Nova Vizija

"Gdjegod da jeste, budite duša tog mjesta" - Rumi

Postoje dvije strane onoga što nazivamo samoćom. To su osamljenost s jedne i samotnost s druge strane. Iako je samoća taj zajednički nazivnik i temelj koji ih povezuje i spaja, postoji ogromna razlika u doživljaju između osamljenosti i samotnosti. Jedno proizlazi iz neznanja, a drugo iz spoznaje. Samoća sama po sebi nije osamljenost. Osamljenost je stanje u kojem mi PATIMO zbog nedostatka drugih živih bića oko sebe jer smatramo da sami sebi nismo u stanju pružiti ništa što bi nas učinilo sretnima i zadovoljnima, pa se zbog toga osjećamo potištenima i nesretnima. Osjećaj osamljenosti i strah od samoće samo su pokazatelji da zapravo nismo upoznali sebe, i da se nismo naučili voljeti i prihvaćati onakve kakvi jesmo. Razlog zbog kojeg neprestano i panično bježimo u društvo i zbog kojeg imamo potrebu biti psihološki ovisni o drugima je taj što same sebe dovoljno ne cijenimo i ne poštujemo, jer osjećamo da smo manje vrijedni u odnosu na druge. Naučeni smo da samoća nije poželjna ili prirodna i odrastali smo svjedočeći posvuda oko sebe bijegu od samoće da smo i sami na podsvjesnoj razini prihvatili strah od iste bez da smo ikada odvojili malo vremena da bismo sami za sebe provjerili – što je to toliko zastrašujuće u samoći?

Nismo razvili umijeće samotnosti i bivanja sa samima sobom. Zanimljivo je da, kad se u našem životu pojavi neka druga osoba, netko nov, mi moramo provesti određeno vrijeme s njim da bismo ga upoznali, da bismo stekli dojam o njemu i saznali tko i što je on, kakav je, i to naravno, činimo kroz druženje, što je sasvim prirodno kad su u pitanju drugi ljudi. Međutim, kad smo u pitanju mi sami, ponašamo se potpuno neprirodno. Mi bježimo od sebe umjesto da se upoznamo i sprijateljimo sa samima sobom.

Vidjet ćete da istinska samoća nema nikakve veze sa uvriježenim poimanjem samoće kao nečega zastrašujućeg ili krajnje neugodnoga, jer, tamo, bez ikoga drugoga oko vas, vi nikada niste sami. Jednom kad se prihvatite, dobit ćete dva najbolja prijatelja koji vas nikada neće napustiti gdje god bili, koji vas vole i razumiju najbolje od svih – vas same i ljepotu života koja vas posvuda i uvijek okružuje. Samoća je samo zastrašujuća onome tko ne voli sam sebe i tko o sebi ima nisko mišljenje. Jer, kad ostane bez društva drugih ljudi i događanja koja mu odvlače pozornost, takav je čovjek primoran suočiti se sa samim sobom, a s obzirom da zazire od pomisli na samoga sebe, učinit će sve da pobjegne. Mi zapravo ne bježimo od samoće kao takve – mi bježimo od sebe! To je situacija u kojoj tjeskoba i tuga automatski izviru jer osjećamo da smo ostali sa najbespomoćnijim, najnezanimljivijim i najdosadnijim bićem koje postoji. No, srećom, postoji lijek za osamljenost. A to je samotnost ili upoznavanje samih sebe kroz bivanje sa sobom!



Ono što je najbolje u cijeloj toj priči je da nam za razvijanje samotnosti uopće nije potrebna izolacija i bijeg od kontakta s drugim ljudima. Ne moramo biti bez drugih ljudi da bismo mogli biti samotni. To nije uvjet. Dovoljno je svakoga dana, ili jedanput tjedno odvojiti malo vremena da bismo bili sami sa sobom, ovisno koliko osjećamo potrebu da se upoznamo i da iscijelimo svoju osamljenost. Samotnost je nešto što odabiremo svojevoljno i čemu se radosno prepuštamo svim svojim srcem da bismo u tišini mogli učiti o sebi, da bismo se mogli upoznati i steći dublje uvide u prirodu ovog života. Za razliku od osamljenosti u kojoj osjećamo dosadu i tjeskobu i želimo pobjeći od sebe, samotnost je samo naše vrijeme, to je prostor koji dobrovoljno poklanjamo samima sebi jer uživamo u ljepotama prirode i života. Samotnost znači da nam je ugodno i uživamo u svojoj vlastitoj prisutnosti i društvu čak i dok nema nikoga drugoga pokraj nas. Samoća je jedan od naših najvećih učitelja, jer ona nam pomaže da čujemo ono što zbog ometanja, žamora i buke svakodnevnih misli inače nismo u mogućnosti čuti – svoju unutarnju istinu.

Tako da, premda naizgled zvuči nelogično, kontradiktorno i suludo, jedini način da istinski iscijelimo svoju osamljenost i riješimo se straha od samoće nije bježanje u društvo drugih ljudi, nego uranjanje u svoju vlastitu samoću i razvijanje poštovanja i ljubavi prema samima sebi.

Kad naviknemo biti samotni, shvatit ćemo da nema ničeg zastrašujućeg u samoći, naprotiv, počet ćemo osjećati i prepoznavati čarobnu i mističnu ljepotu tišine. U toj mirnoći otkriva se bogati jezik ljepote koji tišinom govori daleko više nego što riječi ikada mogu izreći. Otkrit ćemo da u srcu tišine svakog trenutka prebiva svetost od koje zastaje dah. Svetost kojom je natopljeno sveukupno postojanje i koja je oduvijek prisutna u srži svih stvari ali je nenametljiva i skrivena od pogleda svakodnevnog uma. Ona čeka da bude otkrivena i otkriva slatkoću mirisa svoje prisutnosti kad joj se prepustimo cijelim svojim bićem. Ona je ta milost koja svemu daje da bude i bez čije ljubavi i dobrote ništa ne bi moglo postojati.



Tek kad potpuno zaronite u svoju vlastitu samoću i prigrlite ju, tek kad upoznate sebe i kad vam postane sasvim ugodno u društvu vaše vlastite nutrine, moći ćete istinski i potpuno uživati u društvu drugih ljudi. Jer, tek tada ćete znati cijeniti prisutnost drugih ne zbog toga što vam oni mogu pružiti i dati, nego zbog toga što oni jesu. Jednostavno, uživat ćete u njihovom društvu bez ikakvih očekivanja, zbog same radosti tog zajedništva i to je najčišći oblik druženja koji postoji, to je iskreno prijateljstvo.

Ne samo da ćete se povratkom iz svojih razdoblja samotnosti natrag među ljude izliječiti od osamljenosti i straha od samoće, nego će vaš društveni život biti daleko ispunjeniiji, bogatiji i smisleniji. A samoća će postati drag i prisan prijatelj na kojeg ćete se uvijek moći osloniti.

OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI JE NAŠ JEDINI PROTIVNIK

Glas u našoj glavi koji nas uvijek procjenjuje, prosuđuje i vječno u pozadini svake situacije ocjenjuje i preispituje svaki naš postupak i pokret, kao da predaje neku vrstu evaluacijskog izvještaja o našem držanju i ponašanju nekoj zamišljenoj "moralnoj sudskoj komisiji", nije naš prijatelj. To je glas prestrašenog i nesigurnog ega koji se uvijek uspoređuje sa svakime oko sebe pazeći hoće li prema van ostaviti najbolji dojam. Gotovo sva naša misaona energija i nastojanja otječu nepotrebno i uzaludno prema našoj samostvorenoj slici koju imamo o nama samima – prema našem egu. Ukupna pozornost je na imidžu koji smo toliko dugo godina gradili i usavršavali da bismo mogli biti prihvaćeni i voljeni, jer smo povjerovali da se ljubav mora nečime zaslužiti i da ju možemo dobiti samo pod određenim uvjetima. Jedino ako budemo onakvi kakvi bismo prema očekivanjima i imperativima društva (ili bilo kojeg drugog izvora autoriteta) trebali biti, onda smo vrijedni ljubavi, ali inače ne. I upravo zbog toga mislimo da moramo učiniti sve da bismo se nametnuli i pobijedili u toj utrci taštine i samodopadnosti u kojoj je svatko svakome neprijatelj i protivnik kojeg treba na bilo koji način pobijediti da bismo osigurali prvo mjesto na top listi "poželjnosti" i "ugleda".

Dok god je slika naše vlastite osobnosti snažno prisutna u našem doživljaju nas samih, ona će uvijek biti prepreka našem neposrednom doživljaju ljepote života i odvlačiti nam pozornost od sadašnjeg trenutka prema prošlosti ili budućnosti. Naša vlastita opsjednutost onime što netko drugi misli o nama, zabrinutost oko toga jesmo li zadovoljili i ispunili očekivanja okoline i kakav smo dojam ostavili prema van postaje naš najčvršći kavez iz kojeg ne znamo izaći. Sav taj ogroman teret imidža koji svakodenvno nosimo oko vrata u suštini proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti kojeg smo kroz život prisvojili kao posljedicu nedostatka ljubavi prema samima sebi.



VOLJETI SEBE JE ČIN ISCJELJENJA I SLOBODE

Zato, da bismo mogli živjeti slobodno i neopterećeno, moramo potopiti svoj ego i očistiti ga u moru ljubavi svog vlastitog srca. Moramo prihvatiti sebe baš onakve kakvi jesmo upravo sada. Jer, sve dok ne damo ljubav svom povrijeđenom, uplašenom i nevoljenom egu, uvijek ćemo biti nesigurni i s nepovjerenjem gledati na život. Uvijek ćemo se osjećati kao žrtve života koje svi žele iskoristiti i povrijediti i iz te povrijeđenosti crpiti razloge za trajno nezadovoljstvo, gunđanje i osuđivanje drugih.



Jedan od najlakših, najučinkovitijih i najizravnijih načina da prihvatimo sebe, onaj koji od nas ne zahtijeva nikakvo predznanje, tehnike, niti ostavlja prostor egu za skrivanje je taj da stanemo pred ogledalo i pogledamo se duboko u oči i počnemo ponavljati, bilo na glas ili unutar sebe: "Volim te i prihvaćam te u potpunosti baš onakvog kakav jesi upravo sada" sve dok cijelim svojim bićem ne osjetimo da je ta izjava postala naša unutarnja istina i da dolazi iskreno iz srca. Ponavljajte to sve dok s vašeg doživljaja sebe ne otpadne svaka prosudba, predbacivanje, zamjeranje ili osuda. Ako u procesu izgovaranja ovih riječi osjetite da se ne možete prihvatiti jer ste u prošlosti bili ovakvi ili onakvi ili ste učinili nešto čime ste nekoga povrijedili, najbolje je da u tom trenutku oprostite samima sebi. Oprost je taj čudotvorni lijek i melem kojim Ljubav zacjeljuje rane i oslobađa nas tereta prošlosti dovodeći nas u naše prirodno vrijeme – SADA. Oprostite si tako što ćete svoje prošle pogreške posvijestiti i prepoznati ih kao takve, a zatim jednostavno naučiti iz njih, shvaćajući da su one bile posljedica prošlog neznanja i da takav način više ne odražava unutarnju istinu onoga što vi jeste DANAS. Umjesto da si predbacujete i od svojih pogrešaka stvarate neprijatelje koji vas neprestano proganjaju i od kojih cijeli život bježite i zazirete, promatrajte ih kao učitelje koji su tu da bi vam ukazali na ono što je ispravno. Nije važno što ste bili. Prošla djela vas ne određuju ukoliko ste iz njih izvukli pouku. Prošlost određuje samo one koji ju ponavljaju. No vi ste u svakom trenutku čisti, svježi, u svakom trenutku imate priliku biti slobodni. Ljubav vas nikada ne prosuđuje.



Tek kad oprostite samima sebi i potpuno se prihvatite, možete krenuti korak dalje i oprostiti svim drugim osobama u svom životu koje su vas povrijedile i iscijeliti svoju prošlost. Detaljan vodič s jednostavnim uputama za iscjeljenje prošlih odnosa i oslobađanje od bremena prošlosti nalazi se u jednom mom ranijem postu od prije par godina pod nazivom "Danas je dobar dan za umrijeti" koji sam napisao u vrijeme kad sam i sâm prolazio kroz taj proces. Iskreno vam preporučam da ga pročitate i primijenite. Oprostiti drugima i pomiriti se s njima je predivan i oslobađajući čin koji donosi olakšanje i duboki unutarnji mir. On čisti i ispire sve nataložene slojeve ljutnje, gorčine, mržnje i zamjeranja koje ste držali sami u sebi i koji su vas mučili, opsjedali i držali vas u ropstvu vaše vlastite povrijeđenosti. Kad oprostite, vi dajete slobodu i sebi i drugima da budu ono što jesu.



BEZ USPOREĐIVANJA NEMA PROSUĐIVANJA

Jednom kad prihvatite sebe i oprostite sebi i drugima, više nema potrebe za prosuđivanjem drugih jer same sebe više ne doživljavate kao žrtvu. Slobodni ste od predbacivanja i zamjeranja jer vaše akcije više ne pokreće bol povrijeđenosti. Vaš život prestaje biti borba i utrka za dominacijom i potvrđivanjem samovažnosti u kojoj ćete druge poraziti i nadvisiti, nego postaje otvoren prostor mirnog suživota sa svima. Više nemate potrebe nadmetati se i uspoređivati s drugima, jer ih ne doživljavate kao prijetnju ili neprijatelje. U suštini, mi imamo potrebu prosuđivati nekoga samo onda kad se naš ego osjeća na bilo koji način ugrožen njihovom pojavom. To je pokušaj ega da obezvrijedi svačije kvalitete i vrijednosti da bi sebe nadvisio i potvrdio svoju apsolutnu dominaciju. Takav stav i odnos prema drugima je odraz temeljnog nerazumijevanja onoga što život jest i kulture otuđenosti i bezdušja u kojoj nastaje. To je bolest koja se može iscijeliti jedino prepoznavanjem da se tu doista radi o bolesti.

Zanimljivo je da pripadnici nekih domorodačkih kultura poput Kechua indijanaca iz Perua u svojem jeziku uopće nemaju pogrdnih riječi poput "budalo", "idiote", "glupane", "kretenu", jer su odgajani u duhu ljubavi i zajedništva u kojem su svi "svoji" i u kojem je dijeljenje, međusobno pomaganje i duboki osjećaj poštovanja jednih prema drugima prirodni izraz života. Sličan je primjer i priča o antropologu koji je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je košaru punu voća pokraj drveta i rekao da prvo dijete koje dođe do nje, osvaja sve. Kada im je rekao da potrče, oni su se uhvatili za ruke i potrčali zajedno. Onda su svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama iz košare. Kad ih je upitao zašto su svi trčali zajedno kad je jedan mogao osvojiti sve za sebe, odgovorili su mu: "UBUNTU, kako će jedan od nas biti sretan, ako su svi ostali tužni?" "UBUNTU", u njihovoj kulturi znači: "Ja jesam, zato što mi jesmo"



Nestankom samoprosuđivanja i osjećaja samovažnosti, nestaje i interes za posjedovanjem. U našem umu više nema vezanosti za osjećaj posjedovanja. Ništa nam ne znači činjenica što nešto posjedujemo jer shvaćamo da su sve te stvari zapravo posuđene i da su ovdje samo zbog ovog trenutka, da bismo ih koristili dok smo tu i preko interakcije s njima doživjeli raznolikost života, ali da same po sebi izdvojene iz tog konteksta nemaju nikakvo značenje ni vrijednost. Njihov značaj i njihova vrijednost proizlaze iz ljubavi i radosti koju izražavamo dok ih koristimo, I sve dok ih koristimo, sasvim je nevažno da li ih posjedujemo ili ne, jer stvari ispunjavaju svoju svrhu samo u korištenju, u međudjelovanju, a ne u gomilanju. Kao što jedna mudra izreka kaže: "Stvari su tu da se koriste a ljudi da se vole. Razlog zbog kojeg je naš svijet pun patnje i nasilja je taj što ljude koristimo a stvari volimo".



Promjenom odnosa prema stvarima i posjedovanju i vaš se odnos s drugim ljudima na onoj temeljnoj razini mijenja, u smislu da ste slobodni od iluzije da vam netko pod svaku cijenu treba. Vama je i dalje ugodno u društvu drugih ljudi, prijateljski ste raspoloženi i dobronamjerni prema svakome, to se ne mijenja, ali više niste očajni i ne ovisite o potrebi da budete u nečijem društvu ako to druženje ne počiva na iskrenim i spontanim temeljima. Ako odnos ne proizlazi iz čiste, iskrene i dobrovoljne želje za neposrednim dijeljenjem iskustava i razmjenom doživljaja u spontanosti trenutka ni zbog čeg drugog osim same radosti tog dijeljenja i zajedništva, tada nema smisla inzistirati na njemu jer on nije ravnopravan nego ovisnički, a svaki ovisnički odnos se temelji na prisili. Ne možete nikoga natjerati da vas voli niti možete kupiti ili pridobiti nečiju ljubav trikovima i iznudama. Ona mora biti dana u potpunoj slobodi i radosti otvorenog srca. To je temelj i preduvjet svakog zdravog odnosa, i jedino na takvim temeljima građen on može opstati. Sve ostalo je samo sofisticirani oblik trgovine, trampe i ucjene koji traje dok za njim postoji interes. Temeljna razlika vas kao bića u odnosu na osobu je u tome što više ne oviste o drugoj osobi da vas učini potpunima, nego vi u druženju s drugima dijelite radost svoje vlastite potpunosti.



Biti slobodan od osobe ne znači da ste u svakoj situaciji savršeni i nepogrešivi ili da morate glumiti uzoritog sveca koji se u svakom trenutku blago smiješi (to je samo još jedna ego zamka). Put samospoznaje nije put odbacivanja vlastite ljudskosti i nijekanja iste, nego put uključivanja i objedinjavanja. Životne okolnosti će vas ponekad dovesti u situaciju da planete, razljutite se i emotivno reagirate, i to je sastavni dio života, ali ono što je najvažnije u svemu tome je da se uvijek vodite unutarnjim kompasom ljubavi i suosjećanja koji vas sprječava da povrijedite drugo živo biće. Da nakon svake reakcije ili čina koji nije bio u skladu s vašom unutarnjom istinom budete iskreni prema samima sebi i kažete "oprosti" i nastavite putem ljubavi koji donosi mir i razumijevanje.



Ta sloboda od osobe ne ovisi o izvanjskim obilježjima, nego o unutarnjem doživljaju samih sebe. Dodir s tom dubokom i tihom radošću iznutra koja nikoga i ništa ne prosuđuje te promijeni, nekakva neobjašnjiva toplina i osjećaj dragosti čisti tvoj um i ispire iz njega sve što nije prirodno i izvorno tvoje i ostavlja ga jednostavnim, lakim, čistim i smirenim. Ništa se ne zadržava. Ljutnja, gorčina, tuga – sve je površno i kratkotrajno, i odmah odneseno bujicom sveobuhvatnog shvaćanja i dubljeg razumijevanja koje zna da su, nakon svega, jedine istinske vrijednosti u životu Ljubav, Radost, Dobrota i Mir.

STRAHOVI I BRIGE NE POSTOJE U BIVANJU - SAMO U RAZMIŠLJANJU

Kako budete provodili sve više vremena u bivanju, shvatit ćete da između vas i vašeg uma postoji jedan opipljiv međuprostor, da strahovi i brige ne postoje osim kad o njima RAZMIŠLJAMO! Da bismo se uopće bili u stanju bojati ili brinuti, moramo misliti. To je osnovni preduvjet. Ne postoji strah u bivanju! Kad nešto ne znamo i samo jesmo, nema straha. Jer bivanje je mirno, a svaki mir proizlazi iz Ljubavi. Sva ukupnost straha postoji jedino i isključivo u umu, u mišljenju. Zanimljivo je da svaki strah ili briga moraju najprije biti stavljeni pred nas da bismo ih mi mogli postati svjesni, moraju biti dovedeni u središte naše pozornosti da bismo ih mogli razmotriti i usmjeriti svoju pozornost prema njima. Tek kad usmjerimo svoju pozornost prema njima i kad se pokrene mentalni proces razmišljanja, nagađanja i pretpostavljanja o tome što bi i kako moglo biti, tek kad počnemo projicirati i zamišljati, vezati svoju pozornost za samu misao, strah i brige oživljavaju i dobivaju snagu i postaju stvarne, ali ne prije. Prije toga one ne postoje samostalno, osim kao latentne, potencijalne ideje, jer nisu napajane energijom naše pozornosti i volje. Primijetit ćete da mi možemo biti bez njih, ali da one ne mogu biti bez nas. Mi jednostavno uvijek možemo biti ovdje i sada, potpuno opušteni u svom prirodnom stanju bivanja, a misliti samo onda kad to odaberemo, shvaćajući da je um samo naše pomagalo koje nam olakšava navigaciju u iskustvima. To što smo shvatili da nismo osoba ne znači da trebamo odjednom prestati misliti ili inzistirati na tome da se nikakve misli ne smiju pojaviti u nama. Ne. Samospoznaja nije borba protiv misli! To nije natjecanje tko će imati manje misli. Misli same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su jednostavno misli i možemo ih koristiti kako nam se sviđa, možemo se igrati i zabavljati s njima sve dok smo svjesni da one služe nama a ne mi njima! Sve je u životu bitno samo onoliko koliko mi svoje pozornosti i interesa tome pridamo. U tome je cijela mudrost. No, strah i briga nemaju izbora, oni ovise u potpunosti o našem angažmanu, o našoj energiji. Oni svoje postojanje temelje isključivo na pridobivanju naše pozornosti. Ako u tome uspiju, to je njihova pobjeda.

A čiju to pozornost mogu pridobiti strahovi i brige? Samo pozornost osobe za koju vjerujemo da jesmo! Strahovi i brige se ne mogu zakvačiti za nas kao čisto biće jer je ono slobodno, postojano i neovisno o mislima. Misli mogu napastovati samo osobu koja je nesigurna u svoj vlastiti identitet i vrijednost. A s obzirom na to da ovisi o toliko mnogo različitih promjenjivih faktora, vječna nesigurnost i sumnja predstavljaju savršeno plodno tlo na kojem strahovi i brige mogu pustiti svoje korijenje i rasti.



POZORNOST JE NAŠA NAJVEĆA SNAGA

Stoga, budite svjesni potencijala i skrivene snage vaše vlastite pozornosti. Iako se na prvi pogled čini kao sasvim sporedan i pasivan segment našeg života koji nema nikakvog značajnijeg utjecaja, dubljim promatranjem postaje očigledno da je naša pozornost toliko snažna da sve ono prema čemu ju usmjerimo istog trenutka postaje naše iskustvo! To je način na koji funkcioniramo. Naša pozornost je najjače oruđe našeg vlastitog mira. Usmjerenost naše pozornosti aktivira odgovarajuće misli koje zauzvrat određuju naš doživljaj života.

Zato, da biste mogli doživjeti život onakvog kakav on uistinu jest i stišati žamor misli u svojoj glavi koje se neprestano roje, od presudne je važnosti da prestanete upijati informativne sadržaje masovnih medija. Jednostavno, prestanite čitati novine, slušati radio i gledati televiziju - odmaknite se od svih masovnih izvora informiranja koji vam plasiraju gotove informacije. Masovni mediji su stvoreni upravo s ciljem da odvuku vašu pozornost od vas samih i vašeg vlastitog mira prema nečemu što se događa oko vas i navedu vas da povjerujete da je to od primarne važnosti za vaš opstanak i odvijanje života, mameći vas da se angažirate oko toga, da reagirate, da se brinete i strahujete, istovremeno vam subliminalno sugerirajući što i kako da mislite.



Oni čine sve da bi vašu pozornost odvratili od sadašnjeg trenutka, od vas samih i vašeg unutarnjeg mira. Zašto? Zato jer je u srcu mira Ljubav, a u Ljubavi nema straha! Ljubav nema neprijatelja, u njoj postoji samo suosjećanje, radost i šire razumijevanje stvari. Kad ste u Ljubavi, u vama nema podjele, nema sukoba, a to je ono što isključuje svaku mogućnost manipulacije i zavade. Ne može vas se navesti na nešto što je suprotno vašoj unutarnjoj istini! Međutim, kad ste u strahu od budućnosti, vi ste zgrčeni i nepokretni jer strah steže i onesposobljava, zbunjeni ste a vaša pozornost je podijeljena i razbacana i samim time podložna raznoraznim sugestijama.

Kad ne upijate sadržaje masovnih medija u svoje biće, vi ste isključeni iz neprestanog mentalnog žubora rijeke dezinformacija i oprečnih informacija koje u suštini nemaju nikakve veze s vašim vlastitim životom. Sve informacije koje vam istinski trebaju već su u vama samima. Sve što je potrebno je poslušati. Tek kad ne sudjelujete u medijskoj hajci, pred vama se otvara prijeko potrebni prostor unutarnjeg mira i tišine koji vam omogućuje da se usredotočite i čujete tu istinu koja je već prisutna u vašem srcu i vidite jasno koja je istinska priroda stvarnosti.

Zato, ne poklanjajte svoju pozornost olako nečemu što ju ne zavrjeđuje. A ono što ju ne zavrjeđuje je ono što nije od najveće dobrobiti za sve. Kad nešto ide protiv najveće dobrobiti sviju, automatski ide protiv istine, što znači da je laž i da ne zavrjeđuje našu pozornost i vrijeme. To ne znači da morate zabijati glavu u pijesak i pretvarati se da ne postoji zlo, nego to jednostavno znači da ste svjesni da je svako zlo u bilo kojem svom obliku posljedica NEZNANJA i da kao takvo ne dovodi do iscjeljenja ni mira, pa je samim time besmisleno pridavati mu energiju i važnost. Jer, kad pridajemo svoju energiju stvarima koje nisu istinite i prirodne, one rastu i ostavljaju nas iscrpljenima, dok nas usmjerenost na ono što je prirodno i u skladu s istinom hrani, jača i osvježava.

Vaša je sloboda i potpuno pravo ne plesati u kolu laži i opsjena i dopustiti da umjetno stvorene brige i problemi koji su posljedica bolesti uma nagrizaju vašu ljudskost i izbrišu osmijeh životne radosti s vašeg lica. Zapravo, što više okolnosti oko vas djelovale tmurno i očajno, to je više razlog da živite svoju unutranju istinu i prebivate u iskrenosti i dobroti vašeg vlastitog srca. Samo ostanite tu s ljepotom i ne brinite, vodeći se uvijek jednostavnom bezvremenom mudrošću koja kaže: "Brige NE RJEŠAVAJU SUTRAŠNJE PROBLEME nego oduzimaju DANAŠNJI MIR."