Moj poziv vezan je za djecu. To sam odabrala svojom voljom i zeljom. Svakom djetetu prilazim kao svojem. Barem sam tako mislila.I uvijek se ljutila sto mi se cesto kazivalo; prvo mati, potom u skoli, a sada i poneki roditelj u obdanistu: - Ma, vidjet ces ti kada budes imala svoje dijete. Zasto, zbog cega - trazila sam odgovor. Dobih ga ovih dana. Na svijet je dosao moj Anes. Boze dragi - kakav je to osjecaj! Ma, ne mogu ga ni sa cim usporediti. Uostalo, pa to znaju sve majke ovog svijeta.
Rasti mi cvijete moj! Ljiljanu procvali. U zdravlju. I radosti. Veselju. Istu zelju upucujem i svoj ostaloj djeci na ovoj planeti!
|
Špartam internetom. Odjednom, pogled mi se ukoči. Ugledah fotografiju na kojoj je i moja malenkost. Znam, bili smo na đačkoj ekskurziji. Nacionalni park Mrakovica na Kozari. Veliki revolucionarni centar iz NOR-a bivše nam države. Spomenik na toj bosanskoj planini otkrio je drug Tito - 10. septembra 1972. godine. Prije mnogo godina nego ću ugledati ovaj svijet. Djelo je to inače poznatog arhitekte Dušana Džamonje. Monumentalni spomenik je jedan od najvećih bisera tog vakta.
Nakon lutanja mislima ponovo se vratih fotografiji. Otkud početi?Gledam. Gotovo svi na njoj otplovili su svojom rijekom života. Prema našoj generaciji realnost je bila isuviše surova. Kako je lijepo sjetiti se đačkih vremena. Suosjećala sam sa svima. Plakala. Radovala se. Smijala se kad se drugi smiju. Ljekovito i blagotvorno na mene je djelovao svaki školski dan Sve do 1992. Tada nam je naprasno prekinuto djetinjstvo. Školski dani. Otvoren pogled. Osmjeh. Radost... A, sada?! Listam po uspomenama. Valjda na taj način iscjeljujem duboko urezane rane. Već odavno sam se otuđila od lijepih stvari.
|