petak, 03.02.2023.
Pet godina
Pet godina.Prosječnom čovjeku u pet godina ne dogodi se ništa značajno u životu.Ali ja sam u pet godina proživjela stvari koje netko ne proživi kroz cijeli život.Promijenila sam 7 adresa stanovanja,županiju,upoznala sve nelogičnosti u našem pravosuđu,sustavu,i rodila sam treće dijete.Saznala da zabrana prilaska ne vrijedi apsolutno ništa,suđenje o tjelesnim ozljedama traje u nedogled,saznala kako zakon ne vrijedi za sve ljude jednako i koliko je jednostavno podmititi sve institucije ako imaš dovoljno novaca u džepu....
Pet godina,toliko je trajala moja borba.Onoga dana kada sam odlučila zauvijek izaći iz pakla zadnji sam put u životu bila fizički napadnuta.Iskoristila sam svoje masnice kao svoju kartu za novi život.Više ih nisam skrivala ispod slojeva šminke.Više se nisam bojala što će biti sa mnom.Otišla sam na hitni prijem u drugi grad s ciljem da moju prijavu za obiteljsko nasilje zaprimi druga policijska postaja kako ne bi i ta postala samo papir koji će se pospremiti u neku ladicu kao da se ništa nije dogodilo.S potvrdom o tjelesnim ozljedama i podnesenom prijavom krenula je moja borba protiv nasilnika,sustava i birokracije.Koliko god se ja trudila da nasilnik ne zna gdje se nalazim(bio je u pritvoru svega par sati) on je uvijek našao način da nas pronađe i uvjeri stanodavca da nas izbaci na ulicu dok je istovremeno spavao sa socijalnom radnicom koja je vodila naš slučaj.Dotična mi se redovito javljala s prijetnjama kako će mi oduzeti djecu jer ne dopuštam nasilniku da nam priđe(a bojala sam se za svoj život i nisam znala što bi mogao djeci napraviti),jer mijenjamo mjesto stanovanja,jer nemam posao jer sam započela novu ljubavnu vezu....Prisiljavali su me da omogućim viđanja s djecom,a kada bi djeca došla doma,slušala sam kako sam glupa,nesposobna,upute koje su dobile kako se one moraju ponašati prema meni,što moraju pričati....Kada bi to naivno prijavila institucijama,ja sam bila ogorčena ženturača koja želi napakostit bivšem mužu.Teška srca nakon par mjeseci te torture odlučili smo kako ćemo se preseliti 100km dalje,u drugu županiju,drugu sredinu,negdje gdje ćemo započeti novi život daleko od svih.Vjerovala sam kako će sve brzo biti riješeno,nema šanse da čovjek koji je fizički zlostavljao mene i vlastitu djecu pobjedi na sudu,ali naravno živimo u Hrvatskoj gdje je sve moguće.Postupak razvoda braka trajao je punih pet godina.Nitko nije bio na mojoj strani,čak ni moja odvjetnica koja bi bila od veće koristi u ulozi biljke.Nakon vještačenja gdje je jasno utvrđeno kako on nije sposoban da se skrbi o djeci,Centar za socijalnu skrb dao je suprotno mišljenje.Dolazili su u provjeru svaki tjedan,ustanovili kako živimo u neadekvatnim uvjetima iako smo imali sve što nam je potrebno u tom trenutku.Redale su se laži o meni,a njega se prikazivalo kao da je svetac.Vjerovala sam kako će Centar za socijalnu skrb ovdje biti puno bolji,međutim ustanovilo se da nikome nije stalo do dobrobiti djece osim mene(i mog sadašnjeg “muža”).Jedino oružje koje sam imala je istina i odlučnost.Nakon pet dugih,iscrpljujućih godina napokon sam uspjela.Dobila sam djecu(iako su bile uz mene cijelo vrijeme,ali sada i “službeno”) i to je sve što mi je bilo potrebno.Suđenje o obiteljskom nasilju,kršenju dječjih prava,prijetnjama još traje.
S obzirom na to da sam svo to vrijeme štitila svoju djecu i nisam dopuštala njima da ih vide bez mog nadzora,dobila sam nedavno na kućnu adresu tužbu gdje njegovi roditelji traže viđanje s djecom.Ne znam kakva me borba čeka,ali u jedno sam sigurna,neću odustati od svoje djece,nikad.Njihovo zdravlje,sigurno i sretno djetinjstvo mi je najvažnije u životu.
- 19:07 -
