četvrtak, 02.02.2023.
Početak i kraj
Došlo vrijeme da napokon napišem istinu,pa makar to možda bila "samo" moja istina.Ovo nije napisano kako bih ja sebe opravdala,kako bi možda ja ispala bolja/lošija osoba.Ovo je isključivo moje svjedočanstvo,moji osjećaji i moje sjećanje/misli.Ne tražim suosjećanje,pa čak niti ikakav komentar ili sud.Jedino što želim je da bez preskakanja pročitaš sve i razmisliš.Možda bude bolno i teško,ali nastavi čitati.Možda se budeš osjećao/la ponosno,sretno ili prevareno....svejedno molim te nastavi čitati.Kakvi god osjećaji jesu,molim te pročitaj sve i stvori svoje vlastito mišljenje o svemu kada se zapitaš jedno jednostavno pitanje koje glasi:"Što bi ja napravio/la?" ili "Kako bih se ja osjećao/la?"
Sada kad smo te moje (nadam se) skromne zahtjeve riješili,idemo zajedno zaviriti u moju glavu,zajedno prokopati po mojim sjećanjima i mojoj savjesti.
U ovoj priči sve je počelo kada sam imala od prilike 16 godina iako je zapravo sve prije u mome životu vodilo k tim mojim odlukama.
Jedne sam sasvim uobičajene večeri bila vani s prijateljima kada je iznenada dojurio zeleni auto kojega je vozio čovjek plave kose.Nosio je naočale i izgledao je pomalo neuredno,ali ipak dovoljno interesantno.Zaustavio je auto,spustio prozor suvozačevih vrata i pitao što radimo,imamo li išta u planu za ostatak večeri.Sjećam se svog osjećaja u tom trenutku.Mislila sam kako me vlastita utroba ždere iznutra.Nisam se ni snašla,već je taj zeleni auto bio moj jedini prijevoz doma te večeri.Utjecaj takozvanih prijatelja bio je nevjerojatno jak u to vrijeme.Sjedila sam na stražnjem sjedalu na suvozačevom mjestu dok smo se nas 5 neprimjerenom brzinom kretali po uskim ulicama inače poznatog naselja,ali u tom trenutku apsolutno neprepoznatljivog za moj um.Iako već tada nisam vjerovala u Boga,molila sam se iz dubine svoje duše da živa dođem doma.Šetala sam po sjedalu gurajući se u staklo auta,a već u sljedećem trenutku sam praktički ležala u krilu ostale trojice ljudi koji su dijelili moju sudbinu na stražnjem sjedalu.Svaki novi zavoj na cesti je testirao snagu mojih ruku koje su očajnički pokušavale zadržati moje tijelo na mjestu.Dok sam pokušavala održati ravnotežu na sjedalu,uslijedio je glasan prasak i oštra bol u mojim nogama.Kroz nekoliko trenutaka shvatila sam kako je vozač odlučio naglo skrenuti s autom desno na raskrižju,ali taj isti auto završio je na "otoku" usred tog istog raskrižja.Posljedica: dvije probušene gume,agresivno tjeranje svih van iz auta,glasno psovanje i tjeranje svih nas u......
S obzirom na to da sam trebala biti doma uskoro,zamolila sam "tadašnje prijatelje" da mi posude novac kako bih platila taksi do doma i nadala sam se kako je to bila samo jedna glupa odluka u mom životu,naivno vjerujući kako se više nikad neću susresti s tim luđakom.Sada kada se prisjećam toga,sama sebi se smijem i dođe mi da samoj sebi opalim šamarčinu koju ću pamtiti cijeli život.Već iduće jutro dočekala me poruka na mobitelu koja je glasila od prilike ovako:"Bok ljepotice,oprosti zbog onoga jučer.Sve je glupo ispalo,ali bio sam nervozan jer si ti bila u autu.Htio bih te bolje upoznat,molim te pruži mi priliku."
Zbunjeno sam blejala u tu poruku neko vrijeme prije nego sam poslala odgovor s pitanjem tko je to uopće.Odgovor me nije iznenadio,ali itekako me uznemirio.Tu poruku i mnoge nakon nje poslao je upravo taj luđak koji je vozio i ugrozio 5 života večer prije.Trudila sam se svim silama tjedan dana da ga odbijem,uvjerim kako ne želim imati posla s njim samo da bi na kraju vjerovala kako ću uspjeti samo ako pristanem na izlazak s njim i u živo mu kažem kako ne želim imati posla s ljudima kao što je on.Iako mi je u tom trenutku osjećaj govorio kako radim apsolutno krivu stvar u svom životu,to uzbuđenje zbog prkosa i pomicanja granica bilo je primamljivo.Čekala sam ga sat vremena na hladnoći vani da dođe po mene.Taman kada sam odustala od čekanja,javio je kako uskoro stiže sa još jednom isprikom(kojih će biti jako puno).Naravno da je zeleni auto doletio uz pratnju škripanja guma,ali u tom trenutku to mi nije smetalo niti malo.Nakon tolikog čekanja,taj adrenalin koji je strujao kroz moje tijelo bio je kao droga.Nitko i ništa nije postojalo u mojoj glavi dok sam se grčevito držala za rukohvat na vratima auta dok smo zavoje prolazili kao da ne postoje.Osjećala sam se živo nakon dugo vremena.Zaustavio je auto pokraj velike betonske šalice i zamolio me da ga pričekam 10 minuta da se ode doma istuširati i presvući.Nisam u tom trenutku vidjela ništa loše u tome jer je radio do tada,navodno je direktno s posla došao po mene,zato je i kasnio...Eh di mi je pamet tada bila...Uglavnom,prošlo je 10 minuta,i 20 minuta,kada se odjednom u autu pojavio čovjek koji zna moje ime,zna da me upravo ON doveo da idemo "van".Taj osjećaj u tom trenutku ne mogu riječima opisat.Realno,nisam znala gdje sam,nisam bila sigurna s kim sam uopće došla(znala sam mu samo ime),nisam bila sigurna u što sam se to točno upustila.Na svu (ne)sreću ON se pojavio,upoznao me s "prijateljem" koji je ujedno poprilično jeziv s puno ozbiljnijim psihičkim problemima nego što su u tom trenutku moji bili.Vožnja do odredišta je bila jednako uzbudljiva kao i ostale dvije do tada,izgubila sam doticaj sa stvarnošću u tih 15-ak minuta,ali čim smo došli stvarnost me ošamarila OPET.ON je otišao sa svojim "prijateljem",a mene je ostavio samu.Toliko o tome koliko mu je stalo do toga da me upozna,da se druži sa mnom...bla,bla,bla.Sreća je ipak bila na mojoj strani pa sam u rekordnom roku pronašla poznata lica s kojima sam provela tu večer.Kada je došlo vrijeme da krenem doma,ON je čekao pokraj svog auta da pojavim.Bili smo sami na putu do doma,a on je bio fokusiran na to da sazna s kim sam bila,što sam radila,pa red ispričavanja i izgovora kako nije mogao ostaviti svoje prijatelje na cjedilu...Pa opet ispitivanje tko je bio TAJ koji me dopratio do auta,tko je bio TAJ s kojim sam provela večer.On je bio svetac koji nije učinio ništa loše jer se brinuo za svoje "prijatelje",a ja sam bila ta koja je bila s nekim DRUGIM.Vjerojatno sam trebala sjedit sama pokraj auta i čekat NJEGA(sarkazam s dozom istine).U 20 minuta uspio je svojim riječima u meni pokrenut lavinu loših osjećaja,grižnje savjesti,kao da sam stvarno ja ta koja je napravila nešto loše.
Idućih par tjedana(možda par dana,ili samo jedan tjedan)....družili smo se isključivo samo preko poruka.Vrlo brzo je izjavio kako nešto osjeća prema meni,kako sam ja stvorena za njega,kako čak misli da me voli....a ja glupa,naivna,možda samo željna pažnje(ili sve od navedenoga) mislila sam,odnosno vjerovala sam da to stvarno misli i počela sam stvarat drugačije osjećaje prema njemu.Jedne je večeri nakon toga došao do mene,bili smo u parku pokraj zgrade.Sjedio je na stolu za stolni tenis,a ja sam ležala glavom u njegovom krilu.Rekao je kako on vjeruje da sam ja anđeo kojega je Bog poslao da njega "spasi",a moj odgovor je bio:"Nit vjerujem u Boga,a još manje u anđele".Ništa nije rekao,samo se blago nasmijao i pomazio me po licu.Taj njegov dodir na mojoj koži bio je kao žilet koji me reže sve dublje i dublje,ali iz nekog meni još uvijek nepoznatog razloga nisam se obazirala na to,čak mi je i godilo.Apsolutno sam ignorirala svoje osjećaje jer mi je godila njegova pažnja koju sam dobivala.To naše "nešto" preraslo je u vezu.Imala sam osjećaj da bez njega ne mogu disati,da bez njega ne postojim.Iako sam se većinom osjećala kao da me golim rukama guši,istovremeno godila mi je ta "bol".Kako je naša "veza" napredovala,njegova pažnja je bljedila sve više i više.Falila mi je ta bol koju mi je nanosio.Moje samoozljeđivanje je prešlo na novu razinu.Svakim sam danom bila sve odlučnija kako više ne želim biti na ovom Svijetu.Jedne smo se prilike toliko posvađali preko telefona,čak mi je rekao kako želi prekinuti našu vezu,da sam iz očaja i straha kako ostajem sama opet,uzela žilet i izrezala si ruke usred šume.Naravno rekla sam mu gdje sam i što namjeravam napravit.Bila sam u nesvijesti kada je došao,sa par šamara "vratio me" i vozio na hitnu.Cijelim sam se putem ja ispričavala njemu zbog toga što sam napravila,vjerujući kako sam ja kriva za svoje osjećaje.Na psihijatriji sam provela neko vrijeme,a on je dolazio u posjetu kada god je mogao(navodno).Njegove posjete su izgledale tako da on meni nabija još grižnje savjesti za to što sam napravila,naziva me glupačom,optužuje me kako on MORA trošit vrijeme i gorivo za dolaske k meni....Nije mu jasno zašto ne mogu biti normalna i točno onakva kakvom me on zamislio onda kada je tek samo čuo priče o meni.Ali dobro,i taj period je prošao,ja sam se osjećala još ovisnije o njemu i doslovno sam disala samo za NJEGA.Markirala sam iz škole samo da provedem čim više vremena s njim,odrekla sam se svih svojih prijateljica jer su bile "kurve" i ne žele mi ništa dobro,moji roditelji su također ludi i samo mi žele uništit život....a ja slijepa i očajna vjerovala osobi koja se pretvara da je jedina kojoj je stalo do mene.Ruku na srce,itekako je očito bio upućen u to tko sam,kako razmišljam i što mi treba,također dovoljno je inteligentan,sposoban i strpljiv da dođe do svog cilja,a ja sam u to vrijeme bila idealna žrtva,emocionalno nestabilna i izgubljena u ludilu zvanom život.Da sam bila pametnija,mogla sam poslušat savjete okoline (roditelji,pogotovo tata,prijatelji,usputni njegovi poznanici),ali u to vrijeme razmišljala sam kako ga nitko zapravo ne poznaje kao ja.Pa meni je navodno rekao neke stvari koje nitko drugi ne zna o njemu.Ja sam bila jedina osoba koja ga razumije.Jedino je sa mnom mogao podijeliti svoje osjećaje.Iskreno dok ovo sada pišem povraća mi se,ali tada vjerovala sam u svaku njegovu riječ.
Naša je takozvana veza trajala duže nego što sam mislila da hoće.Postala sam sve više ovisna o njegovom društvu,godila mi je ta pažnja koju dobivam iako sam se morala borit za nju.Morala sam ga preklinjati da nađe vremena za mene.
A sada slijedi dio koji neće biti ugodan za mene da ga pišem niti za tebe da ga čitaš,ali istovremeno to su podaci koji moram podijeliti,koji se moraju znati.
Njegov rođendan,koji nikad nije slavio jadan jer nikome nije stalo...Dok moje djetinjstvo nije prošlo sa ijednim propuštenim rođendanom.Toliko mi ga je bilo žao da sam htjela napraviti nešto posebno za njega,nešto gdje će se osjećati posebno.Da sam tada znala što danas znam mnoge stvari bi bile drugačije.Moji pokušaji da izađemo negdje na piće,da se družimo s prijateljima propali su u vodu jer je tvrdio da se osjeća previše potišteno za društvo i da želi provesti svoj rođendan samo sa mnom.Nisam vidjela ništa loše u tome,dapače zvučalo je savršeno logično.Odveo me na plažu,uvalu ili nešto slično ispod šumice,odmaknuto od ceste dovoljno da nas nitko ne vidi,ne čuje niti nađe u tom trenutku.Ležali smo na betonu,gledali u zvijezde i pričali o tome kako je imao teško djetinjstvo,kako ga nitko ne voli,bla,bla,bla.Osjećala sam se dobro jer sam vjerovala da mu je lijepo sa mnom,da je iskren.U jednom se trenutku krenuo se prema meni,počeo me ljubit nježno,a onda sve grublje dok me istovremeno držao za ruke.Moji pokušaji da mu kažem kako me ozljeđuje bili su uzaludni.Već u sljedećem trenutku samo oboje bili spuštenih hlača usred spolnog odnosa.Moje vriskove,moje molbe da prestane nitko nije čuo osim njega.Kada je napokon završio i maknuo se s mene,rekao je kako mu je to najbolji rođendan ikad.Zbunjeno sam uplakana gledala u njega,a on se pravio da uopće ne razumije u čemu je problem.Kasnije se naravno ispričavao,tvrdio kako sam ga “signalima” navela da vjeruje kako i ja to želim.Tvrdio je kako sam samo trebala reći nešto i on bi prestao.Nakon toga je promijenio mišljenje i uvjeravao me kako mi ionako nitko ne bi vjerovao jer sam tek klinka koja traži pažnju,a on ima mnogo ljudi na svojoj strani koji ga poznaju i neće povjerovati u moje “laži”.Ionako me nitko nije čuo i nemam dokaza za svoje tvrdnje.Nakon toga se opet “ispričao” s tvrdnjom kako sam ga ja navela na krivo vjerovanje da ja to zapravo želim,a moje vikanje,zapomaganje,pokušaji da se oslobodim njegovog stiska opravdao je na način da volim grublji seks i zapravo je mislio da uživam.Došli smo na kraju na to da sam ja kriva zbog svega i samo pokušavam da se on osjeća loše.Umjesto da se ja osjećam loše zbog nepravde,zbog zlodjela koje mi je učinjeno,ja sam se osjećala loše jer sam njega natjerala da se osjeća loše.Jer sam vjerovala da sam ja učinila nešto krivo.Te večeri sam se uzaludno svim silama trudila da operem odvratan osjećaj srama i njegov miris sa svoga tijela.Cijele noći nisam oka sklopila,razmišljala sam što sam mogla napraviti drugačije.Što sam točno krivo napravila,ali nisam pronašla odgovor u svojoj glavi.Idućeg dana kada smo se vidjeli,ponašao se kao da se ništa nije dogodilo,ja sam mislila kako je to možda i istina,to tako funkcionira u jednoj “ozbiljnoj vezi”,iako su modrice i ogrebotine na mome tijelu pričale drugu priču.Moj se život nastavio kao i ta veza.Više se nisam osjećala ugodno uz njega,svaki njegov dodir bio je bolan.Uporno je govorio kako je sretan što smo se upoznali,ja sam sve što je njemu falilo u životu,a stvari koje mi se nisu sviđale su samo stvari koje još ne razumijem jer sam premlada za to.Silno sam htjela biti odrasla,neovisna osoba,a on je to već bio.Upijala sam svaku riječ kao ultimativnu istinu vjerujući kako je to najispravnija stvar u tom trenutku.
Nakon par mjeseci,saznala sam kako se u mojoj utrobi stvara novi život.Bila sam šokirana,prestrašena ali sigurna u jednu stvar,neću se riješiti tog djeteta.Od prilike u to vrijeme sam također saznala da je on ovisnik o drogama.Nisam htjela da se dijete rodi pokraj narkomana,zato je moja mama uspije srediti odvikavanje u najkraćem mogućem roku.ON me uvjerio kako je to najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi jer će očvrsnuti naš odnos i vezu.On će uvijek bit tu za mene i dijete.Bio je u bolnici punih mjesec dana,dobio je lijekove,ali vrlo brzo se vratio starim navikama iko tada to nisam vidjela.Tada se skrivao bolje i vještije.
Moji roditelji nisu bili presretni kada sam im rekla za trudnoću,ali bili su svojevrsna podrška,dok istovremeno,njegovi roditelji su jasno dali do znanja kako ne žele imati veze s tim djetetom jer možda i nije njegovo iako sam ja točno znala kada i kako je začeto.Dani su prolazili,šok je prerastao u veselje i uzbuđenje,a onda,jednog dana on je došao s genijalnom idejom kako se trebamo vjenčati čim prije da dijete ne bude “kopile”... (Da,to su njegove riječi).Tada sam već bila toliko začarana s njim da mi je to zvučalo kao savršeno logičan korak naprijed.
Na dan vjenčanja vozila sam se sa svojom kumom do matičnog ureda,a ona je pokušavala shvatiti zašto se želim udati za njega.(Bitno za napomenut,ona je bila njegova prijateljica od prije,dakle poznavala ga je duže i bolje nego ja).Nisam bila sigurna da to zbilja želim,ali vjerovala sam NJEMU,a ne svom osjećaju.Onoga dana kada sam stavila potpis na taj papir,počeo je pravi pakao.Vezao me za sebe i više nije bilo povratka.
Mjesec dana kasnije,rodila se naša kćer.Predivno,savršeno i nevino biće u paklu.Prvi je put digao ruku na mene dok sam nju imala u naručju.Razlog?Nisam je “ušutkala”dovoljno brzo da se on ne probudi iz sna pravednika.Ta šamarčina mi je trebala biti dovoljan znak,dokaz da sam na krivom mjestu s krivim ljudima,ali svekrva je stala na njegovu stranu,iščupala dijete iz ruku i napustila prostoriju.Dobila sam još par šamara,čupanje kose,bacanje po sobi prije nego je i on napustio prostoriju.Svoje dijete nisam vidjela do jutra jer sam “bila nesposobna da se brinem o bebi”.Tada sam pomislila kako sam trebala ostati kod svoje majke ali i za to je imao savršen razlog zašto sam u krivu.Moja majka je htjela da nas razdvoji,da stane na put našoj sreći dok su njegovi roditelji tu da nam pomognu u svemu što nam treba.Toliko su nam pomogli da nakon mjesec dana više nisam mogla dojiti svoje dijete.Količina stresa koju sam proživljavala ubila bi i slona,ali moje dijete me držalo na životu.Nisam mogla dopustit da ju ostavim samu s njima.
Uskoro smo se preselili sami u svoj stan gdje sam vjerovala kako će situacija biti puno bolja bez njegovih roditelja,ali stvari su postajale sve gore i gore.Nakon svakodnevnih batina,kasnijeg ispričavanja jer sam ga isprovocirala pa je tako reagirao,odlučila sam potražit pomoć od roditelja.Tata je bio tu da pomogne kao uvijek do sada,pomogao mi je pronaći smještaj,platio prvu ratu stanarine,napunio frižider i nadao se kako sam dovoljno odlučna i stabilna da se dalje snađem sama.Nažalost to nije bilo istina.
Nije trebalo dugo da me ON opet uhvati u svoju mrežu praznim obećanjima,isprikama i uvjeravanjem kako smo u braku,imamo dijete i moramo biti zajedno,a on će se promijeniti.Naravno dam povjerovala u to,djelomice i zato što sam htjela da to bude istina jer sam bez njega bila izgubljena,bez plana i rješenja.Ponovno smo živjeli kod njegovih roditelja,ja sam vjerovala kako sam luda jer želim biti sa svojim djetetom dok su oni se ponašali kao da je moje dijete njihovo dijete.Uporno sam inzistirala na tome da živimo odvojeno od njegovih roditelja,ali s obzirom na to da je on branio da radim i zarađujem(ženama je mjesto u kući s djetetom,on je muškarac koji je sposoban brinut se o nama,itd),a on je bio nesposoban da zadrži posao na duže vrijeme jer nije mogao odoljeti porivu da nešto ukrade,provodi vrijeme s drugim ženama za vrijeme radnog vremena ili je jednostavno bio bez dovoljne količine droge za taj dan pa nije bio u stanju da obavlja svoj posao pod izgovor da je bolestan iako je zapravo proživljavao apstinencijsku krizu.Dok sam ja doma vjerovala kako je on brižan,dobar,trudi se oko nas,istina je zapravo da njega nije bilo briga za nas niti jedne jedine sekunde.Njemu jedino što je bilo bitno je to da ima dobru i poslušnu ženu koju je uspio uvjeriti u svakakve laži,izolirao od obitelji i prijatelja koja će ga braniti uvijek i svugdje dok on uživa u životu.Svaki put kada bi pronašli stan,preselili se,sve je bilo uredu dok njegova krinka nije počela padati.Bavio se kriminalom da “zaradi” dovoljno novaca za sve.Donosio je drogu u kuću.Takozvane prijatelje koji su očekivali da ću spavati s njima jer im je to moj muž obećao.Čak je dovodio i svoje ljubavnice u naš krevet dok mene nije bilo. Kada bih ja počela shvaćati s kim zapravo živim,počela je tortura nasilja(psihičko,fizičko,seksualno,financijsko) i ubrzo bi opet bili pod istim krovom s njegovim roditeljima.
Mislim da je vrijeme da sada napišem par riječi i o njima.Neću puno i ništa posebno,samo kratki uvid u to kakvi su to ljudi s kojima sam provela puno vremena pod istim krovom.Već sam ranije napisala reakciju kada su saznali da sam trudna i kako su me odvajali od djeteta tako da ću pisati samo konkretne primjere i situacije čisto da možete stvorit sliku.
Svekrva je osoba kojoj je jako stalo do tuđeg mišljenja i uvijek se trudi da svi oko nje misle sve samo najbolje o njoj dok u svoja 4 zida priča drugu priču.Od mene je očekivala da kuham,perem,čistim,pospremam,brinem se o psima dok je ona ujutro radila na crno,čistila je apartmane,a popodne je radila kao kuharica u restoranu do kasno u noć.Sada kada sam to napisala i sama se pitam kada je ona imala vremena da mi toliko zagorča život skupa sa svojim mužem i sinom.
Prva situacija,ona provodi vrijeme s mojim djetetom i priča slijedeće:Tvoja je mama glupa,lijena,nesposobna i ružna.Nemoj biti sa njom,možda će te pojesti jednog dana.Ajde ti mene zovi mama,bit ću ja tvoja mama,puno bolja.Uletjela sam u prostoriju,zgrabila dijete i upitala je kako joj pada na pamet da tako nešto kaže,a njezin odgovor je bio da su se samo igrale,nije to mislila ozbiljno.Kasnije je tvrdila kako to nikada nije izjavila,a ja sam sve izmislila.
Druga situacija,ujutro me zamoli da operem prozore,vrati se doma,napadne me zašto sam prala prozore da me susjedi vide!?(Kasnije sam saznala da je pričala stalno svima kako ja ništa ne radim,samo spavam cijeli dan,a kada su me vidjeli da perem prozore,pričali su o tome kako su me vidjeli,uglavnom shvatili su da laže).
Treća situacija,saznala je kako sam podnesla prijavu protiv njezinog sina,a ona se meni nasmijala i rekla:”Misliš da će ti to proći?Pa znaš li ti da mi imamo dobre veze u policiji,ne možeš ti ništa.Ti si nitko i ništa.(Djelomice istina,podnesla sam više prijava na policiji,ali nikad se ništa nije poduzelo).
Četvrto,ne smijemo zaboravit niti svekra u ovoj cijeloj priči.On je čovjek koji je radio 6mj u Njemačkoj,6mj je trošio novac u Hrvatskoj.Malo kasino,malo kladionica,kava svako jutro u omiljenom kafiću...On je bio šef u kući kada je bio doma.Nitko i ništa nije mogao biti njemu na putu.Kada je vrijeme da gleda TV,ja sam morala biti u sobi.Nakon TV-a je bilo vrijeme za popodnevni odmor,a navečer opet izlazak.Jedne prilike navečer je otišao na svoj uobičajeni izlet do kasina,a ja i moj muž smo se taman posvađali.Naravno da je sve počelo samo vrijeđanjem i povišenim tonovima,ali ubrzo sam ja primila par udaraca u lice i trbuh.Usnica mi je bila vidno krvava,plakala sam,a svekar je uletio u sobu riječima:”Aj se stišajte,cijela ulica vas čuje.Začepi joj usta.”
Peta situacija,svekrva,svekar i njihov sin su meni uzeli kontracepcijske pilule i uvjerili me da sam ih popila,a onda me njihov sin seksualno iskorištavao(ne nije bio sporazumni seks).To je rezultiralo još jednom trudnoćom za koju su se složili kako su sada bar sigurni da im je to prava unuka.
Itekako su oboje znali što se dešava,ali jednostavno su odlučili da je to sasvim uredu,zaslužila sam sve što mi njegov sin radi.Mogla bih još puno toga napisati,ali ovdje nije riječ o njima.
Dragi i brižni ljudi koji su nam ponudili krov nad glavom,hranili nas,čuvali dijete itd zapravo nisu bili puno bolji od mog muža.Sada bih radije na cesti spavala i prosila nego se vratila u takvu “sigurnost” i “dobrotu”.
Danas kada s ljudima pričam o tim stvarima,pričam drugu istinu jer se iskreno sramim što sam nakon svega toga i dalje bila tamo.Bila sam tamo iz razloga što sam se borila s depresijom,bojala sam se za svoj život i život svoje djece.Bojala sam se kako nemam nikakvih prava jer sam imala psihičkih problema,jer sam bila bez posla,podrške obitelji,bez prijatelja.Nigdje nikoga da mi istinski pomogne.Nigdje nikoga tko me neće osuđivati zbog činjenice što sam sve proživjela do tada.Osjećala sam se kao da sam ja kriva za sve to,kao da sam zbilja sve to zaslužila.Bojala sam se da će se svatko okrenuti protiv mene ako ikome kažem istinu.Možeš zamislit takav strah?Takve misli imati u glavi?
Rodila se naša druga princeza,moja druga šansa da dokažem kako sam JA MAJKA i nitko na ovom svijetu mi tu titulu neće oduzeti.Bilo je strahovito teško,bolno i izazovno boriti se protiv cijeloga svijeta dok istovremeno imam osmijeh na licu za svoju djecu.Počela sam se u tajnosti brinuti za svoje psihičko zdravlje.Da to nisam napravila vjerojatno danas ne bi bila živa.Moj muž je počeo biti sumnjičav,vidio je da se mijenjam.Jedne smo se večeri toliko posvađali da sam pomislila kako je to moj zadnji dan u životu.Lovio me je po kući s nožem urlajući kako će me zaklati kao svinju ako ne budem radila sve što on želi.Zatvorila sam vrata iza sebe(drvena vrata s dijelom od mutnog,debelog stakla),a on je rukom prošao kroz to staklo,ispustio nož iz ruke kao odgovor na bol jer mu se komad stakla zabio u ruku i nogu.Zgrabila sam nož i odmakla se na drugu stranu prostorije.U jednom treptaju oka on je ponovno stajao ispred mene,zgrabio me za vrat i podigao u zrak.Podigla sam nož i stavila ga njemu po bradu.Hvatajući zrak,kroz zube sam promrmljala pitanje:”Tko će koga zaklat?”Odmah je popustio stisak,odmaknuo se i počeo s uvjeravanjem da spustim nož.Klasika,nisam tako mislio,pa ne bi ja tebi nikad ništa napravio,samo ti mene isprovociraš pa ja poludim.Taj strah u njegovim očima vidjela sam prvi put,ali tada sam prvi put osjećala potrebu da se istinski obranim od njega.Da mu pokažem kako ja mogu biti “luđa” od njega jer nije razumio niti jedan drugi jezik,nije reagirao na ništa drugo.
”Nasilnik poznaje samo jezik nasilja.”
Neko vrijeme nije više digao ruku na mene bez obzira na to bio on dobre ili loše volje.Znala sam za svaku njegovu ljubavnicu,znala sam svaki njegov pokret kada nije bio doma,a ja sam počela smišljati detaljan plan bijega od njega i njegove obitelji.
Bili smo mi zajedno još neko vrijeme nažalost.Jedne smo prilike bili u svom stanu,dogovorili smo sporazumni razvod braka,upoznala sam njegovu tada maloljetnu curu i sve se činilo u redu.Međutim “napravila sam grešku”,opet, i on me ponovno fizički napao.Sve se odvilo u prisustvu djece koja su plakala i bojala su se jer naravno nisu razumjele što se dešava,zašto tata sjedi na mami dok ju šakama udara u rebra i glavu.Zašto je tata gurnuo mamu toliko jako da je svojim tijelom razbila plastičnu kućicu za igru(velika kućica za u vrt).Zvala sam policiju,policija njegovoga oca.Njegov otac je uzeo djecu,a policija me odvela mojoj mami.Iduće sam jutro bila pozvana na sud gdje je dobio sramotnih 1000kn kazne i zabranu prilaska na udaljenost od 50m u trajanju od 5 mj.Zatražila sam smještaj u sigurnoj kući i mislila sam kako sam riješila problem.Ajme kako sam se prevarila.Jednog sam dana dobila papire da potpišem,a ispred sigurne kuće me čekao svekar.Nisam razumjela na prvu što se dešava,ali kasnije sam shvatila kako su očito potplatili Centar za socijalnu skrb,izbacili su me iz sigurne kuće i vratili nasilnicima.Dobila sam dvije opcije:1.Potpiši sve što ti daju i dopustit ćemo ti da budeš s djecom.2.Radi po svom,pokušaj opet otići ili prijavit tvog muža i pobrinut ćemo se da djecu više nikad ne vidiš.U tom trenutku sam se osjećala kao sam mrtva iako mi srce i dalje kuca.Shvatila sam,ako želim otići,to mora biti na drugačiji način,institucije su na njihovoj strani.Sabrala sam se i odlučila da ću radije umrijet nego svoju djecu ostaviti s njima bez borbe.Igrala sam njihovu igru,bila sam poslušna žena svome mužu,vodila dvostruki život dok nisam dobila priliku da sve preokrenem u svoju korist.Dugi niz godina su mene lagali,kasnije sam lagala samu sebe i ljude oko sebe.Ali sreća me pomazila napokon.
Upisala sam “večernju školu” s ciljem da se zaposlim i dovoljno zarađujem kako bih bila u mogućnosti prehraniti svoju djecu.Sudbina je opet umiješala svoje prste u moje planove i tamo sam upoznala nekoga tko je vrijedan moje ljubavi.Bio je spreman suočiti se sa svim demonima koji me okružuju.Bio je spreman učiniti što god je potrebno da me izvuče iz ralja predatora koji se osjećaju ranjivo i slabo bez svoje žrtve.Zajedno smo prošli novi(ali uvelike blaži i bezbolniji) pakao u borbi protiv demona,ali uspjeli smo.Nakon dugogodišnje borbe dobila sam sve što sam htjela od svoje šesnaeste godine,da budem samostalna,slobodna,odrasla,odgovorna osoba čim dalje od loših ljudi koji me uništavaju.
Prije svog 30.rođendana ja sam izgubila sestru,dobila novu sestru,preživjela razvod roditelja,udala se,živjela u “bogatstvu” i siromaštvu,razvela se,rodila 3 djece i trenutno živim u sretnoj ljubavnoj zajednici s čovjekom kojeg zaslužujem.Nije savršen,ali nitko na ovom svijetu nije.Nije bogat,ali ne treba mi bogatstvo za sreću.Druge je vjere,ali ja ne vjerujem u Boga.Možda u tuđim očima nije lijep,ali ne vide njegovu unutarnju ljepotu.Voli mene i moju djecu jednako kao i naše zajedničko dijete.Brine se o nama od prvog dana,pruža mi utjehu i oslonac kada mi je to potrebno.Ne laže me,ne bavi se kriminalom i ne uništava me u nijednom smislu.Nakon svega što sam proživjela,shvatila sam kako sam zapravo “neuništiva”.Shvatila sam koliko vrijedim i što zaslužujem.
U tuđim sam očima možda slijepa,glupa,lijena...neki će čak otići toliko daleko da kažu kako sam loša majka,ali ja znam istinu.Samo ja znam kako sam se osjećala tada.Ja sam živjela da zaštitim svoju djecu i bila sam spremna učiniti sve za taj cilj.I gle čuda uspjela sam.Znam kakav život živim sada i sretna sam svaki novi dan koji započnem uz svoja 4 anđela.To što se dešava u naša 4 zida znamo samo mi,a to što ne dijelimo svoje planove s drugima ne znači da ih nemamo,samo smo se naučili da neke stvari trebamo zadržat za sebe.Nismo djeca,znamo koje su naše obveze i znamo što moramo raditi.Jedna me stvar samo muči,zašto ako smo mi sretni,naša obitelj ne može bit sretna zbog nas?Čut ćemo izgovore kao:”Samo se brinemo,ti ćeš uvijek biti moje dijete...” i sve je to u redu,ali zašto se nitko nije brinuo kada mi je stvarno trebalo?A ako jesu,zašto nikoga nije bilo tu da pogleda iza moga osmjeha u pravu istinu.Vjerujem da nikad neću dobiti odgovor na to.Trenutno jedine želje koje imam su:
1.Na se volimo i dalje.
2.Da svi naši planovi uspiju.
3.Da dobijemo istinsku podršku obitelji.
4.Da moja djeca imaju baku i djeda kave zaslužuju,a ne da godine prođu,a djeca ne znaju tko im je djed.
5.Ako itko od moje obitelji prepozna mene iz ovoga teksta,ne želim pričati o tome.Dovoljan mi je iskreni zagrljaj kao znak da su razumjeli.
Nadam se da nisam zahtjevna.
- 20:08 -
