Ispran vrelinom užegle zemlje, osušene i ukoričene kolovoškim suncem, Špiro se izgubljeno zbunjeno kretao prostorom čudnovatih zelenih brijegova. Misili su mu bile zrak, zrake svjetlosti beskrajno nepotrebni pratilac, a usne pune gnjeva. Šutio je, a vilica mu drhtala. Njegovo grlo nalikovalo je na saharske vade. Bezočni ucjenjivač ostao je bez teksta i inspiracije. Prostor u kojem se kretao bio je drugačiji. Nepoznanica. Prvi put viđeno. Sigurnost, velegrad pun malenih ljudi ostao je iza nekakvog velikog brda, planine prekrivene nerazjašnjenom bojom. Zašao je u kraj gdje se ljudi rađaju s malom maturom. Medvjede nikad nisu vidjeli. Čuo je priče, ali ne vidi nikoga.
- Kako prepoznati prisutnost osobe, kad su sve oko tebe ljudi? - Pričali su mu priče. Ali Špiro nikoga ne vidi. Pitanja se nameću, satiru ga. Potraga...
- Koju gusku odvesti u maglu? -noge ga tjeraju u potragu. Lijeva noga se nadmeće s desnom. Pritajena hladovina šume i puteljci obrasli u trnje nameću zaključak kako duše tuda ne kroće. No, svakom i malo boljem poznavatelju gljiva može se nametnuti i drugačiji zaključak. Sve gljive su otrovne... U tako pitomoj šumi nemoguće je očekivati negostoljubivost prirode. Izgled je varao, Špiro je slutio nekakvu namještaljku. Netko se igrao njime, podmetao mu i postavljao krive zaključke. Šum lišća i podrhtvanje grana bez imalo vjetra. Osjećaj okruženja punog života. Živost i razigranost, ali nigdje žrtve, nigdje čovjeka koji bi uživao u ljepoti. Šumska nizbrdica vodi ga do polja kukuruza, osjeća miris svinje, zjenice se stežu. Stao je. Pritajio se. Netko je u blizini. Nekakva spodoba slična njemu. Strah se budi, još od posljednjih izbora nije osjetio takav miris. Vepar! Uplašio se i skamenio. Divlja svinja.
-Bježi!
Kako je moguće da mu ne prilazi? Pitanja, pitanja, nema odgovora... Paranoičan bijeg, nekakve sitne bubuljice lijepe se za odjeću. klipovi nedozrelog kukuruza napucavaju mu glavu, ruke se režu o dugoljaste listove.
Odjenom polje... Sve je puno djeteline, ali nigdje zgrade, građevine, nebodera. Brižno započeta košnja, ali nedovršen posao. Oči kolutaju, traže bilo kakav cilj, slutnju. Nazire obrise kuće, usamljena je i derutna. Dva zazidana prozora prekrita žbukom. Crijep pod mahovinom. Svuda okolo drač i oštra trava, kao da nepotrebno čuvaju stare voćke na kojima nema ploda. Imela im daje životnu radost. Prizor neviđen!
Čuje glasove, ali to nisu glasovi. Vidi život, ne vidi nikoga. Sve tako struji emocijama i ljubavi. Obuzima ga strah. U velikom luku zaobilazi nepoznato. Kroz njega lete i probadaju ga zabrane. Nepozanice i kočnice. Ponovno se uspinje. Ovaj put brijeg nije obrasao šumom. Vinogradi. Uredno posloženi, potpuno jednaki trsovi. Svjež miris galice, jedan običan pogled na sat i lice ukočeno spoznajom kako vrijeme leti. Prolaznost bez koristi. Pogled u nebo, osjećaj svježine i prvog sumraka. Žile mu se napinju. Dolazi vrijeme lovca.
-Ali nigdje Čovjeka! -a tako se osjeća prisutnost. -Ta, nije se trava sama pokosila.
U bliskoj daljini svjetlost. Zaziva, kao da je centar svijeta. Na putu nema prašine, oštro kamenje. Prvi put od svoga dolaska osjeća kamen. Osjećaj mu je poznat. Lagano se smiruje. Ali, ne!
- Zemlja je dosada bila mekana, nigdje kamena. Netko ga je dovukao. Neki ljudi. To je djelo ljudske ruke! - govorio je u sebi. Nagomilane riječi i misli slagale su se u povezane cjeline.
- Oni vole kamen! Možda vole kamen? Možda mrze prašinu? - razmišljanje se svodilo samo na ljude. Kako nikoga nije mogao pitati tražio je odgovore u prirodi. Oko sebe. Tražio je...
- Možda hodaju po kamenju jer se boje kiše. Ovako nikada nema blata. Možda se boje blata? - A Špiro je mrzio blato iz dna duše. Toga trena osjećao je u sebi materiju tvrdu poput granita. Otpornu na sve vremenske nepogode. Čvrstinu. Blato je za njega bilo izraz prolaznosti, nepostojanosti, nečistoće. Odmah je shvatio kako nešto čudno utječe na njega. Nikada se nije osjećao poput granita, niti pokušao biti takav.
- Ja sam zalutao... - govorio je sebi.
Kako je padao mrak Špiro je sve više žudio za dokazom. Činjenice mu nisu bile jasne. Slutio je. Potvrde niotkud.
Magnet. Ne, svjetlost. Zrake fenjera zacaklile su se u Špirinim očima.
Odriješit. Ljut. Bijesan. Potrošio je previše vremena... Krenuo je. Odlučan kao nikada!
- Pronašao sam! Našao sam traženo! -brzina je postajala sve veća i Špiro je jurio prema svjetlosti poput kukca koji se cijele noći vrzma oko lampe.
Dva crna oka. Plavi kombinezon obojen zelenim nijansama bakrene smjese. Žgoljav, osušen, mlađi čovjek gledao ga je u lice.
-Ja sam Gjuro!
Tišina. Zabezeknut, zbunjen Špiro je stajao pred... Nije imao riječi. Tek je izustio
- Špiro.
Izmjeniii su ruke. Meki stisak, za njega zakržljalog čovjeka, pokazivao mu je ćudne osjećaje. Da, osjećaje...
- Hodi, bume si spili - Pokretom desne ruke, Gjuro ga pozva niz stepenice.
Špiro je krenuo, spustio se i zabezeknuto izbacio oči. Gomila, velik broj gajbi mineralne vode stajala je pred njim.
-Gjuro! Što je ovo? Čemu tolike gajbe? - na prvi mah, Špiro je pomislio -ovaj je isti kao i ja. Nešto kombinira. Zarađuje...
- Dragi moj. Ovo što vidiš. Tu gaziranu vodu, to je sve što mi iz izvanjskog svijeta treba. Živim ovdje, u ovoj klijeti i jedino što sam si pribavio za novac, to je ta voda.
- Gjuro! Voda! Mineralna voda! Meni maglu prodaješ? Treba jesti, treba živjeti! - više je vikao nego govorio čovjeku kojeg je prvi put vidio.
-Vidiš da sam živ.
-Pa od čega živiš kada ništa drugo ne kupuješ osim mineralne vode?
-Evo, ovdje ispod brijega imam šumu. Odem do nje naberem vrganja, lisički, prstekof. Ima se što jesti -odgovori mu Gjuro.
-Hej, od gljiva preživljavati. Puniti želudac? A meso, a kruh. Što jedeš?
-Vidiš, u Šumi žive veprovi. Živim s njima u simbiozi. Žire se u njoj. Ispod te iste šume imam kukuruze i djetelinu. Puštam ih da podijele moj trud sa mnom. I koliko god ti čudno zvučalo, živim sa šumom, kukuruzima, divljim svinjama. Tu i tamo koju odstrijelim, od kukuruza ispečem kruh, uberem koju jagodu da se zasladim i imam od čega živjeti.
- Živiš ovdje, u ovoj kiijeti. Imaš hrane i pića. I to je tvoj život? - upita ga Špiro ne vjerujući.
- Da! Živim. Radim. U miru razmišljam i čekam. Čekam i čuvam ovaj komadić zemlje - odgovori mu Gjuro.
- Pa zašto? Danas kada u gradu sve vrvi od mogućnosti i dobre zarade. Danas kada imaš malo, a sutra možeš imati deset puta više. Zašto tako živiš?
- Vidiš dragi moj Špiro. Ispod te moje šume, kukuruza i djeteline krije se hiža. Tako ti mi zovemo kuću. Davno. Prije mnogo godina živio sam sa šestero braće. Život su nam počeli uređivati neki čudni ljudi s čudnim glavama. Te njihove špičaste glave učinile su svoje i moja su braća otišla... A ja? Ja sam ostao. Odlučio sam čekati. Staroj sam Hiži zazidao prozore tako da iz nje nikada ne izađe ona toplina kojom nas je hranila i davala nam radosti. I pitaš me što radim ovdje? Zašto ne zarađujem? Vidiš, ja čuvam ovu zemlju, čuvam staru hižu i čekam svoju braću. Od ovog života imam sve, jer više i ne tražim. Samo jednu stvar...
Da opet kao nekad s brega čujem: -Peeepeek! -Tu sam Franceek! -Di je Iveeek!
-Tam pri klijeti s Dragecom, Štefoom i Gjurooom!
- A ja ih Čujem, pa im doviknem - Da ste se odmah stvorili, sad bu došel i Tonček!
Špiro je samo nijemo promatrao Gjuru...
|
