Boravak izvan grada i svakodnevnih obaveza dobro mu je dosao.
On mozda niti nezna, a ucinio je glupost.

Pod rukom alkohola rekao je mnoge stvari. Pokazao je previse osjecaja. Nesto poput sloma, a samo je skinuo masku. Neodredjeno. Bol mu se vidjela u ocima, a tuga u tijeku- koje se grcilo od tereta u glavi.
Zauvijek cu to pamtiti. Prizor koji se ne dogadja svaki dan. Ne vidi ga svatko jer je pitanje odabranih. Nakon sko se uspio malo smiriti, vidjela sam ga kako sjedi uz setnicu, na klupi. Cekao je, ili je barem tako izgledao. Kao da je bio umoran od svega, a sada je cekao cudo.

Ona je nervozno hodala ispred njega, vidno potresena njegovim rijecima. Boljele su ju kao srijele, kao ubodi pcela. Mozda joj je srusio cijeli svijet, kao sto je ona njegov. Mozda je samo znala istinu, ali si je nije htjela priznati. Svjesno je zmirila pred njim. A sada...

Dok se vracaju u bucan grad; ona gleda u prazno, a on spava umoran od nje.
...A samo joj je rekao da je voli.

Nisam se vec dugo ovako osjecala.
Neznam kako bih trebala reagirati.
Bio mi je prijatelj.

Razgovarati smo mogli o bilocemu bez srama. O plavom nebu iznad ili o crnom tlu ispod. Tragove djecjeg srca on ne sakriva i lijepo ga je vidjeti takvog.
Otkada se znamo, sada će godina i pol, ti meni ne vjerujes. Svaki dan mi se vidimo. Svaki odmor mi znamo razgovarati. Smijati se.

Naucila sam davno, cjeniti ono sto imam. Sto god sam ti ikada poklonila- potrgao si ili izgubio. Vijest o tome presutio bi ili rekao bez zalosti. Svakakve si mi imenice prisivao na ime. Bilo ti je smjesno. Ma, i meni je bilo sve kao sala... ali, nakon stotog puta to boli. Rijeci postaju jace. Jos vise sto dopiru iz tvojih usta. Mislila sam da mogu racunati na tebe jer si i ti mogao na mene. Znao si moj polozaj.

Jedna svadja. Druga. Treca.
Znas, polako odustajem. Hladim se, a tvoju svjetiljku tame sve cesce vidim.
A toliko sam ti jos toga htjela reci. Dusi si olaksati, mislima sam da si... Prijatelj. Tvoju stranu, ja ne cujem. Ne zato sto je nema nego zato sto ti sutis. Tebi se neda vise.

Tvoje slike na zidu svoje sobe- nemam. Jesi li ti imao nasu? Da. Poklonila sam ti je. Jasi li ti imao crtez naljepljen iznad radnoga stola u svojoj maloj sobici? Da. Nacrtala sam ti ga.
Male stvari... zar ti ne vidis?
Vise necemo razgovarati jer, durimo se. Jedan smo drugome okrenuli ledja. Jedan zbog povrijedjenosti, drugi zbog boli. Necu ti prva opet prici, u svakoj svadji osjecam tu potrebu. Sada imam kontrolu- barem u tome. Dodji- kada ces me trebati. Nemoj doci kada ces procitati ovo i shvatiti da sam ti uvijek zeljela i zelim dobro. Stvarno, dodji kada neces nikoga imati. Kada neces moci nikoga pitati. Kada neces moci na nikoga racunati.
A ja cu razmisliti je li sinocnja usluga bila moja posljednja. Vrlo vjerojatno ne. Znam da znas kakva sam, ali ne racunaj vise s time.

Cekat cu te.
Cekam te da zaboravis pogledati, na kalendaru, koji je dan u tjednu.
Mozda ces mi i oprostiti na utorak, a neces niti znati.

Zauvijek ces mi biti vise od latinske poslovice.