Nova Vizija

Vidjeti jasno Stvarnost, ono što jest takvo kakvo jest, bez prosuđivanja ili lijepljenja vlastitih naučenih i prisvojenih uvjerenja, nadanja i želja na to što vidimo, bez sanjarenja i fantazija je iznimno otrežnjujuće stanje koje nas liječi od iluzija i samozavaravanja. Biti slobodni od iluzija i sagledati ih kao iluzije, kakve god one bile, je jedini način da živimo slobodno i iskreno prema sebi. Biti iskreni prema sebi i priznati si da su naše iluzije upravo samo to – iluzije – i djelovati u skladu s tom spoznajom je sve što nam je potrebno da živimo svoj život u punom smislu te riječi – da budemo individue (nepodijeljeni). A za to moramo zastati i napraviti jedan "korak unatrag" kako bismo sagledali širu sliku koju zbog svoje upletenosti u samo odvijanje života nismo u stanju zamijetiti. Potreban nam je prostor tišine i mira u kojem možemo promatrati i vidjeti jasno. Vidjeti stvari onakvima kakve one jesu i prihvatiti ih je jedan od najučinkovitijih načina da se ljudsko biće otrijezni od cjeloživotne opijenosti iluzijama i lažnim nadama i živi slobodno i iskreno prema sebi. To je jedini način da, sami za sebe, neposredno doživimo Stvarnost onakvu kakva ona jest u njezinoj cjelovitosti i spoznamo istinu.

Jer, Stvarnost nije iluzija. Ono što Jest – Jest. Međutim, unutar te Stvarnosti koja Jest postoji čitav niz iluzija koje određuju naš doživljaj i interpretaciju te iste Stvarnosti umjesto nas, do te mjere da nam, ne propitujući nikada njihovu istinitost, sama Stvarnost postaje nevidljiva i nestvarna... Programirana uvjerenja usađena kroz obrazovanje, kulturološki obrasci ponašanja, priče, mitovi i legende, kao i službeno ponuđena, medijski uvjetovana verzija stvarnosti koja nam sugerira što je istinito i kako bismo trebali shvaćati i interpretirati ono što se događa i što vidimo, ostavljaju nas u košmaru zabluda, vjerovanja i nadanja koja nas drže čvrsto unutar iluzije, određujući na taj način i cijeli naš život u većini slučajeva.

Verzija stvarnosti koja nam se nudi kroz obrazovanje, kulturu i medije neodoljivo podsjeća na priču o Djedu Mrazu ili Svetom Nikoli. Zamislite samo kakva grandiozna razina obmane i privida je tu na djelu, privida koji djeluje toliko stvaran i u kojeg je vrlo teško posumnjati isključivo iz jednog jednostavnog razloga – jer ga svi podržavaju. Mama, tata, djed, baka, ujaci, stričevi, strine, tete i svi ostali nam kao djeci govore da operemo svoje čizmice i stavimo ih na prozor i da će nam Sveti Nikola u njih ubaciti poklone, ili Djed Mraz na Badnjak staviti poklone pod bor, na svom dugom putu iz snježne zemlje na saonicama koje vuku njegovi vjerni pomoćnici sobovi, i to baš one poklone koje smo si najviše željeli te godine, jer, Djed Mraz sve zna i ima tu moć da svojim poklonima usreći baš svako dijete.



Priča je predivna, čarobna i veličanstvena s jedne strane, toliko je ljepote u njoj, toliko iskonske dobrote i ljubavi koja u djeci stvara i pobuđuje osjećaj čuđenja, nečeg čarobnog, mističnog, nedokučivog i predivnog, a i cijela industrija je tu svesrdno spremna da ju podrži preko čokoladica s likom Djeda Mraza, igračaka, glumaca koji se na dječjim priredbama i filmovima oblače u crvena odijela i nose bijele brade i kape s cofovima. Mislim, nema načina da dijete u takvom okruženju i takvoj masovnoj propagandi ikada otkrije istinu – da Djed Mraz ne postoji u stvarnosti i da je on tek izmišljeni lik stvoren primarno u svrhu zarade i ostvarenja profita koji se temelji na bezdušnoj eksploataciji dječjeg nevinog povjerenja, divljenja i neznanja. Kad mu kažete da Djed Mraz ne postoji, dijete u to jednostavno ne želi povjerovati. Gotovo svako dijete će misliti da ste ludi, ili da ga lažete, da ga želite prevariti ili da ste jednostavno zli. Nije li to zanimljivo? Jednom povjerovavši u laž kao istinu, istina se djetetu čini toliko čudnom i nevjerojatnom da ju jednostavno ne može i ne želi prihvatiti. Kad djetetu kažete da Djed Mraz ne postoji, ono će vam reći da je to nemoguće kad ga je vidio jučer na televiziji ili u gradu u nekom šoping centru, ili se vozio u božićnom vlakiću Djeda Mraza i razgovarao s njim i sjedio mu u krilu. Dakle, iz perspektive djeteta, vi ste potpuni luđak. Tek kad dijete dosegne određenu starosnu dob i razinu zrelosti, obično prije nego što krene u školu, susreće se s istinom, i to na razne, ponekad i bolne načine. Naravno, najzdravije za djetetov razvoj je da mu roditelji sami kažu da Djed Mraz ne postoji i da su sve to bile "priče za malu djecu" koje svi pričaju da bi djetinjstvo bilo ljepše i čarobnije. Tako se stvara povjerenje iz kojeg dijete svhaća da je to sve bila iluzija i najlakše prihvaća istinu. Tada nastupa razbuđivanje i otriježnjenje. Gore od toga je kad dijete uhvati roditelje na djelu kako mu oni stavljaju poklone, ali onda se priča opet rješava na prethodni način, gdje mu roditelji govore istinu. Međutim, najgore je kad mu to kažu stariji brat ili sestra i pritom ga ismijavaju ili tretiraju kao budalu, ili nedaj bože, kad to sazna od svojih školskih vršnjaka koji su već prije skužili prijevaru i laž – onda je buđenje brutalno. Međutim, bez obzira koliko proces osvještenja bio brutalan i bolan, s obzirom da je iluzija uvijek slatka i njeno razbijanje uvijek šokantno, on je neophodan da bi dijete moglo nadrasti tu iluziju i suočiti se sa Stvarnošću i Istinom, kakva god ona bila. Jer, u laži su kratke noge, bez obzira koliko laž bila velika. Zamislite da ste ostali u uvjerenju da je Djed Mraz stvaran, kakav bi vaš doživljaj života bio? Jednostavno, cijeli biste život bili u zabludi i vjerovali u nešto što ne postoji i dolazili biste u sukob sa svakime tko bi vam tvrdio suprotno. To bi bilo krajnje neučinkovito i tužno. Zbog toga je prihvaćanje Istine nužnost za svaki daljnji rast i razvoj. Kao što ruska narodna poslovica kaže: "Bolje da te ošamari istina nego da te poljubi laž".

Većina ljudi i danas, bez obzira na njihovu dob i stupanj zrelosti, još uvijek djetinje naivno vjeruje raznim pričama u stilu "Djeda Mraza" koje služe u svrhu manipulacije i eksploatacije i nikada ih, ili vrlo rijetko, propituju, a kad su i suočeni s istinom, ponašaju se kao i dijete u prethodnoj priči, s nevjericom i podsmijehom, a oni koji čak i uspiju prozrijeti iluziju se, suočeni s korjenitom promjenom svjetonazora koju bi morali napraviti u slučaju prihvaćanja te istine, zatvaraju još dublje u iluzije koje su gajili godinama, jer im se istina čini prebolnom i preteškom da bi ju prihvatili i živjeli u skladu s njom. To se zove samozavaravanje. Naviknuti na sigurnost onoga što je utvrđeno, poznato i općeprihvaćeno, oni odbijaju mogućnost da to općeprihvaćeno i poznato ne mora uvijek nužno biti i istinito!

Upravo zato, uvijek je potrebno držati um otvorenim, svježim i spremnim za propitivanje svega, za razmatranje, to je jedini način da čovjek dođe do istine. Zdrava doza sumnje i znatiželje, potreba da se bude siguran u istinu je jedini ispravni put prema znanju i jedino što dugujemo samima sebi. Jer, bilo kakvo apriorno prihvaćanje nečega što je netko drugi rekao ili napisao je puko vjerovanje, a svako vjerovanje je u suštini neznanje. Sve u životu treba promatrati pažljivo, sagledavati iz raznih kuteva, provjeravati i temeljito propitivati s jednom tihom rezervom i vidjeti neposredno, što Jest, što od svega toga odgovara onom vječnom i istinitom, a što ne, bez obzira kako to na prvi pogled smiješno, nemoguće ili nestvarno moglo izgledati, bez obzira na nelogičnosti, čuđenja i ostale nevjerojatnosti koje okružuju dotičnu temu. Bez obzira koliko se istina našeg neposrednog uvida kosi sa drugim općeprihvaćenim teorijama, stajalištima ili tumačenjima raznoraznih "autoriteta" s raznoraznih područja, bilo da je riječ o fizici, astronomiji, zemljopisu, kemiji, biologiji, matematici, duhovnosti, svetim knjigama... Ništa od toga nije važno. Jedini autoritet je naša nesposredna spoznaja, zdrav razum i intuicija koja nas nepogrešivo vodi prema istini. Onaj osjećaj koji nam govori: "Hm, tu mi nešto smrdi u cijeloj toj priči", ili "Netko me ovdje jebe u zdrav mozak" je jedini kompas kojeg treba slijediti, bez obzira kamo nas to odvelo, pa čak i pod cijenu da nas to odvede u zabludu i da se naše pretpostavke pokažu kao pogrešne. Jer, nema srama u propitivanju onoga što nam se čini čudnim i neistinitim. Upravo suprotno, veća bi sramota bila (kad bi tako nešto uopće i postojalo u stvarnosti) kad ne bismo išli za tim svojim intuitivnim osjećajem nego kad bismo prihvatili ponuđenu nam verziju istine bez ikakvog propitivanja, unatoč tome što osjećamo da je drugačije.

Većina ljudi ne propituje prije svega zato što se boji da će biti ismijana i da će ispasti budale ako se suprotstave općeprihvaćenoj teoriji. Čim netko iskreno dovede u pitanje temelje neke općeprihvaćene teorije, odmah ga većina slijepo diskreditira kao nekvalificiranog ili nedovoljno obrazovanog ili stručnog (drugim riječima nedostojnog) i zamjera mu što se uopće usudio postaviti pitanje i posumjnati u "svetu dogmu". Štoviše, svakoga tko dovede u pitanje bilo koju znanstveno prihvaćenu teoriju se gotovo odmah označava kao "teoretičara zavjera" i samim time kao inferiornog, ludog ili neuračunljivog. Gotovo nitko ne pokušava na zdrav način razmotriti mogućnost da postojeća verzija možda nije nepogrešiva, nego se rasprava automatski prebacuje na podcjenjivanje i omalovažavanje, prilikom čega zastupnici statusa quo uzimaju diplomu kao mjerilo istinitosti, braneći postojeću teoriju kao da je njihova vlastita i postavljajući ju iznad zdravog razuma i istine, i tu je veliki problem u komunikaciji. Niti jedna nova ideja koja propituje status quo službene znanosti se ne privaća zdravo, u duhu rasprave i istraživanja, odnosno razmatranja iste. "Hajde da vidimo, postoji li bilo kakve istine u tome što se govori" nego se jednostavno kreće na vrijeđanje bilo koga tko određenu teoriju dovede u pitanje na razini srednjoškolskih egoističnih omalovažavanja. Cilj bilo kakve rasprave bi trebao biti da se razmjenom informacija, spoznaja i argumenata dođe do šireg i boljeg razumijevanja i istine, a ne da se na temelju rasprave dokazuje dominantost ili ispravnost jednog sugovornika nad drugim ili jedne teorije nad drugom. Stoga, reći da je netko idiot, glup, neinteligentan i ograničen samo zato što propituje i izražava sumnje u postojeću općeprihvaćenu verziju stvarnosti je u najboljem slučaju, dogmatično i ograničeno i jasno ukazuje na stupanj indoktrinacije i zatvorenosti uma koji ne teži istini nego se zadovoljava zadanim okvirima stvarnosti koje je naučio u školi. Kao što jedna izreka kaže: Um je poput padobrana. Najbolje funkcionira kad je otvoren.

Jer, sve dok nešto ne možemo potvrditi svojim vlastitim, neposrednim iskustvom, to uvijek ostaje u domeni priča, u domeni vjerojatnosti koja može ali i ne mora odgovarati istini.
Najbolje što možemo učiniti suočeni s pitanjem o istinitosti bilo čega je priznati sami sebi da ne znamo. Jer, to je jedina istina, tek kad si priznamo da ne znamo počinje put saznavanja i istraživanja. To je uostalom i temelj same znanosti kakvu poznajemo (ili bi barem, u teoriji, to tako trebalo biti) – otkrivanje istine propitivanjem i testiranjem točnosti pretpostavke s činjeničnim stanjem stvari, provođenjem eksperimenata. Ukoliko se neka hipoteza poklapa s činjeničnim stanjem nazivamo ju dominantnom teorijom i uzimamo kao model koji najbolje odgovara istini, odnosno činjeničnom stanju. Međutim, to što neka teorija u određenom vremenskom periodu do nekog stupnja odgovara činjeničnom stanju ne znači da je ona samim time apsolutna i nepogrešiva. Štoviše, ona može jednostavno biti tek posljedica pogrešne interpretacije. U svakom trenutku neka nova ideja, informacija ili uvid, mogu promijeniti temelje postojeće teorije i dati širu sliku i objašnjenje koje mnogo bolje odgovara istini. No u konačnici, nije važno koja je teorija bolja i vjerodostojnija, jedino što je važno u cijeloj priči je - što je istina.

Jedini uvjet pri tome je da budemo bespoštedno iskreni prema sebi i spremni prihvatiti istinu koja se pojavi kao posljedica jasnog viđenja kakva god ona bila, koliko god ona nelagodno, šokantno ili pogubno djelovala po naš stari svjetonazor. Jer, upravo je to njezina svrha, da nas suoči s istinom onoga što jest, i da razbije svaku laž bez obzira u kakav primamljivi šareni celofan ona bila zamotana a ne da nam ponudi tek profinjeniju verziju iluzije. Nema smisla štititi iluziju, ništa se zapravo ne gubi njezinim razbijanjem, jer ona kao takva nikada nije ni imala svoje uporište u Stvarnosti. Jedino što se gubi je naše neznanje, naša zabluda. Trenutak u kojem nastupi jasno viđenje je trenutak čistoće i trezvenosti u kojem više ne postoji ni najmanji tračak sumnje, trenutak otkrivenja nakon kojeg više nema povratka na staro, trenutak nepobitne sigurnosti kojeg redovito prati radosno čuđenje u kojem se pitamo kako je uopće bilo moguće da to nismo ranije uvidjeli.

Stanje jasnog viđenja nas izvlači iz nemirne doline iluzija i uzdiže na jedno više mjesto, na vrh brda s kojeg puca čisti, nesmetani pogled na cijelu panoramu, ono nas dovodi na poziciju boljeg razumijevanja s kojeg možemo nesmetano sagledati širu sliku. Ono je, bez obzira na šokantnost otkrića i razmjer iluzije kojoj smo bili izloženi, uvijek umirujuće i ugodno, čak štoviše, utješno, donoseći dubok mir i spokj našem cjelokupnom postojanju, jer nas suočava s istinitim, s onime što jest, što je isto za sve što postoji, s tom jednom nedjeljivom jezgrom Života koja daje unutarnju snagu i oslobađa od svih manipulativnih utjecaja. U tom stanju jasnog viđenja, iluzija postaje čak i zabavna na neki način, možete se igrati s njom i smijati se svemu tome, ali ona više nema moć nad vama. Iako možda ne možemo uvijek nužno promijeniti to što je lažno niti dokazati nekome da je u zabludi, ono što je bitno je da mi sami za sebe znamo istinu, jer istina će se, bez obzira na sumnje, zablude i osporavanja, ionako na kraju potvrditi kao samorazumljiva, očigledna i jedina stvarnost.

U sljedećih nekoliko postova podijelit ću neke od uvida do kojih sam došao vlastitim promatranjem, zapažanjem, istraživanjem i promišljanjem, a koji su proizašli kao posljedica jasnog viđenja i sagledavanja raznih "priča za malu djecu" koje nam se cijeloga života podastiru kao istinite i u koje danas većina "velike djece" još uvijek slijepo vjeruje.

Život je samo za trenutak, jer ništa drugo od naše prošlosti nije opipljivo, fizički prisutno sa nama ovdje i sada, osim fizičkih predmeta. Sve ostalo su uspomene koje žive u našem sjećanju, ništa drugo ne ostaje od života, osim iskustva i osjećaja kojim smo ga živjeli.

Dakle, postavlja se pitanje, što je uopće važno u životu? Samo ovaj trenutak i koliko smo sretni u njemu! Sve drugo prolazi i nestaje. Mi nikada ne možemo živjeti u nekom drugom trenutku osim ovoga u kojem se nalazimo upravo sada, jer sve se događa u njemu, jedino on sadrži sav žar životnosti i esenciju onoga što znači biti živ. Jedino je ovaj trenutak stvaran, jer jedino je u njemu moguće doživjeti, jedino je u njemu moguće iskusiti. O prošlosti možemo razmišljati i preispitivati ju, budućnost možemo zamišljati i planirati, o svemu tome možemo samo misliti, ali samo SADA možemo BITI. Ovdje i sada je bezvremenska oaza mira u kojoj je jedino moguće čudo zvano doživljaj! Jer, u konačnici, ništa drugo osim doživljaja nije važno. Kad se osvrnete natrag na svoj život, shvaćate da uopće nije važno koliko smo imali, koliko smo postigli, koliko smo radili, nego samo koliko smo radosti, zadovoljstva i dobre energije usput podijelili s ljudima oko sebe dok smo to nešto radili. Nije važno gdje smo bili, nego je važno koliko smo ljepote uspjeli primijetiti i udahnuti, kako smo se osjećali dok smo tamo bili – samo taj doživljaj je važan, to je jedino što srce pamti od svega u ovom životu. Ljepota doživljaja leži u doživljaju ljepote!

A taj doživljaj ljepote ovisi isključivo od našeg shvaćanja samih sebe i našeg odnosa prema životu. Ako sami sebe doživljavamo kao osobu, neposredni doživljaj ovog trenutka nam neće značiti previše jer osoba svaki doživljaj shvaća tek kao usputni nusprodukt življenja koji se pojavljuje u očekivanju ostvarenja nekog budućeg cilja, za nju doživljaj sam po sebi nije cilj ni svrha, njezin cilj je uvijek negdje drugdje, u nekoj zamišljenoj točki budućnosti i zato nikada nije mirna, ona uvijek očekuje nešto sljedeće, nešto drugo, uvijek stremi prema nekom budućem postignuću. Osoba je sama po sebi usko i ograničeno područje percepcije koje nije sposobno obuhvatiti ukupnost života jer je sva njezina pozornost usmjerena prvenstveno na preživljavanje i kreće se u uskogrudnom frekvencijskom rasponu straha i brige. Osoba je proizvod društvenih normi i uvjerenja koja ne moraju nužno odgovarati istini života (a u većini slučajeva ta su uvjerenja u potpunoj suprotnosti s njom). Jedno od takvih uvjerenja je i uvjerenje o sreći. S obzirom da mnogi vjeruju da je sreća u stvarima i okolnostima izvan njih samih koje se tek trebaju dosegnuti i ostvariti, svoje vrijeme provode u neprestanim traganjima, gomilanju materijalnih dobara i stvari da bi na kraju neizbježno shvatili da od svega toga ništa ne ostaje i da su svoje vrijeme potrošili a da sreću nisu pronašli. Zašto? Zato što sreća nije u postizanju, nego u bivanju!



Sreća je u načinu na koji doživljavamo život, ona proizlazi iz našeg shvaćanja života kao dara, ona proizlazi iz zahvalnosti koju osjećamo na tome što jesmo. Sreća proizlazi iz mira i zadovoljstva kojim bivamo, iz sklada i harmonije kojima se krećemo kroz život u svakom pojedinom trenutku, tu je njezin izvor. Ključ sreće je u jednostavnosti i kvaliteti doživljaja, a ne u kvantiteti stvari koje posjedujemo, nego u količini uživanja i zadovoljstva koju njihovim korištenjem ostvarujemo. Koliko radosti unosimo u svaki trenutak, s koliko osjećaja i zadovoljstva pristupamo svemu što radimo, koliko smo zahvalni i koliko guštamo u naizgled običnim, jednostavnim svakodnevnim stvarima određuje koliko će bogato i kvalitetno biti naše životno iskustvo.

Tajna istinski "bogatog" života nije u koliko, nego kako – na koji način. Je li naše iskustvo prožeto ljubavlju, dubokim osjećajem zahvalnosti i divljenja nad ljepotom koja nas okružuje? Je li ono skladno, mirno, ispunjeno suosjećanjem, toplinom, pažnjom, radošću, vedrinom, širim shvaćanjem stvari i okolnosti, razumijevanjem i dobrotom? Najveće bogatstvo od svih koje ljudsko biće može posjedovati je upravo taj osjećaj ispunjenog bivanja koji nam daje mir i potpuno zadovoljstvo samima sobom u svakom trenutku i u kojem nema nikakvih nedostataka i potreba. To je sreća.

Sreća je moguća isključivo i samo u potpunoj predaji ovom jedinom, uvijek svježem, uvijek živom trenutku OVDJE I SADA, bez razmišljanja o prošlosti i budućnosti, samo SADA – nigdje drugdje ju nećemo pronaći! Stoga, da bismo mogli doživjeti život onakav kakav on jest, potrebno je odvojiti trenutak da bismo neposredno, u svom vlastitom doživljaju i iskustvu, sami za sebe pogledali, što se krije iza te maske osobe za koju vjerujemo da jesmo. Kako izgleda život neposredno, bez identifikacije s tim prisvojenim identitetom koji postoji tek kao zamišljena slika u našoj glavi. Kako izgleda život bez onoga koji bi ga mogao procijeniti kao ovakvog ili onakvog? Kakav je on kad ništa ne lijepimo na njega, kad ga ne gledamo kroz obojane naočale naših naučenih kulturoloških predrasuda?



Da bismo to mogli vidjeti, potrebno je da učinimo nešto drugačije, da ostavimo po strani sve što smo dosad naučili, sve što smo mislili da znamo o životu, svijetu i sebi i da otkrijemo što život jest – neposredno, ovdje i sada, svježe, kao da nikada prije nismo živjeli. Potrebno je da učinimo nešto što je u skladu s našom istinskom prirodom, nešto što ne trebamo naučiti, nešto što ne treba usvajati, nešto čemu se samo treba dopustiti da ispliva na površinu već kao takvo, nešto što je oduvijek izvorno naše, a što smo zaboravili – kako biti prirodno ljudsko biće. Dopustite da, nakon svih tih godina užurbanosti, stresa, tjeskobe, vječne napetosti i života po navici i striktnim pravilima i normama društva, vaš dan, barem jednom, počne prirodno i mirno, bez žurbe i imperativa. Uzmite si vremena koliko vam je potrebno da se opustite i uskladite s njegovim prirodnim ritmom i dajte mu priliku da bude onakav kakav on želi biti, nemojte ga siliti, nemojte ga procjenjivati ili očekivati bilo što od njega. Ne trebate biti na oprezu, nikamo nećete zakasniti, ništa nećete propustiti, ništa vam neće pobjeći, samo zastanite i odvojite trenutak da ga doživite onakvog kakav on uistinu jest, upravo sada, u svoj njegovoj jednostavnosti, bez razmišljanja, bez ikakvih vrijednosnih prosudbi, jednostavno udahnite i uronite u trenutak sa svim svojim osjetilima. Postanite, koliko god je to moguće, svjesni svih zvukova, boja, mirisa, okusa, dodira i ostalih osjeta koji vas okružuju upravo sada. Osjetite mekoću zraka koji struji kroz vaš nos i ispunjava vam pluća svježinom života, postanite svjesni svog disanja, svog tijela i tla pod svojim nogama, osjetite neraskidivu povezanost vas i vaše okoline. Pogledajte malo taj svijet oko sebe, svježim očima, kao da ga gledate prvi put. Zamijetite ljepotu i jedinstvenost tog veličanstvenog čuda koje vas okružuje. Dopustite da vam se život otkrije u svoj njegovoj prirodnosti, opuštenosti, blagosti i dobroti. Ono što ćete otkriti u tom procesu je da je život, sam po sebi, izvan onoga što se u njemu događa. On je uvijek miran, prirodan, slobodan, svjež i nedirnut aktivnostima i događanjima koja se u njemu zbivaju. Dubok mir i prostranost proizlaze iz dopuštanja da se sve odvija onako kako želi. Otkrit ćete skrivenu ljepotu, tihu radost i sklad koji prirodno proizlaze kao posljedica neopiranja životu. Kad niste u konfliktu sa životom, vi ste u miru sa svijetom oko sebe, i to je jedno od najljepših stanja u kojem možete biti. To je ono gdje počinjete otkrivati svetost života i njegovu mističnost, to je ono gdje otkrivate vječno i nepromjenjivo, ono istinito. Otkrit ćete kako se otvara prostor slobode da dišete duboko punim plućima i da svakim djelićem svog bića osjetite život u svoj njegovoj punini, raskoši i ljepoti. Osjetit ćete kako vaše iskustvo ispunjava slatki mir koji uvijek prebiva u srži života, uvijek dostupan, upravo sada. Dopustite da vas preuzme taj nektar spokoja i bezbrižnosti i da se usidri u vašem umu. To je čarolija sadašnjeg trenutka.



Ono što je predivno u vezi sa sadašnjim trenutkom je to da u njemu nikada nije dosadno. Dosada je moguća jedino u umu onoga koji je stalno u iščekivanju nekih budućih uzbuđenja i doživljaja kako bi pobjegao od sebe samoga i tereta svoje osobnosti koji ga pritišće i sputava. Dosada proizlazi kao posljedica nepoznavanja sebe i neprihvaćanja sebe onakvih kakvi jesmo po svojoj prirodi. No, za onoga koji istinski živi u trenutku, nesputan ograničenjima i problemima ega, život nikada ne može biti dosadan kad ima toliko ljepote oko nas kojoj možemo svjedočiti, toliko čudesnosti, toliko stvari koje možemo zamijetiti i opaziti, toliko toga što možemo doživjeti. Jedan čitav novi svijet se otkriva u naizgled svakodnevnim okolnostima i događajima, u sasvim sporednim i naizgled beznačajnim radnjama, skriveni svijet ljepote i sklada koji se može jedino doživjeti neposrednim bivanjem lišenim bilo kakvih utega osobnosti. S obzirom da ne čekate što će se sljedeće dogoditi nego ste potpuno uronjeni u vlastito bivanje, sve što se u njemu događa je već samo po sebi zanimljivo. Vi ste potpuno prisutni u neposrednom odvijanju svega što se zbiva oko vas tako da nemate vremena za dosadu. Vaša strast za životom i uvijek svježa radost doživljaja proizlazi iz potpunog prihvaćanja ovog trenutka onakvog kakav on jest i zahvalnosti na tome što jeste upravo tu gdje jeste. Prihvaćanje proizlazi iz dubokog osjećaja vrednovanja života i divljenja nad ljepotom onoga što on jest. Nema se što postići, nema se što čekati, jednostavno ste ovdje, otvoreni za doživljavanje. Prihvaćanje i zahvalnost su temelji bivanja u sadašnjem trenutku. Jer, samo kad prihvatiš onda možeš biti u miru, a samo u miru možeš istinski doživjeti svu puninu i ljepotu trenutka kakav jest.

Tu shvaćate da je život u svojoj suštini beskrajna dobrota i milost koja se daje svemu bezuvjetno.

Život je uvijek svjež, uvijek nov i u svojoj srži prožet iskonskom dobrotom kojom isijava cijelo postojanje. Svaki novi dan donosi svježu energiju opuštenog bivanja koje je ispunjeno mirom i prostranošću u kojoj je sve moguće i koja ništa ne prosuđuje, dajući svakome i svemu priliku za nov početak, dajući prostor i bezuvjetnu slobodu svakome za odlučivanje o vlastitom načinu i kvaliteti života u skladu sa svakim novim i dubljim razumijevanjem tog istog života u svakom pojedinom trenutku. Život je jedno svježe, neposredno polje bivanja koje ne poznaje prošlost i budućnost. Dok je osoba, sama po sebi, iznimno iscrpljujuće i ustajalo stanje bivanja jer u sadašnji trenutak za sobom povlači teški teret prošlosti i pridaje joj pretjeranu važnost, život je u svakom trenutku svjež i lagan jer nije opterećen vremenom i osobnim problemima, jer nije u konfliktu sam sa sobom. Život je u skladu i miru sam sa sobom kao cjelinom. Jedino je osoba u konfliktu sa sobom i sa životom oko sebe. Kad prestanemo doživljavati sebe kao osobu i počnemo živjeti kao svjesno živo ljudsko biće koje po svojoj prirodi jesmo, otkrivamo ogromno olakšanje i svježinu bivanja koja se nalazi u samoj srži života. Tada shvaćamo da ono što je bilo jučer nema nikakvu moć da određuje naš doživljaj života danas ukoliko mi sami iz nekoga razloga (bilo iz navike ili vjerovanja) to ne odaberemo. Jedino mi svojim vjerovanjem u stvarnost osobe dajemo snagu svojim mislima te tako obnavljamo i ojačavamo privid osobe u svom umu.



A život se u svojoj beskrajnoj dobroti prilagođava svakoj našoj odluci, stavu ili uvjerenju, on je jedno bezuvjetno polje slobode koje nas podržava u svemu bez prosuđivanja, bez uplitanja. Možemo vjerovati u što god želimo, ponašati se kako god želimo, životu ništa od toga ne smeta, on svemu daje slobodu da bude to što želi biti iz jednostavnog razloga - jer je esencija i istina onoga što mi jesmo vječna i nepromjenjiva ovdje i sada u svoj svojoj jednostavnosti i cjelovitosti, takva kakva jest, neovisno od naših misli, a to je – mi smo jednostavno živa bića koja već po svojoj prirodi jesu i ništa što bismo mi mogli učiniti to ne može promijeniti. Dakle, životu je svejedno što mi mislimo ili radimo, on ne pati od naših misli ili akcija, jedino tko pati je naš ego-um (osobnost) kad djelujemo u suprotnosti s našom unutarnjom istinom i kad se opiremo prirodnom tijeku života, to je ono gdje osjećamo pritisak, to je ono odakle proizlaze sve naše frustracije, boli i patnja.

Svi nemiri, svi sukobi, sva patnja i ludilo koje svakodnevno zajednički doživljavamo u ovom iskustvu života u konačnici proizlaze iz jednog jedinog izvora – iz neznanja o našoj istinskoj prirodi i uvjerenju da smo mi osobe. Osoba za koju vjerujemo da jesmo sebe doživljava kao odvojenu od svog okruženja, drugih ljudi i ukupnosti života, zbog čega je nesigurna i sve što vidi promatra kao nešto njoj strano, kao svoju suprotnost i kao potencijalnu prijetnju ostvarenju svojih ciljeva i svom "opstanku". U skladu s time i druge ljude doživljava kao strance, kao svoje protivnike s kojima se mora nadmetati i kao neprijatelje koje mora poraziti pod svaku cijenu kako bi opstala, a ne kao dio sebe. Ta percepcija je korijen i sjeme svog neznanja i, u konačnosti, zla, jer, nemajući u vidu širu sliku, potiče na podjelu, nadmetanje i borbu, umjesto na suradnju. Ta je situacija vrlo slična prispodobi o našim prstima. Svi naši prsti, počevši od palca, kažiprsta, srednjaka, prstenjaka i malog prsta su naizgled različiti u svojoj pojavnosti, neovisni su, autonomni i potpuno funkcionalni sami za sebe. Kad bi svaki naš prst bio svjestan samoga sebe kao zasebne osobnosti i "jedinke" koja sebe zove palcem, kažiprstom, srednjakom, prstenjakom i malim prstom, njima bi bilo neshvatljivo kako oni mogu biti jedno kad su toliko različiti jedan od drugoga i kad su potpuno samostalni u obavljanju svojih "poslova" i "obveza". To bi im bilo toliko neshvatljivo samo iz tog razloga što bi njihova pozornost bila usmjerena isključivo na usko područje njihovog fizičkog izgleda. No, nama, koji ih gledamo iz jedne šire perspektive, je potpuno očigledno da su oni, iako na površini različiti u svojoj pojavnosti, svi zapravo sastavni dijelovi jedne šire cjeline koja se zove ruka, a koja je opet, sama po sebi, dio jedne, još šire cjeline koja se zove tijelo. Sve dok prsti nemaju tu svijest o sebi kao o dijelu cjeline, oni će se svađati, boriti, nadmetati i ozljeđivati jedni druge, samim time narušavajući cjelinu koje su dio. Ako dva prsta zbog svog sljepila, arogancije, sebičnosti i nerazumijevanja počnu grebati, ozljeđivati ili trgati druge prste, krajnji rezultat će biti povreda cijelog tijela jer će prsti biti neupotrebljivi i ruka kao takva neće moći obavljati svoju izvornu namjenu. Tek kad prsti, unatoč svojoj pojavnoj različitosti i jedinstvenosti dođu do dubljeg razumijevanja i shvaćanja da su oni svi dio jedne zajedničke cjeline koja se zove ruka, tek tada će njihove različitosti pasti u drugi plan i počet će surađivati kako bi ta ista ruka mogla izvršiti konstruktivnu radnju koja se zove podizanje određenog predmeta ili bilo koju drugu radnju zbog koje je i osmišljena. Ono što je pritom zanimljivo je, da samom tom spoznajom da su oni dio jedne zajedničke cjeline, prsti nisu prestali postojati, ili nestali, nego su jednostavno shvatili da je njihova različitost dar a ne prepreka, i da je svaki od njih različit s razlogom, i da samo zajednički mogu ostvariti nešto korisno, lijepo i vrijedno.

Jednako tako, napuštanjem osobe mi se ne odričemo onoga što jesmo, ne odričemo se svog tijela, funkcioniranja, djelovanja ili uživanja u samom životu kao takvom, nego samo napuštamo zabludu da smo nešto što nikada po svojoj prirodi nismo ni mogli biti. Štoviše, tek kad odbacimo osobu, možemo potpuno, u punom smislu i opsegu uživati u životu, neopterećeni brigama i strahovima, u potpunoj slobodi.

Kad to jasno sagledate, shvaćate da je sve ono što se svakodnevno događa oko vas na pozornici svjetskih zbivanja i vašem neposrednom okruženju a što nije u skladu s tim vječnim prirodnim odvijanjem života u njegovoj beskrajnoj dobroti i milosti, isključivo posljedica bolesti uma, posljedica dezinformacija i manipulacija uskogrudnih egoističnih sebičnih interesa. Pohlepa, nadmetanje, zavist, ljubomora, mržnja, gnjev, bijes, okrivljavanje, osuđivanje – ništa od toga se ne pojavljuje prirodno u životu samo od sebe, to su sve mentalne bolesti koje nastaju posredstvom bolesnog i poremećenog uma kao posljedica neznanja i kao takve ne zavrjeđuju vašu pozornost. Jer vaš život je samo vaš, danas, ovdje i sada, i on je ono što od njega napravite.

Sve od vas zahtjeva vašu pažnju, vašu pozornost, ali samo vi imate moć odabrati kome ili čemu ćete ju pokloniti! Bez vaše pozornosti, ništa od toga što se za nju bori ne može zaživjeti, ništa ne dobiva "oglasni" prostor u vašem neposrednom iskustvu, u vašem životu, jer nije napajano energijom vaše pozornosti. Zato, držite svoju pozornost na ljepoti života i na svom vlastitom miru. Držite svoju pozornost na istini! Tu leži vaša snaga. I onda će, sve što pogledate, biti viđeno u tom svjetlu, svjetlu istine, dobrote i ljubavi, onakvo kakvo uistinu jest. To ne znači da zatvarate oči pred onim što nije lijepo, to samo znači da, svjesni svega, uvijek odabirete dati prednost ljepoti pred neznanjem. Jer ljepota uvijek nepogrešivo vodi ka unutarnjem miru i ravnoteži, ona je kreativna i nadahnjuje nas da činimo ono što je dobro, ono što podržava život, ono što je za najveću dobrobit sviju, dok je neznanje jalovo, sebično, impulzivno i razarajuće i u svom sljepilu vodi ka uništenju sebe i svega oko sebe, pa samim time ne zaslužuje naše dragocjeno vrijeme. Jer, ako si mi sami ne stvorimo ljepotu u svom životu, nitko ju drugi neće stvoriti za nas.



Naša sklonost da uvijek i u svemu tražimo ljepotu, naša usmjerenost prema njoj je ono što je važno. Zato, budite uvijek u prisutnosti ljepote. Neka ljepota bude vaša životna muza u svemu što radite. Okružite se svime što je lijepo, što je skladno, što je ugodno, poklonite svoje vrijeme stvarima koje vas vode vašem dobrom osjećaju, koje vas dovode u stanje prirodne opuštenosti i mira. Tako će vaš život postati kontinuirano druženje s ljepotom iz trenutka u trenutak, a to je jedino što je važno. Jer, vaš život nisu izvanjske okolnosti nego vaš jedinstveni intimni subjektivni doživljaj, svijet kojeg vi u svakom pojedinom trenutku stvarate svojim mislima, svojom interpretacijom. Ako je ta interpretacija temeljena na istini, dobroti i ljubavi, vaš život će biti radosni ples ljepote i sklada.

Život je samo za trenutak jer vrijeme brzo prolazi i zato je svaki trenutak dragocjen. Mnogi ljudi zaziru od starosti i boje se smrti, ali to nije ono čega bi se itko ŽIV trebao bojati. To je nešto što treba osvijestiti i prihvatiti kao takvo. Jer jednom kad prihvatimo promjenu i prolaznost kao neminovnost ovog svijeta vremena, ona nas usmjerava prema onome što je jedino bitno i u čemu se cjelokupno vrijeme i naš život događa, prema vrijednosti ovog trenutka upravo sada! SADA nam je uvijek dostupno, u svakom trenutku, ispod nemirne rijeke vremena i žubora misli. A ako se već uopće nečega treba bojati, onda se prije svega treba bojati neproživljenog života, života koji nije proživljen na najbolji mogući način u skladu s našim mogućnostima i okolnostima u svakom pojedinom trenutku, života potčinjenog pravilima i sputanoga mišljenjima drugih, treba se bojati svih propuštenih prilika da podijelimo ljubav, svih onih trenutaka kada sami sebi uskratimo ono što nam pričinjava zadovoljstvo, što nam donosi radost i što nas čini sretnima zbog nekakvih umjetno stvorenih ograničenja i pravila koja nemaju nikakve veze s našom istinskom prirodom. Treba se bojati života koji se uvijek žrtvuje danas u korist nekog boljeg budućeg vremena. To je ono od čega treba zazirati. Jer, ne postoji niti jedno bolje vrijeme od ovoga u kojem se nalazimo upravo sada, to je ono što prije svega treba osvijestiti! Sadašnjost je naš prezent. Prezent je engleska riječ koja označava sadašnje vrijeme ali ona istodobno znači i dar, poklon. Sadašnjost je dar. Kako zanimljiva podudarnost. Dok mi razmišljamo i trošimo vrijeme žaleći za onim što je bilo i razmišljajući o tome što smo mogli učiniti drugačije i zašto nismo, ili dok brinemo o budućnosti i strahujemo od toga kakva će ona biti, zlatni pijesak naše sadašnjosti curi u nepovrat i događa se upravo ono čega se pribojavamo, mi uopće ne živimo, mi smo mrtvi već danas, samo što to ne znamo.



Ne dopustite da vam cijeli život prođe dok ne shvatite da je samo dobrota vječna i jedina istina onoga što vi jeste. Jer, na kraju, samo ono što je lijepo i dobro ostaje u srcu kao istinito, kao stvarno.

Koliko ljubavi, smijeha i radosti uspiješ podijeliti s dragim ljudima i živim bićima oko sebe danas, to je jedino što je važno. Zato, nikada ne propustite priliku da budete ljubazni danas, da poklonite osmijeh i lijepu riječ podrške i razumijevanja. Jer, svi mi koji doživljavamo ovaj život kao živa bića smo u ovome zajedno. Svi drugi oblici komunikacije među ljudima su isključivo posljedica neznanja i nepotrebno oduzimaju vrijeme vašoj sreći.

Iskoristite to shvaćanje danas i napravite od svakog dana dan uživanja, smijeha i sreće, dan razumijevanja, suosjećanja i oduševljenja, dan radosti i divljenja. Budite potpuno prisutni u svemu što radite i živite ga punim plućima u svakom trenutku, slobodno u ljepoti, bez obzira na okolnosti jer znate da je on neponovljiv i jedinstven dar. Gledajte uvijek samo ono najbolje u drugima, bez obzira u kakvim odnosima trenutačno bili s njima, gledajte njihovu bit, budite svjesni da se ispod svačijeg nerazumijevanja i sljepila sebičnosti i arogancije skriva ljudsko biće koje pati zbog neznanja, i na taj način ćete otvoriti prostor razumijevanja i osloboditi se potrebe za osuđivanjem i samim time eliminirati mogućnost da padnete u zamku mržnje i neprijateljstva. Ako netko ne želi biti vaš prijatelj, to je u redu, ne mora biti, to je u potpunosti njegov slobodni izbor kojeg treba poštovati. No, ono što je važno je da vi uvijek budete njegov i da nikome nikada ne poželite nikakvo zlo bez obzira kakav on bio prema vama. Jer, onaj koji zna, ne može biti sarkastičan, zajedljiv i osoran, nego susretljiv i dobronamjeran. Ako netko ne razumije zašto vi živite i ponašate se na određeni način, tada mu objasnite kao prijatelju kako biste proširili prostor razumijevanja. Držite svoje srce otvorenim za prijateljstvo i svježim za oprost i novi početak u svakom trenutku, bez obzira koliko se vaš osjećaj ponosa protivio tome i sugerirao vam drugačije. Jer vi niste svoj ponos. Vi ste ono što jeste po svojoj prirodi bez napora – Ljubav, radost, dobrota i mir. Tu vam postaje jasno da drugi ljudi, druga živa bića koja svakodnevno s vama dolaze u dodir s raznih strana života nisu vaši protivnici i neprijatelji, nego da svi mi zapravo imamo jednu zajedničku prepreku koja nas razdvaja – a to je neznanje. A jedini način da se riješimo neznanja nije borba protiv njega ili podcjenjivanje onih koji "ne znaju", nego širenje saznanja o istini onoga tko i što mi jesmo sa onima koji sami još nisu došli u priliku da ju spoznaju u svom iskustvu. Jer ni mi nismo uvijek sve znali. Netko nam je u nekom trenutku morao ukazati na nešto što nam je otvorilo nove vidike i spoznaje. Zato, umjesto da se dijelimo na one koji znaju i one koji ne znaju, stvarajući tako nepremostiv jaz ponosa jedni između drugih, podijelimo kad god je moguće istinu onoga što znamo o životu kako bismo pomogli onima koji još nisu imali priliku saznati da razumiju, stvarajući tako most razumijevanja koji povezuje i pridonosi općoj dobrobiti sviju. To je način koji vam omogućuje da kročite kroz život s lakoćom, ne ostavljajući iza sebe teške spone negativnih uspomena i nerazriješenih odnosa koji proizlaze iz neznanja i koje vas drže prikovanima za prošlost, odvodeći vas daleko od ljepote, mira i sklada koji prebiva u srži sadašnjeg trenutka. Držeći svoju pozornost na onome što je neposredno ovdje i sada vi se krećete zajedno sa životom, prirodno opušteni i mirni, stvarajući harmoniju i sklad gdje god da jeste.



A s obzirom da je naše sjećanje zbir svih trenutaka i doživljaja koji sačinjavaju naš život, živeći opušteno, mirno i skladno u svakom trenutku, mi za sobom ostavljamo sretne i lijepe uspomene koje u nama bude zahvalnost. Svaki potpuno proživljeni trenutak života postaje sjajni zlatnik u škrinji s blagom našeg sjećanja. A ako nam sjećanja na te trenutke ljepote i radosti izmame i pokoju suzu, to će uvijek biti suze radosnice, suze zahvalnosti, a ne žaljenja. To će uvijek biti drage uspomene koje će ostati takve zauvijek, jer će nas uvijek grijati toplinom Ljubavi koja je udahnuta u njih. Zato je, pored svega ostaloga, toliko važno kako živimo danas i s kakvim ćemo ga osjećajem proživjeti.

Jer, život proživljen s Ljubavlju pruža osjećaj potpunosti i cjelovitosti u kojem nema žaljenja, nema osjećaja nedorečenosti i propuštenoga, samo mir i slatki spokoj koji jedino Ljubav može dati, jer znamo sa potpunom sigurnošću da smo napravili najbolje što smo mogli i da ni u kojem drugom slučaju, kad bi nam se opet pružila prilika, ne bismo postupili drugačije nego prema vječnoj istini svoga bića – Ljubavi.

(Autor slike: Nikki Zalewski)

Sudbina je tema koja se oduvijek nekako nadvija nad ljudskim postojanjem od samog njegovog početka. To je mistična tema koja dotiče svako ljudsko biće i s kojom se, htio-ne htio, svatko susreće barem jednom u životu neovisno o svojoj životnoj filozofiji, obrazovanju, zanimanju, nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti. Ona je univerzalna i zajednička svima, a opet istodobno i tako intimna. Mnogi ne vjeruju da uopće postoji, ili jednostavno, ne žele vjerovati jer im je tako ugodnije i jer na taj način mogu lakše zadržati uvjerenje da su oni ti koji u potpunosti odlučuju o svom životu. Mnogi je se boje i zbog straha od onoga što bi ona eventualno mogla donijeti pokušavaju na razne načine utjecati na njezin ishod ili ju jednostavno zanemariti. Sudbina je mrska svačijem egu, jer mnoge plaši, pa čak i užasava pomisao na mogućnost da je sve već predodređeno i da oni nemaju baš prevelikog utjecaja ni kontrole nad odvijanjem svog vlastitog života, što se kosi sa svime što su od malih nogu naučili vjerovati o sebi u okvirima svog obrazovanja i kulture. Ego drhti pri samoj pomisli na sudbinu, jer ona ruši same temelje njega kao primarnog činitelja koji o svemu odlučuje i koji svime upravlja. Kad bi dopustili tu mogućnost da je sve već predodređeno, to bi značilo priznavanje da netko drugi ili "nešto drugo" upravlja njihovim životima, a to je noćna mora za bilo čiji ego. Ego je opsjednut kontrolom i zato misli da može nešto promijeniti silom i da se sve mora odvijati u skladu s njegovim zacrtanim planovima. Strah i nesigurnost koju ego neprestano osjeća proizlazi iz uvjerenja da se stvari u životu događaju tek tako, sasvim slučajno i nasumično bez ikakvog reda ili dubljeg plana i da se ono što se dogodilo nekome drugome može ponoviti i gotovo na identičan način dogoditi i njemu. I ta nepredvidivost, neizvjesnost i nemanje nikakvih garancija da će sve završiti najbolje za njega i u skladu s njegovim očekivanjima i planovima je uzrok vječne napetosti, straha i brige od onoga što će biti. To postaje ogroman psihološki teret zbog kojeg ljudi žive svoje živote u neprestanom strahu, sumnji, neizvjesnosti i tjeskobi od koje se ne mogu opustiti. Jer, ego u svojem poimanju života nije svjestan jedne temeljne činjenice – da je svatko jedinstven i da svatko ima svoj vlastiti put koji se razlikuje od svih drugih. Da je tome tako ukazuje već i sama činjenica da je svatko od nas različit i rođen sa unaprijed određenim karakteristikama i skupom okolnosti koji određuju razvoj njegove osobnosti i usmjeravaju njegov životni tijek u točno određenom smjeru a ne u nekom drugom. Svatko se rađa s jedinstvenim tjelesnim predispozicijama, sklonostima i okolnostima koje savršeno odgovaraju potrebama njegovog razvoja i iskustva. I tu dolazimo do vječnog pitanja o udjelu slobodne volje pojedinca i koliko on zapravo može utjecati na odvijanje svog vlastitog života. I dok djelomično postoji određeni manipulativni prostor slobode pojedinca da odlučuje o uobičajenim svakodnevnim stvarima, postoje također i stvari koje su izvan dosega naših osobnih odluka i preferencija, stvari koje jednostavno možemo samo prihvatiti kao takve (ili u suprotnom, provesti život u neprestanoj borbi zbog njihovog neprihvaćanja) ali koje ne možemo mijenjati.

Jedna od osnovnih stvari na koje nemamo nikakvog utjecaja je, primjerice, životni vijek našeg tijela. Baš sam se nedavno "slučajno" našao na groblju. I tako, gledajući sve te spomenike s imenima onih koji su tu pokopani, za oko mi je zapelo nešto vrlo zanimljivo. Ispod svakog imena su pisale godine života (1934. - 2000., 1918. - 1984., 1955. - 2012.,...) i u tom trenutku sam dobio tako jasnu potvrdu sudbine - svačiji životni vijek je različitog trajanja i svatko ima svoj put. Gotovo nitko tamo nije živio jednaki broj godina i na isti način. Ništa se u životu ne može generalizirati kao što smo to navikli činiti od malih nogu. Ukupnost i raznolikost jedinstvenog izražaja života nije moguće ukalupiti u unaprijed stvorene uvriježene šablone i zadane okvire našeg uma. Primjerice, obično se smatra da bi ljudi koji žive nezdravim načinom života trebali biti narušenog zdravlja i imati znatno kraći životni vijek od onih koji se pridržavaju zdravstvenih naputaka i pravila urednog života. Međutim, nerijetko se u stvarnosti događaju slučajevi koji potvrđuju upravo suprotno i potpuno prkose tim pravilima. Primjerice, neki ljudi koji su svojim neurednim životnim navikama i potpunim nemarom prema vlastitom tijelu napravili toliko štete po svoje zdravlje da bi po svim općeprihvaćenim pravilima medicinske struke već odavno trebali biti mrtvi, usprkos tome dožive duboku starost, dok netko drugi tko cijeli život živi zdravo i brine o sebi jednostavno umre iznenada bez ikakvog očiglednog razloga. Dakle, jasno je iz gore spomenutog da naša pojedinačna nastojanja nemaju prevelikog utjecaja na životni vijek našeg tijela. Dakle, postavlja se pitanje, što određuje koliko će tko živjeti? Očigledno je iz promatranja samog životnog iskustva da ego nije taj koji je odabrao okolnosti kao ni trajanje svog života. Jer, da je on birao, odabrao bi prekrasno lice, atletski građeno tijelo, savršeno zdravlje i vječnu mladost, materijalno bogatstvo, ugled, status i sve ostale idealne osobine i uvjete koji bi mu osigurali "savršen i bezbrižan" život. Međutim, kao što znamo iz iskustva, to nije slučaj. Zapravo, ispada da upravo one "neidealne" i uvjetno rečeno "teške" okolnosti i život ispunjen kontrastima pružaju savršene uvjete za rast u razumijevanju i spoznaji. Da se vaš život kojim slučajem nije dogodio upravo na ovakav način na koji se dogodio, sa svim njegovim "dobrim" i "lošim" stranama, izborima i događajima, da ste imali samo slatke i bezbrižne trenutke, danas jednostavno ne biste bili ukupnost svega što smatrate sobom. Upravo je svaka od njih na jedinstven i savršen način pridonijela ukupnom mozaiku vašeg sadašnjeg razumijevanja i mudrosti. Dakle, netko drugi, ili "nešto" drugo je načinilo taj odabir i postavilo pozornicu za odigravanje predstave života u kojoj svatko od nas doživljava iskustva i stječe razumijevanje koje ga vodi do samospoznaje. To "nešto drugo" možemo nazvati mnogim različitim imenima (Ljubav, Bog, Viša Sila, Milost...). To je način preko kojeg Ljubav u obliku ljudskog bića prikuplja jedinstvena i savršena iskustva koja joj omogućavaju da na neponovljiv način kroz tijelo doživi i spozna samu sebe i što ona jest preko upoznavanja svojih različitosti i pojavnih suprotnosti.


(Teške ceste često vode do predivnih odredišta)

Malo dublji pogled na život i pažljivije promatranje istog dovode do nepobitnog zaključka da ne postoji tako nešto kao što je nezgoda ili slučajnost. Ništa se ne događa slučajno. Sve što se dogodi se dogodilo jer je tako trebalo biti. Jer, previše je tu varijabli uključeno koje se sve moraju savršeno poklopiti da bi dovele do nečega što se treba dogoditi, a da bi to bio tek proizvod puke slučajnosti. Slučajnost je tek naziv koji ego daje događajima i okolnostima koje nije bio u stanju predvidjeti i koje on sam ne može sagledati ni razumjeti. Ali ono što je toliko veličanstveno i zapanjujuće u svemu tome je činjenica da se sve te varijable združuju u jednoj potpunoj prirodnoj lakoći i neprisilnosti da se na površini čini kao da je riječ o spontanom odvijanju. Sve je toliko harmonično i podmazano da se nekome tko to ne promatra dublje od pojavne razine sve to može činiti kao čista slučajnost. U svojoj ograničenoj i uskogrudnoj spoznaji, ego propušta uvidjeti činjenicu da je život nedjeljiva cjelina, i da su sukladno tome sve sudbine koje su na površini pojedinačno različite i jedinstvene ipak istodobno i međusobno povezane u savršenom obrascu koji nije vidljiv običnom, svakodnevnom umu. Nešto dublje shvaća ovo – jedna prostranost koja je šira od ega i osobe može istinski razumjeti ove riječi.



I u toj prostranosti shvaćaš da sudbina ima svoj put i da ga ne možeš mijenjati, barem ne one glavne stvari koje u bitnome određuju smjer tvog života kao osobe. I tu se miriš sa sudbinom i prepuštaš uzde kontrole u njezine ruke jer odjednom shvaćaš – ONO ŠTO TREBA BITI, BIT ĆE, BEZ OBZIRA NA TO KOLIKO TI TO POKUŠAVAO SPRIJEČITI ILI UTJECATI NA DRUGAČIJI ISHOD, A ONO ŠTO NE MORA, NEĆE, BEZ OBZIRA KOLIKO SE TI TRUDIO ISPROVOCIRATI TO. Stoga, jedino što možeš učiniti je prepustiti se toj višoj volji Milosti koja je šira od ega i imati povjerenje da će stvari i okolnosti koje su za najveću dobrobit tvoje duše uvijek nekako pronaći svoj put do tebe. Ono što trebaš čuti će ti biti rečeno, na ovaj ili onaj način, ono što trebaš vidjeti će ti biti pokazano, život će te bez greške dovesti u situaciju da to vidiš, ljudi koje trebaš upoznati ćeš sresti, mjesta na kojima trebaš biti ćeš se naći, nikoga i ništa nećeš moći slučajno "promašiti". U svakom si trenutku upravo ondje gdje trebaš i biti!


(Upravo si tamo gdje trebaš biti.)

I sam taj čin prepuštanja i povjerenja ti daje duboku mirnoću i sigurnost zbog koje se prestaješ opterećivati sa budućnošću i u čijoj prisutnosti brige i strahovi od onoga što će biti otpadaju sami od sebe. Sva tvoja usmjerenost je na ovdje i sada i jednostavno si zahvalan na ljepoti života koja te okružuje. Jer, kad se osvrneš natrag, shvaćaš da ti strah nikada nije bio od nikakve prevelike koristi i da te je uvijek samo nepotrebno kočio i otežavao ti život, a na kraju se uvijek sve nekako riješilo i bilo savršeno i upravo onakvo kakvo je i trebalo biti. Kad iz te sigurne distance promatraš svoj život, kažeš – hej, pa uopće se nisam trebao ničega bojati. No, sada, zbog toga što ne možeš sa sigurnošću znati što će ili neće biti, strah i sumnje u tebi stvaraju nelagodu i pretvaraju tvoj život u košmar. No, ni to nije slučajnost. Možda je upravo to što "ne znamo" što će se dogoditi i što će biti, poziv na prepuštanje, jednostavno, način na koji ljubav i život testiraju tvoje povjerenje. Jednom kad toga postaneš svjestan, možeš s većom opuštenošću i određenom distancom promatrati kako se stvari odvijaju i više ne reagirati toliko impulzivno, s osudom i duboko se poistovjećivati, nego uvijek gledati širu sliku i u trenutku dok se životne situacije odvijaju i događaju prepoznati u njima dublje, skrivene poruke i lekcije kao dio ostvarivanja tog šireg nacrta i plana sudbine. Nekako, postaje baš i zabavno ne znati što će biti, jer kad ne stvaraš projekcije, više si usidren u sadašnjosti i jednostavno dopuštaš da ti se svaki novi dan otvori svježe sa svim mogućim prilikama i iskustvima i da te iznenadi svojom raskošnom paletom jedinstvenosti. Ne možeš mijenjati sudbinu, ne možeš utjecati na događaje, ali možeš na svoj vlastiti doživljaj života! Zato, pusti sudbinu da radi svoj posao i ne obaziri se previše na nju. Samo uvijek budi svjestan – u treptaju oka sve se može promijeniti. Zato, oprosti uvijek i ispričaj se kad treba. Jer nikad ne znaš kada možda više nećeš imati tu priliku opet.



SVAKOGA DANA GLEDAJ DA UVIJEK RADIŠ ZA NAJVEĆU DOBROBIT SEBE I SVIH OKO SEBE, ZNAJUĆI DA SI U SVAKOM DANOM TRENUTKU PODUZEO SVE NAJBOLJE ŠTO SI MOGAO I ZNAO IZ LJUBAVI I DA NITI JEDNA TVOJA RADNJA NIJE VOĐENA NAMJEROM DA POVRIJEDIŠ DRUGO ŽIVO BIĆE. Sve dalje nakon toga više nije tvoja briga! Jer, nitko ne zna puteve sudbine. I zato, uzaludno je trošiti vrijeme i energiju pokušavajući ju predvidjeti ili utjecati na nju. Ne pokušavaj ju promijeniti svojim brigama i preusmjeriti svojim nastojanjima, nemoj se boriti protiv nje, prosuđivati ili proklinjati ju. Ne razmišljaj na način: "Kamo moj život ide, što me čeka u budućnosti, da li sve to baš tako mora biti i da li bi moglo ili trebalo biti drukčije, što bih trebao učiniti" i slično, jer sve te misli, brige, strepnje i strahovi su misli ega koje te odvode od ovog sadašnjeg trenutka koji je jedini stvaran i stvaraju suvišan nemir i razdor unutar tvog uma. Jednostavno se prepusti onome što jest ovdje i sada i budi s tim. Svaki put kad umjesto brige i strepnje od onoga što će biti vratiš svoju pozornost na ono što jest ti si izvan sudbine, u tom bezvremenom, neograničenom području svoje istinske prirode – čistog bivanja i Ljubavi ovdje i sada.

Kad svakoj situaciji i trenutku svog života daš Ljubav, ta Ljubav zauzvrat daje duboki osjećaj potpunosti svakoj tvojoj radnji koja kao takva zatvara krug cjelovitosti koji onda prožima tvoj život dubokim mirom i spokojem. Ti si učinio svoj dio, i kao posljedica toga, sve je u tvom životu tiho, mirno, cjelovito i dovršeno. Nema nedorečenosti, zaostataka iz prošlosti ili dugova koje treba vratiti i zato u svakom trenutku koračaš neopterećeno, lagano i svježe kroz svaki novi dan, prihvaćajući sve što dođe sa stavom mirne, unutarnje slobode. I tu shvaćaš – Ljubav nema osobnu sudbinu, njezina se sudbina ispunjava u svakom trenutku u kojem se ona izražava slobodno i potpuno ovdje i sada, izvan vremena i prostora.

Svi smo mi kao osobe zapravo podjednako nestvarni i prolazni, i sve što radimo u materijalnom smislu, na kraju krajeva ne ostvaruje nekakvu značajniju korist, sve što radimo mehanički, u svrhu pukog preživljavanja, bez ljubavi, suosjećanja, topline i svjesnosti je samo za tu svrhu, ali u pozadini toga, naši doživljaji, opažanja uslijed kojih se javlja dublje razumijevanje i shvaćanje života, naše suosjećanje za druga bića, naša fascinacija i zahvalnost na životu, naš susret s ljepotom i nektarom bivanja je ono gdje se lažno rastapa i ostaje samo ono što jest jedino stvarno i nepromjenjivo, ostaje naša istinska priroda koja se prepoznaje kao vječna Radost i Ljubav. Kao što u filmu "Najljući čovjek u Brooklynu" glavni lik kojeg je odlično odglumio Robin Williams kaže: "Na nadgrobnoj ploči neka piše: Henry Altmann, 1951. – 2014. Do sada nisam znao da godina rođenja i smrti uopće nisu važne, važna je samo ona crtica između." A ta crtica je život - SADA!

Postoji mjesto gdje ono što zovemo Bogom susreće sebe, to je mjesto neopisive ljepote i tihe radosti, mira, blaženstva i ljubavi koja vječno grije. Stići na njega možeš u svakom trenutku, ne poduzimajući niti jedan jedini korak, to je mjesto prema kojemu, da bi ga dosegnuo, ne moraš hodati, voziti se, letjeti, trčati ili raditi bilo što, iako možeš i sve to skupa, dolazak na to mjesto nije uvjetovan fizičkim kretanjem, to je mjesto na koje se jednako uspješno može doći i nedolaženjem. No bez obzira što nužno ne uključuje kretanje i što nema jednog jedinstvenog puta do tamo, to je ipak jedno od najvećih putovanja u svačijem životu, putovanje razumijevanja i prepoznavanja sebe. Jedini uvjet kojeg je potrebno ispuniti i ono što je istinski važno prije nego što kreneš na to putovanje bez puta, je da iza sebe ostaviš teški ruksak osude, prepotentnosti, ponosa, brige, procjene, nepovjerenja i straha. Ostavi komplicirane i ucrtane zemljopisne karte uma, zaboravi ono što je netko drugi rekao i doživio i put kojim je prošao. Budi svjetlo samome sebi! Sve što ti je potrebno na tom putovanju je da se vodiš kompasom svoje intuicije i otvoriš se onome čudesnome, svetome, mističnome, onome što ne razmišlja, što ne čeka na odaziv i dopuštenje "racionalnog", ono što te doziva iznutra da napraviš taj "skok vjere" bez obzira kakve predrasude tvoj um imao o tome, jer to je "mjesto" onkraj uma i logike. Da bi krenuo tom stazom, pomakni se od aktivnog razmišljanja prema opuštenom bivanju i doživljavanju. Prepusti se ljepoti koja jest i prije nego što budeš i svjestan, naći ćeš se tamo! A kad se nađeš tamo, shvatit ćeš odjednom, da ne postoji to tamo i da ono nikada nije ni postojalo osim kao ideja u tvom umu, nego da je to "tamo" oduvijek, jedino i uvijek baš OVDJE I SADA!



Skriveno neposredno pred našim očima u zapanjujuće jednostavnoj očiglednosti koja promiče našem nemirnom umu, leži nepregledno prostranstvo savršenog i svetog. Utišaj brige i shvatit ćeš – život je savršenstvo ljepote. Kad bi postojanje bilo samo jedan stupanj manje od čistog savršenstva, onda ništa ne bi moglo postojati! Sve bi se istog trenutka raspalo i jednostavno nestalo. Dakle, SVE VEĆ JEST SAVRŠENO I PREKRASNO U SVOJOJ POTPUNOSTI KAO TAKVO SAMO PO SEBI. Ništa tu ne treba mijenjati, ništa ne treba popravljati ili spašavati, osim svog vlastitog neznanja. Jedino što to savršenstvo čini prividno nesavršenim je isključivo naša nesposobnost prepoznavanja i shvaćanja te jednostavne istine i umjesto toga očekivanje nečeg drugačijeg, nečeg nesvakidašnjeg. A sve što nam je zapravo potrebno da bismo mogli uvidjeti tu jednostavnu i očiglednu istinu, je da se ostavimo svojih kompliciranih ideja i unaprijed stvorenih očekivanja o onome što bi i kako trebalo biti i da umjesto toga jednostavno budemo s ljepotom onoga što jest!



Samospoznaja nije dosezanje savršenstva, nego prepoznavanje onoga što već jest savršeno kao takvog. Put prema sebi je put prema ovdje. Kako možeš krenuti prema onamo gdje već jesi? Ne trebaš ići nikamo, samo prepoznati da si već tamo gdje trebaš biti! To je doista tako jednostavno. Život je jednostavan, stvarnost je jednostavna. Istina je jednostavna, ona je samo bivanje. U onome što je komplicirano nikada nećeš pronaći istinu. Sve što je komplicirano nije prirodno jer proizlazi iz sumnje i straha i zahtjeva razmišljanje. Ključ istine je u prepoznavanju i prihvaćanju onoga što jest. A to se najlakše ostvaruje zamjećivanjem ljepote.



Ljepota je izraženo savršenstvo Ljubavi preko kojeg ona prepoznaje veličanstvenost same sebe. Ljepota u svim njezinim oblicima, ne samo općeprihvaćena ljepota, nego svaka ljepota. Kad god zamijetiš ljepotu, kad god ju prepoznaš i posvijestiš u svom životu, pa bilo to samo i nakratko, ti si bez iznimke trenutačno prebačen u stanje apsolutnog mira, spokoja, radosti i potpunosti koja je bez misli – i to je Bog! Ne postoji drugi Bog neovisan od tebe. Bog si ti u svakom spontanom trenutku Ljubavi, radosti i divljenja nad ljepotom svega što jest. To je ono što nazivamo Bogom, to je potpuna spoznaja tvog vlastitog bića u svoj njegovoj prirodnoj veličanstvenosti i raskoši, to je ono o čemu govore svi sveti spisi, sve duhovne tradicije – ništa ne moraš poduzimati, samo budi tu, u toj vječnoj prisutnosti u kojoj se rastapa vrijeme sve dok "TI" ne izgubiš na samovažnosti i ne preostane samo TO, čisti bitak, čista Ljubav i prihvaćanje. Tada, život postaje božanski nektar bivanja jer shvaćaš, mjesto na kojem prebiva Bog nikada nije i ne može biti nigdje drugdje nego OVDJE I SADA, U TEBI, cijelo vrijeme skriveno i tiho dostupno u svetosti koja leži ispod gustog sloja briga, strahova i buke tvojih egoističnih misli. Zato, samo budi i svojim bićem ćeš znati.

Kultura i društveno-ekonomski sustav u kojem živimo, sami po sebi, nameću toliko obaveza, zahtjeva, imperativa, normi, propisa i pravila prema kojima bi čovjek trebao živjeti svoj život i koncipiran je na takav način da svakim danom neprimjetno pred nas postavlja sve više zahtjeva i nameće nam sve više i više obaveza, prodajući nam jeftino obećanje o uspjehu kojeg treba "teškom mukom" zaslužiti prema njegovim vlastitim pravilima a koji nas, kao, uvijek čeka u nekoj dalekoj budućnosti (ali nikad sad i odmah), dok nas s druge strane istovremeno ucjenjuje imperativom "radi ili umri od gladi", te nam lagano ubrzava tempo života da bi nas, pod vječnom prijetnjom umjetno stvorene atmosfere nesigurnosti i neizvjesnosti, brige i straha od sutrašnjice, koja nam je sustavno ucjepljivana od rane mladosti kroz školovanje i odgoj, doveo u stanje visoke napetosti i pritiska zbog kojeg dolazimo u situaciju da kao ljudska bića pucamo na psihološkom, emocionalnom i fizičkom planu dok pokušavamo zadovoljiti i ispuniti sve te nemoguće i neprirodne direktive i zahtjeve. Razlog zbog kojeg slijepo plešemo po pravilima sustava je taj što nas je, služeći se blefom straha i nametanjem vječnog osjećaja krivnje i manje vrijednosti, namamio da povjerujemo da moramo bespogovorno slijediti i ispunjavati sva ta pravila da bismo zadovoljili društveno i moralno-politički prihvatljivu sliku o samima sebi kao o pristojnim članovima društva, građanima i radnicima koji jedino marljivim radom i trudom mogu potvrditi i dokazati svoju vrijednost. Sve je to posljedica dugogodišnjeg uvjetovanja i programiranja zbog kojeg se ponašamo na taj neprirodan način, vjerujući da je to naš način. Cijeli svoj život smo izgradili zanoseći se iluzijom da ćemo "uspjeti" po modelu sustava ostvariti svoju sreću ako budemo uporni i marljivi. To zauzvrat u našem životu potiče onaj iracionalni strah da ćemo zakasniti, da će "nešto propasti" ili da ćemo "sve izgubiti" ako na trenutak odstupimo od takvog bjesomučnog načina života, što nas tjera da na svoja leđa preuzimamo sve više tereta, da se nepotrebno brinemo i žrtvujemo svoj mir, vjerujući da je u devijantnom i neprirodnom okruženju marljivim radom moguće uspjeti ostvariti svoja prava i nadmudriti taj isti sustav koji je upravo i osmišljen s namjerom da mi nikada ne uspijemo. Očekivati pravednost i poštenje od sustava koji je po svojoj prirodi stvoren na nepravednim temeljima ekonomije i eksploatacije i koji ne pokazuje nikakvo razumijevanje za temeljne potrebe ljudskog bića je najveća zabluda.

Atmosfera u kojoj su užurbanost, stres, podložnost rokovima i napetost sastavni dio života, gdje se odmor i potreban predah od sumanutog rada smatraju lijenošću i "neodgovornošću", gdje nema vremena za prirodan osmijeh, spontanost i zdravu zajebanciju ni razumijevanja za ljepotu, gdje su smrtna ozbiljnost, povijanje autoritetu, zavist, oholost, neprijateljstvo i sukob jedini prihvatljivi i sasvim uobičajeni vid komunikacije je odlika monstruoznog sustava čiji je cilj da zatre svaki trag prirodnosti i čovječnosti u nama. Društveno-ekonomski sustav je stvoren da te drobi, gniječi i izbriše svaki trag dobrote i ljudskosti u tebi i pretvori te u neosjetljivog robota koji je bespogovorno spreman slijediti njegove direktive. U takvom nehumanom okruženju, ljudi koji su u svojoj suštini mirna, dobra i suosjećajna bića, pretvaraju se u nešto što nikada ne bi po svojoj prirodi odabrali biti, vjerujući da im ne preostaje ništa drugo osim prihvaćanja jedne od dviju ponuđenih opcija – poslušnosti ili bunta.

I koliko god ta dva izbora djelovala kao jedini mogući odgovori na takvu situaciju, jedan i drugi način, međutim, u konačnici ne pridonose boljitku pojedinca ili poboljšanju kvalitete njegovog života. Jedan i drugi put rade u korist sustava – i jedan i drugi crpe našu energiju i oduzimaju nam mir. Sustav voli poslušnike, ali buntovnike voli još i više, jer su jedni i drugi njegovi dobri suradnici. Prvi od njega očekuju nešto i služe mu, a drugi ga žele mijenjati i bore se protiv njega. Konačni rezultat svega toga je da mu jedni i drugi predaju svoje dragocjeno vrijeme, energiju i samim time ga ojačavaju.

Zato, jednom kad postanemo svjesni cijele te igre i načina na koji je postavljena i kako sustav funkcionira, kad vidimo jasno da je njegova glavna namjera da nas odvrati od unutarnjeg mira i ljepote koja u svakom trenutku postoji oko nas, tada se pred nama otvara treći put. Put koji shvaća da su borba i bunt u suštini samo trik uma koji produbljuje problem. To je put koji shvaća da jedino istinsko i moguće rješenje leži u potpunom prestanku suradnje sa sustavom i odmaku od cijele te priče uključenosti u sustav. Put koji shvaća da je jedina moguća borba upravo prestanak borbe i izlazak iz ringa preživljavanja, brige, straha i osude u beskrajno područje ljepote koja je u svakom trenutku prisutna u srži samog Života, tik ispod uzburkane površine uma, tik ispod žamora i buke osobnog identiteta i ego priča. Put koji odabire zdrav i prirodan život bez obzira na sve! Put koji sam osobno nazvao KB, ali čija suština će nekima možda biti poznata i pod drugim nazivima.

Dakle, što uopće znači KB? KB je kratica za slobodarsku životnu filozofiju koja se može sažeti u dvije riječi – "Kurcu Bitno" ili za one koji ne vole vulgarne izraze "Koga Briga". Jedna i druga verzija u konačnici vode istome, opuštenosti i unutarnjem miru, ali izraz "Kurcu Bitno", kad se koristi s dozom zdravog humora, ima jednu nevjerojatnu prirodnu snagu i trenutačnu učinkovitost u razbijanju krutih obrazaca i imperativa rigidnog uma jer naglašava svu nevažnost i potpuni besmisao poklanjanja pažnje nečemu što nema nikakve veze sa zdravim razumom i prirodnim bivanjem. Ukratko, sve što nije zdravo, prirodno, sve što nije cjelovito, sve što je protivno zdravom razumu i što ne doprinosi sveopćoj dobrobiti sviju, a što se nameće od strane sustava kao iznimno važno i neophodno, je KB! Sve što iziskuje tvoje vrijeme i energiju u svrhu zadovoljavanja nekakvih umjetno stvorenih i nametnutih ideala koji nemaju nikakve istinske veze s tvojim neposrednim životom danas, od društvenih, kulturnih, političkih, vjerskih, nacionalnih, moralnih ili drugih normi, društvenih konvencija, tradicije, diktata tobožnjeg morala, sterilnog bontona i ćudoređa je KB!



Reći KB svemu tome nije tek indolentni hir ili prkos buntovnika bez razloga kao što se može na prvi pogled činiti, to nije odraz nemara za druge ili lijenost. Naprotiv, KB je životni stav koji proizlazi iz šireg shvaćanja da je sustav protivan ljudskom biću i da mu nema smisla podilaziti, jer on je hladan, jednoličan i neobazriv, s njime nema dogovora, njegov je jedini interes da te crpi i oduzima ti vrijeme. KB je samim time nužnost, to je kočnica koja te zaustavlja pred provalijom ludila da radiš stvari koje su suprotne zdravom razumu nauštrb svog zdravlja, mira i dobrobiti kako bi ispunio zahtjeve sustava. KB te podsjeća da su sve stvari prolazne i da nema smisla niti koristi trošiti svoje vrijeme i rasipati energiju na brigu o budućnosti, na užurbanost i robovanje sasvim nebitnim i sekundarnim stvarima, nego da ga iskoristiš za ono što je važno tvojoj duši danas. KB je, jednostavno, stavljanje svoje duše ispred zahtjeva uma koji te melju i drobe svaku prirodnost, ljepotu i spontanost u tvom životu. Da, napravi ono što je nužno i potrebno kako bi osigurao svoju materijalnu egzistenciju u okvirima ovakvog neprirodnog sustava u kojem se nalaziš i kako bi tvoj život funkcionirao zdravo, i napravi to pošteno. Neka to bude tvoja jedina obaveza prema sustavu, ali ni mrvicu više od toga. Ne budi vezan ili sputan njegovim pravilima, ne dopusti da zbog njegovog bolesnog ustrojstva izgubiš svoju ljudskost i zaboraviš tko si. Zato, daj caru carevo, a bogu božje.

Mnogi ljudi vjeruju da ne mogu biti radosni, mirni i zadovoljni sve dok ne promijene svijet oko sebe i dok okolnosti oko njih ne budu savršene pa zbog toga odlučuju biti nesretni i ogorčeni. Ali to je glavna zabluda. To je trik i posljedica nametnutog društvenog uvjetovanja. Dok čekaš da stvari budu idealne, život će ti proći i nikada nećeš moći reći: "Sada su se sve stvari posložile baš idealno i savršeno oko mene, napokon mogu biti sretan." Ne. Sreća, mir i radost su mogući jedino u sadašnjosti, jedino ovdje, baš gdje si sada. Da bi sve oko tebe moglo biti skladno i mirno, najprije ti moraš biti skladan i miran. Stoga, glavno pitanje koje si moramo postaviti je sljedeće: Jesmo li mi mirni, radosni i opušteni upravo u ovom trenutku? Nismo. Ako nismo, kako onda možemo učiniti bilo što dobro i korisno za bilo koga, uključujući i sebe? Ne možemo. Dakle, primarna stvar za koju se trebamo pobrinuti je da mi sami budemo dobro, jer jedino ako smo mi dobro, sve ostalo može biti dobro. A ako mi nismo dobro, ništa drugo nije važno! I upravo je to izvorište i temelj KB filozofije. NIŠTA NIJE VRIJEDNO TVOJEG MIRA, RADOSTI I DOBROBITI! Nikakva buduća pojava, strah, briga, obaveze, nikakvi rokovi i problemi nisu toliko značajni da bi ti zbog njih morao žrtvovati svoje tijelo, svoj unutarnji mir, zdravlje i ljudskost danas. Sve je to KB. I to je jedini prioritet prema kojemu bismo u svakom trenutku trebali živjeti svoj život! Jer Život nam pokazuje da se uvijek na kraju sve stigne obaviti i završiti uspješno i bez žurbe, ništa nije hitno, ništa nije neodgodivo (osim u situacijama života i smrti). Hitnost je bolesni nusprodukt ekonomskog sustava u kojem vrijedi pravilo "vrijeme je novac". No hitnost ne postoji u stvarnosti, u prirodi. Priroda je opuštena i potpuno mirna i sve se u njoj odvija prema savršenom nacrtu, sve se završi da bi cjelina mogla funkcionirati baš u pravo vrijeme bez da itko ikamo žuri. Toliko smo naviknuli sebe zapostavljati i bacati u drugi plan i toliko smo se udaljili od svoje vlastite prirode da nam se to čini sasvim neobičnim. Ali naš mir i naša dobrobit su jedino istinski vrijedno bogatstvo, oni su temelj i osnovni preduvjet iz kojeg mogu proizaći i sve ostale dobrobiti.



Upravo zato, KB je blagoslov koji ti govori da nema smisla boriti se protiv sustava. Zašto? Zato jer shvaćaš da se protiv sustava ne možeš "boriti" na njegov način, njegovim sredstvima. Možeš li mrak otjerati tako što ćeš vikati na njega i udarati ga štapom? Naravno, na prvu se čini privlačnim pokušati i dobro dođe za izbacivanje viška negativne energije, ali u suštini, dugoročno ne daje rezultate, jer mrak je ostao i dalje mrak, možda čak i veći nego što je prvotno bio. Nakon što smo se umorili od mahanja, dolazimo do shvaćanja da se mrak ne može otjerati na taj način. Da bi se mrak otjerao, potreban je jedan sasvim drugačiji pristup, pristup koji je potpuno različit i neobičan, ali koji je jedini učinkovit. Da bi se mrak otjerao, ne treba se baviti mrakom, nego upaliti svjetlo!

Jer, dok god pridaješ većinu svoje pozornosti nepravdi i svoj toj iskvarenosti sustava koja te okružuje i pozivaš se na nju kao glavni uzrok tvoje životne nesreće, u tebi se rađa uvijek novi revolt, bunt, otpor i ogorčenost koja te istovremeno gura sve dublje u negativu zbog koje gubiš iz vida sadašnji trenutak i činjenicu DA JE TVOJ ŽIVOT SADA! Jer dok si ogorčen, nisi sposoban doživjeti ljepotu, dok si buntovan nisi miran, dok si revoltiran, nisi radostan, dok se opireš, ne možeš prihvatiti i opustiti se. I opet, dok uporno, svim srcem iskreno vjeruješ da se tim buntom boriš "protiv" sustava, upravo radiš u korist tog istog sustava čiji je cilj na taj način ostvaren – ti si danas izgubio svoj mir zbog brige i straha od sutra i "boreći se protiv zla" potrošio svu energiju koja ti je potrebna za činjenje dobra. Zato, shvati igru i ne nasjedaj na udicu!

Da, sustav je takav kakav jest, nepravedan, iskvaren i ucjenjivački, uostalom, on je takav otkako smo ga postali svjesni. Ali baš zato što sve to znam, neću dopustiti da mi njegov tempo, umjetno nametnuti ritam, obaveze i zahtjevi oduzmu mir i naruše ljepotu današnjeg dana! Ne svodi ukupnost svog života i svega što on jest na skučene okvire društveno-ekonomskog sustava. Ti si izvan svega toga. Ti si uvijek ovdje i sada, tu je tvoja istinska priroda. Društveno-ekonomski sustav je proizvod nerazumijevanja života. On je umjetna tvorevina nastala kao posljedica međudjelovanja ljudi i umova koji ne poznaju same sebe. Zato, živi svoj Život danas u potpunosti i najbolje što možeš u svakom trenutku bez obzira na sustav, bez obzira na sve. Jer, kada misliš da ćeš ga živjeti? Ne zanosi se obećanjem o boljem sutra. Ono ne postoji. Ono je samo trik tvojega uma koji je izmišljen da te drži u vječnom nezadovoljstvu i očekivanju, dok ti život prolazi! Dok se ti baviš sustavom i njegovom bolešću, zaboravljaš na zahvalnost. A bez zahvalnosti i temeljnog divljenja na ljepoti života, ti postaješ upravo ono što sustav od tebe očekuje da povjeruješ da jesi – čangrizavo mrtvo puhalo – bespomoćan, slab i jadan, egoistična biološka ljuska i mašina bez duše. I u takvom stanju si podložan kategorizaciji i poistovjećivanju s ulogom koju si odabrao unutar sustava - sluge poslušnika ili buntovnika koji stalno laje na sustav. I upravo je to temeljna zamka koja te uvlači sve dublje u igru sustava, s obzirom da su borba i stvaranje protivnika njegova savršena udica. Sustav te uvijek želi namamiti da igraš po ego pravilima, da se definiraš kao osoba i preuzmeš bilo kakav identitet, da se poistovjećuješ i odrediš kao pripadnik ovoga ili onoga sustava razmišljanja, vjerovanja ili kulture. Sustav želi da povjeruješ da si odvojen od cjeline života i da se moraš s drugima nadmetati i boriti. Jer, sve dok imaš nekog protivnika, pa bio to u konačnici i sam sustav, njemu to odgovara, jer, to ga hrani, to ga jača. Ti si podijeljen i neprestano se koprcaš i tržeš u paukovoj mreži uma iz koje se ne možeš otrgnuti. I što se više pokušavaš otrgnuti, sve se jače lijepiš. Ali s Ljubavlju, ti si izvan bilo kakve identifikacije i ne vežeš svoj doživljaj sebe ni uz kakvu unaprijed stvorenu kategoriju ili obrazac, ti jednostavno jesi to što jesi. To je ta unutarnja sloboda da budeš istovremeno i ništa i sve. Kad shvatiš: "Moj život je, upravo takav kakav jest, najveći dar, jedinstven, neprocjenjiv i zlata vrijedan i zato ću ga živjeti danas punim plućima najbolje što mogu i znam i neću prepustiti ni jedan dragocjeni trenutak nezahvalnosti, gunđanju, ljutnji, bijesu i jadu jer ga oni ne zaslužuju, oni samo oduzimaju prostor i vrijeme mojoj radosti i sreći." – tek tada možeš živjeti SVOJ život.



Kao što je Bruce Lee rekao: "Isprazni svoj um, budi bezličan, bezobličan, poput vode. Kad naliješ vodu u šalicu, ona postaje šalica, naliješ ju u flašu, ona postaje flaša, naliješ ju u čajnik, ona postaje čajnik. Sada, voda može teći, ili može razbijati. Budi voda, prijatelju."

Voli ono što radiš i nećeš nikada raditi niti jedan jedini dan u svom životu. Jer tada će cijeli tvoj život postati radosno slavlje, uživancija u tvom vlastitom postojanju i više se nećeš buniti na okolnosti oko tebe. Budi dijete ljepote i dopusti da te vodi za ruku i ona će iznutra rastopiti sve tvoje strahove i brige.

Kad shvatiš da su mir, radost i ljepota jedino istinsko bogatstvo, prestaješ pokušavati promijeniti svijet – i puštaš neka se svijet brine sam za sebe. Okolnosti jesu takve kave jesu, svijet je takav kakav jest, sustav stvoren na temeljima sebičnosti, hladnoće i nerazumijevanja nikada ni ne može biti drugačiji. Umjesto toga, neka tvoj fokus bude uvijek na ljepoti, ljubavi, skladu i miru. Shvatiti da je sustav takav kakav jest i ne pokušavati ga promijeniti je jedini spas i put prema istinskom miru. Jer, ionako izvanjski na ništa drugo ne možeš utjecati u životu, niti si ikada mogao, ništa drugo ne možeš promijeniti, sve se događa prema režiji sudbine. Jedino što možeš promijeniti je tvoj vlastiti doživljaj života – ti si jedini čimbenik koji ima apsolutni utjecaj na način interpretacije događaja i okolnosti – na svoj unutarnji mir, radost, sklad i zahvalnost. To je jedino istinski tvoje. A kad imaš to, onda imaš i sve drugo. Tu se radi o korjenitoj promjeni prioriteta. Nakon cijelog života provedenog u jurnjavi i zadovoljavanju nečijih prohtjeva, normi i zahtjeva, napokon si ti taj koji daješ prednost vlastitoj duši bez obzira na sve! Živi iz svoje unutarnje istine i dobrote svog vlastitog srca. Prije svega, uvijek budi ljudsko biće. To je jedino istinski važno u životu. Sve drugo je Kurcu Bitno!

Bruce Lee: Budi Voda



U nastavku je cijeli intervju iz 70-ih u kojem Bruce Lee, između ostaloga, dijeli mnoge duboke mudrosti i izvorna zapažanja o životu i što to znači biti istinsko ljudsko biće. Vrlo zanimljivo i poučno.