od posljednje blokade, očito nije dovoljno dug period da se ne bi ponavljali argumenti iznošeni i prije. Tu je prije svega argument da metoda nije legitimna: blokada krši prava profesora i studenata koji su protiv nje. Kada čujemo poklike da pobornici blokade maltretiraju one koji su za ovo stanje najmanje krivi, tvrdnja je u najmanju ruku sumnjiva.

Prvo, upravo su profesori, među ostalim, krivi što su uopće dopustili da se zakotrlja bolonjska mašina s kojom gotovo nitko od njih danas nije zadovoljan, a uz koju nužno dolazi i komercijalizacija obrazovanja. Drugo, studenti kojima je samo do nastave isključivo misle na vlastiti interes, čime samo potvrđuju da su studenti koji blokiraju fakultete u pravu i da je tržišni mehanizam studiranja već zavladao.

Teza da je blokada nedemokratska ruši se čim pogledamo preduvjet plenuma kao takvog: na njemu može biti svatko, pa i protivnici blokade. Insinuacije da su pobunjeni studenti manjina sudaraju se sa zdravim razumom: ako su zagovornici daljnje komercijalizacije obrazovanja doista većina, zašto onda jednostavno ne dođu na plenum i ne izglasuju prekid blokade?

Umjesto toga, tu dolazimo do još jednog argumenta koji je već kružio prije pola godine, lakše je pobornike blokade optužiti za “komunizam”, kao da veća jednakost, smanjenje razlika i pristup na obrazovanje neovisno o imovinskom statusu postoji isključivo u zemljama uz koje se veže predznak “totalitarizma”. Svaki će komunist reći da skandinavski model obrazovanja nije “komunistički”, kao što ni Obamino zalaganje za zdravstveno osiguranje dostupno svima nije “komunizam”.

No, kada se u hrvatskom kontekstu ističe da se neoliberalne reforme prelamaju preko leđa studenata, radnika, seljaka i umirovljenika, poput “džokera” se iz rukava izvlače “sablasti Marxa” ne bi li se unaprijed diskreditirala svaka mogućnost narušavanja statusa quo. Zahtjev za besplatno obrazovanje predstavlja problem jer bi mogao pokrenuti lavinu – a to je kritika protiv uvođenja još veće socijalne nejednakosti u svim sferama života.

U vrijednosnom sustavu za koji se zalažu protivnici blokade “kompetitivnost i elitizam” nisu samo moralne vrline već i “preduvjet boljitka ekonomije i društva“. Uzmimo zemlju u kojoj je kvaliteta obrazovanja najveća. Argument naizgled stoji: u SAD-u imamo potpuno komercijalizirano obrazovanje i kvaliteta je doista najveća.

No, je li “kompetitivnost i elitizam” doista “preduvjet boljitka ekonomije i društva”? Osim ako recentnu financijsku krizu i recesiju ne shvatimo kao još jedan preduvjet za jačanje neoliberalnog sistema, jasno je da upravo kompetitivnost i elitizam dovode do sve većeg raslojavanja stanovništva po principu “ako imaš novac, onda si s nama, ako nemaš, nisi”.

Argument da samo komercijalizacija može posljedično-uzročnim slijedom dovesti i do veće kvalitete studija ruši se pogledamo li Dansku, Finsku, Norvešku i Švedsku. Te su zemlje pokazale da nije komercijalizacija obrazovanja preduvjet boljitka ekonomije i društva, već besplatno obrazovanje.

U Hrvatskoj je 1993. na trošak države studiralo 88 posto studenata, a 2008. taj je broj upola manji. Jasno je da već sada svaki drugi student plaća studij, a kvaliteta se nije znatno podignula. Štoviše, od 1996. do 2006. školarine su porasle čak 30 posto, a bilo bi zanimljivo vidjeti je li i kvaliteta studija porasla u tom omjeru.

Ako se pitamo zašto studenti i dalje blokiraju fakultete iako im je ministar obećao promjenu zakona, odgovor je vrlo jednostavan: Ministarstvo i dalje uporno obećava ono što studenti zapravo ne traže s obzirom na to da obećanje ne predviđa pravu obustavu daljnje komercijalizacije obrazovanja. A čak i da nije tako, to je još uvijek samo obećanje bez ikakve konkretne mjere.

Piše: Srećko Horvat
Izvor: Iskosa