novigradsko 2008

Danas u 09:09:20 mi je Damir poslao poruku:



Damire, a da objavimo tvoj diplomski rad!?

Nazvao me Damir, onaj koji je vodio dnevnik na Novigradskom proljeću i dao mi odobrenje da ga objavim na ovom blogu, i postavio pitanje iz naslova: "Može li Novigradsko proljeće biti tema diplomskog rada?"
Odmah sam rekao da može i dodao da me to jako raduje.
"Ima li prepreka?"
"Kojih prepreka, Damire?"
"Pa, trebam li neko službeno odobrenje?"
"Dobit ćeš službene izraze radosti i veselja. Znaš da je ekipa u Novigradskom proljeću zainteresirana za promociju i za stručne radove o školi dječjeg stvaralaštva. Hvala ti."
"Ali tek trebam pitati mentoricu jer sam već imao temu diplomskog rada pa bih tražio promjenu."
"Samo ti pitaj. Vrijedi to kao tema."
"A mogu li koristiti i ono što je Hana pisala."
"Ja mislim da možeš, mada je mene molila da ne objavljujem cijeli tekst na blogu dok ne održi drugo predavanje u svojoj edukaciji jer nije sigurna smije li biti javno objavljeno prije izlaganja. Stručni rad, dok ga ne objaviš u nekom časopisu, nije javno objavljivanje pa mislim da će se ona složiti."
"Pitat ću direktno."
"Pitaj."
"Ali, najprije moram pitati mentoricu."
"Pitaj. I javi se."

Čuli smo se nekoliko puta u danu.
Unosila je podatke o učiteljima i učenicima i procjene voditelja radionica s preporukama.
Nećemo se sutra vidjeti jer ne dolazi u školu.
Posao će dovršiti u petak i onda mogu doći u Novigrad.
Mogu biti u svojoj školi i sutra i u petak, kad imamo susret s HNOS-ovskom školom iz Višnjana.

U 15,03 zvoni mobitel, dok ručamo, kćerka i ja, u Umagu u "Kažunu"
"Da vam ispričam jednu anegdotu", kaže mi Katerina.
Kažem da sam začuđen ali može kad se već javila.
"Nalazim se u školi, zvoni alarm a ja ne mogu iz škole."
"Molim!?!"
"Zaključan je izlaz iz talijanske škole, pa sam pokušala izađi na vrata od hrvatske škole, pa je zazvonio alarm i sada ne znam što da radim."
"Katerina, nazovi domara jer će ga zvati oni iz Sigurnosti!"
"Nemam njegov broj. Možete li ga vi nazvati?"
"Nemam ni ja njegov broj. Dobro, nazvat će ga iz Sigurnosti da provjeri što je. Ili mogu nazvati ravnateljicu škole."
"Molim vas, nazovite nekoga jer se meni nitko ne javlja, a alarm je i dalje uključen."
"Dobro. Zovem odmah ravnateljicu da nazove domara."
"Dobro je. Prestalo je zvoniti."
"U redu je. Sad će vjerojatno doći domar."

Deset minuta kasnije zovem Katerinu.
"Izašla sam iz škole", kaže ona. "Već sam na putu prema kući."
"Nije došla policija?"
"Nije."
"Dobro si prošla. Vidiš da ne treba predugo raditi na Novigradskom proljeću. Ljeto je već."
.

Kako sam negdje pročitala dok sam tražila materijale o NP «Škola stvaralaštva je škola u koju se bježi!».

A zašto se u nju bježi?
Znam zašto bih ja u nju pobjegla svake godine. Ona zadovoljava sve moje potrebe: potrebu za pripadanjem – nakon dva dana osjećala sam se kao ravnopravni član stručnog tima i kao dio jedne cjeline, jednog čuda kojeg zovemo Novigradsko proljeće. Energija i entuzijazam koji kola Rivarelom je toliko zarazan da ne mogu zamisliti osobe koja se ne bi tamo osjećala kao punopravni član i sudionik. U Školi stvaralaštva nema razlikovanja između «ja veliki» i «ti mala». Svi se ponašaju prema svima kao prema sebi jednakima. I međusobno se jako uvažavaju. Tako da sam se s druge strane, osjećala jako moćno, moji stavovi, znanje i iskustvo su se uvažavali, na Ines i meni i ostatku stručnog tima je bila odgovornost provedbe i analize anketa, pisale smo mišljenja o sudionicima NP, Izvještaj,… Radile smo po cijele dane, ali to nam nije bilo teško jer smo znale da se možemo ustati kada poželimo i otići na šetnju, ručak ili večeru, da možemo raditi do pola noći ili do pet popodne, da će se svaki naš trud cijeniti, a naravno da smo onda radile sve u 16:). Imale smo slobodu kretanja i izražavanja. Ali ono što me najviše fasciniralo na NP bila je zabava. Smijale smo se, smijale i smijale. I zabavljale. I opet smijale. I puno naučile. I opet smijale. Zato je Novigradsko proljeće za mene jedan veliki osmijeh.

Naravno, ja nisam jedina koja se tako osjeća. Tako se osjećaju i učenici i hospitanti (učitelji koji gostuju na NP, rade i uče kako bi svoje iskustvo prenijeli u vlastitu sredinu i širili duh NP što dalje i što šire, «put planina i visina»). A tako se osjećaju i voditelji koji se iznova, svake godine vraćaju da sa djecom podijele svoje znanje, da ih uče i od njih nauče i da zajedno stvaraju od jutra do mraka djela od kojih zastaje dah.

Cjelokupno ponašanje posvećeno je Novigradskom proljeću, misli, osjećaji, fiziologija i djelovanje. A koliko slobode ima kreativnost u tim danima ne trebam niti spominjati…

Rad na onome što me zanima.

Potaknuti vlastitu kreativnost.

Naučiti još nešto novo kako bi kvaliteta moga rada bila bolja.

Proširiti dosadašnja znanja, naučiti nešto novo.

Mogućnost da učenici moje škole nauče i vide nešto novo, drugačije i pokažu što veći napredak u svojoj darovitosti (nakon NP).

Da se odmorim od rigidne školske atmosfere.

Osluhnuti ideje.

Živjeti glazbu sedam dana.

Način rada koji sam vidjela kao gost NP 2002 vrlo mi se svidio.

Razmjena iskustava i druženje s mladim i kreativnim ljudima.

Pokazati što znam.

Divno prijateljstvo i radno ozračje.

Doživjeti ambijent tijekom događanja NP, sa zadovoljstvom prenijeti sve to svojim kolegama i kolegicama, potaknuti djecu za takav rad i dolazak u ovu školu.

Želje na kraju

Želio bih se uključiti u Novigradsku školu stvaralaštva i steći nova znanja koja ću, obećajem, koristiti tako da budem koristan ne samo svojoj školi, nego i svim svojim vršnjacima kojima ću rado prinijeti svoja znanja.

Jako želim opet doći u Novigrad učiti, stvarati, družiti se. Već se radujem i nestrpljivo iščekujem travanj i proljeće.

Iskreno se nadam da ćemo se opet sresti u Novigradu, s nekim novim idejama, novim sudionicima, i onim starijim (bez nas ne može). Do susreta!

Stjecanje znanja i vještina čini mi još uvijek veliko veselje i zadovoljstvo.

Prošle školske godine bila sam u Novinarskoj radionici i jako mi se svidjelo. To bih prekrasno iskustvo željela ponoviti i ove godine.

Iskreno ću se radovati ukoliko i ove godine budem imao priliku stvarati u ovoj zanimljivoj školi kreativnosti.

U slobodno vrijeme volim surfati po internetu, jer tako stječem sve više znanja.

Životna mi je želja istaći se u svijetu po dobru i postati poznat.

Bio bih sretan ako sam vam kao takav potreban.

Maja Zrnčić, Mirela Barbaroša-Šikić, Davorka Parmać i Milan Šop našli su se jednog lijepog, sunčanog i vrućeg dana u Novigradu i dogovorili, uz malo hrane i puno tekućine jer ni rashladni uređaji nisu mogli smanjiti potrebu za vodom, da se "Novigradsko proljeće 2007." održi u Novigradu u svibnju.

Iste osobe se nisu još uspjele dogovoriti o srednješkolskom proljeću ni o drugom terminu osnovnoškolskog proljeća ni o kreativnim vikendima.

Hodogram je dobio svoj grubi oblik iako se radilo nježno i lagano zbog, već navedene, vrućine.

Radionice?
Možda su se dogovorile.
Možda i nisu.
Vozačko-nabavljačke i vozačko-trasnportne aktivnosti kao i popravni ispiti s učiteljskim vijećem u mojoj školi onemogućili su me u neprekinutom praćenju događaja za poluokruglim stolom u ravnateljičinom uredu u Osnovnoj školi Rivarela.

Moram još spomenuti da smo na putu trojezičnosti u poslijepodnevnim satima vidjeli područnu školu u Karigadoru, gradsko-školsku dvoranu u Umagu i Osnovnu školu Marije i Line u Umagu, kao i njihovu područnu školu u Kmetima. Zbog malog kašnjenja u protokolu propustili smo obići područne škole u Babićima, Petroviji i Juricanima.

U petak je godišnja skupština Društva psihologa Istre dva puta (Dževdet i Hana) dotakla ovaj blog.
(To je stvarni povod da se objavi početak radova na Novigradskom proljeću 2007.)