|
nedjelja, 29.06.2014.
Bit Samospoznaje Je U Slobodi Od Osobe - 1. dio
KORIJEN ZABLUDE O IDENTITETU
Jedina prepreka koja stoji između nas i beskraja životne radosti, mira i ljepote koja je u svakom trenutku prisutna posvuda oko nas je naša sklonost i navika dubokog poistovjećivanja s našim osobnim ego identitetom. Glavni razlog patnje ukupnog ljudskog postojanja leži u nošenju teškog bremena naše vlastite samovažnosti! Uzimamo ovaj život i same sebe previše ozbiljno, pripisujući si posebnost, važnost i imaginarnu nadmoć u odnosu na druge koja ne postoji i koja nikada nije postojala u stvarnosti osim kao posljedica naše vlastite zablude o tome tko mi uistinu jesmo. A kako je došlo do te zablude? Osjećaj kontinuiteta nas kao individua proizlazi iz poistovjećivanja izvornog osjećaja bivanja "ja jesam" s tijelo-umom koje se utvrđuje i obnavlja u sjećanju kao zasebna cjelina. I to je sasvim prirodno, nema ničeg pogrešnog u tome što se doživljavamo kao različite, samostalne pojedince. Jer, tijelo i um su neophodni instrumenti za doživljavanje veličanstvenosti i raznolikosti životnih iskustava i međudjelovanje u ovom svijetu pojavnih oblika. Oni su instrumenti koji služe biću ali osim te plemenite funkcije nemaju dublji značaj sami po sebi. Zašto? Zato što tijelo i um nisu samosvjesni – oni nisu svjesni nas, nego smo mi svjesni tijela i uma. Međutim, zbog same prirode povezanosti koja omogućuje tu interakciju i sjedinjavanje tijekom procesa samog doživljavanja dogodila se pogrešna percepcija i samom instrumentu doživljavanja je dana prednost i pripisana veća važnost od onoga koji doživljava. U tome je cjelokupna zabluda! Tijelo i um sami po sebi nisu problem ni prepreka samospoznaji. Ali kad počnemo vjerovati da smo SAMO I JEDINO tijelo-um na temelju sjećanja, tada se događa duboko poistovjećivanje sa osobom i svime što ona podrazumijeva. Tada zapadamo u iluziju izdvojenosti iz cjeline koja dovodi do pojave egoizma i lažnog osjećaja nadmoći koji prije ili kasnije neizostavno dovodi do pojave patnje jer istina samog života ne podržava i nije u skladu s tom našom zabludom.
Dakle, pogledajmo što je zapravo osoba? Osoba je usvojeni misaoni konstrukt, mentalno-psihološka predodžba stvorena o vlastitom identitetu na temelju poistovjećivanja s imenom i prezimenom, fizičkim izgledom i različitošću u odnosu na druga živa bića. Život osobe je po samoj njezinoj prirodi prožet vječnim strahom i neizvjesnošću, dubokim nemirom i tjeskobom čiji je fokus usmjeren isključivo prema preživljavanju, osiguravanju vlastite egzistencije i "borbi za opstanak", jer je vođen neznanjem i snažnim uvjerenjem da smo mi potpuno slučajno bačeni u ovaj svijet i ostavljeni da se sami grčevito borimo za svoje mjesto u njemu tako što ćemo se nadmetati s drugim podjednako zbunjenim i uplašenim osobama za dominaciju – da su oni naši neprijatelji koje treba pobijediti, podčiniti i ukloniti pod svaku cijenu. Ali, to nije sve – osim toga što je uvijek na oprezu da joj netko ne nanese povredu i dovede u pitanje njezinu sigurnost, osoba je i pod stalnim osjećajem imperativa da mora uspjeti u životu kako bi bila sretna, a potraga za srećom joj se nudi u vidu potrebe za sve većim ostvarivanjem i postignućem, mora se ostvariti i postati vrijedna u očima drugih, mora imati svoj ponos i steći ugled drugih osoba. A status i ugled se ostvaruju prvenstveno posjedovanjem – što više netko posjeduje, to je veći njegov ugled u društvu i njegov vlastiti osjećaj vrijednosti, moći i i samovažnosti. A ugled za sobom neizostavno povlači prilagođavanje i povijanje pravilima ponašanja, moralnosti, bontonu i pristojnosti koji su određeni društvenim normama i koje osoba mora slijediti kako ne bi u očima drugih ispala nemoralna, nepristojna ili jednostavno kako ne bi odskakala previše od većine jer, ukoliko bude odskakala, neće biti prihvaćena, a samim time neće moći ostvariti sreću koja joj je obećana. Njezin identitet mora biti čvrsto utvrđen u pripadnosti određenoj skupini da bi tamo mogao naći vlastitu potvrdu. No istodobno, usporedno s tim što sve više posjedujemo i što smo ugledniji, to se više moramo brinuti da to ne izgubimo, to je veća potreba da sačuvamo ono što je "naše" i da budemo na oprezu da nam to stečeno drugi ne preotmu, što nas tjera na neprestanu brigu.
Osoba je iznimno iscrpljujuće stanje bivanja jer mora voditi računa o svim tim nametnutim kodeksima i pravilnicima ponašanja da bi održala svoju umjetno stvorenu sliku o sebi pazeći što smije reći, kako se ponašati, što je prikladno, prihvatljivo, što nije, ima toliko toga za obraniti, za očuvati, za izgubiti da nema vremena opustiti se i živjeti, pa kao posljedicu toga osjeća iznimno psihološko opterećenje koje crpi tijelo i otvrdnjava um. Zapravo, ispada da mi većinu svoje životne energije, pozornosti i sposobnosti trošimo na nešto što u suštini ne postoji osim kao projekcija u našim vlastitim glavama, kao posljedica našeg zamišljanja. Osoba ne postoji u stvarnosti! Doživljavajući sebe isključivo kroz taj uski ograničeni okvir percepcije, osoba je vječno nezadovoljna svojom situacijom i statusom u društvu, uvijek nesigurna u svoju vlastitu vrijednost, često imajući osjećaj da je ona žrtva života kojoj je nanesena ogromna životna nepravda.
Zbog toga kuka, gunđa i pruža otpor prema životu i okolnostima u kojima se nalazi želeći ih promijeniti i natjerati da se kreću u skladu s njezinim zamislima i željama jer vjeruje da je ona taj činitelj odgovoran za funkcioniranje života i da ima utjecaja na njegovo odvijanje. A život joj svakodnevno pokazuje svu iluzornost takvog njezinog uvjerenja kroz činjenicu da osoba nema prevelikog utjecaja ni na to kad će se popišati, a kamoli utjecati na odvijanje života!
Kad nakon određenog vremena nastojanja i truda primijeti da se stvari ne odvijaju uvijek u skladu s njezinim, u većini slučajeva, preambicioznim i idealiziranim očekivanjima, u životu osobe se javljaju revolt, očaj, zavist i razočaranje koji ju dodatno guraju u začarani krug patnje identiteta, kojeg je, jednom kad se zatvori i "zapeče" u svijesti vrlo teško raskinuti ukoliko nije prisutna šira svjesnost o našoj istinskoj prirodi.
NORMALNO JE BITI "NORMALAN" ALI "BITI NORMALAN" NIJE PRIRODNO!
Jer, ono što ljudsko biće jest i ono što osoba sama po sebi jest uglavnom nemaju gotovo ništa zajedničkog. Najbolje što osoba u većini slučajeva može biti je normalna. I to na prvu zvuči sasvim u redu, zar ne? Normalno je biti normalan, to je toliko normalno i normalno je smatrati to normalnim u toj mjeri da smo i zaboravili da biti normalan nije uvijek prirodno! Jer, normalno je, kao što joj sama riječ govori, nešto što je određeno normom, a normu određuje društvo koje, ovisno o razini svoje svijesti također ne mora nužno biti prirodno. Norme se usvajaju i mijenjaju prema potrebi trenutka, često oviseći o raznoraznim osobnim interesima i razlikuju se od kulture do kulture. Međutim, ono što je prirodno je uvijek prirodno i podjednako za svakoga, neovisno o osobnim obilježjima, sklonostima i uvjerenjima. Zbog tog ogromnog nesrazmjera između onoga što je normalno i onoga što je prirodno, ljudsko biće osjeća veliku nelagodu i frustraciju jer se od njega očekuje da postupa suprotno svojoj prirodi i bude nešto što nije i što nikada ne može ni biti.
Sve društvene devijacije i bolesti, poput samoljublja, zavisti, prepotentnosti, sebičnosti, nasilja, nemara, nebrige i bahatosti, duševne bolesti kao što su podijeljene ličnosti, psihopatija, kao i široka paleta ovisnosti o drogama, cigaretama i alkoholu proizlaze iz dubokog razočaranja i nemogućnosti doživljavanja istinske životne radosti slijedeći osobni model sreće kojeg društvo nameće i zagovara, iz nemogućnosti da se udovolji nemogućim standardima i zahtjevima da se bude idealna osoba.
OSOBA JE DUBOKO NEPRIRODNO STANJE KOJE NAS IZDVAJA IZ CJELOVITOSTI ŽIVOTA
Inzistiranje na osobi je samo po sebi jedna vrsta mentalne bolesti koja je strana životu jer pridaje preveliku važnost i naglasak nečemu što samo po sebi nije suštinski važno za funkcioniranje života. Baš naprotiv, osoba je samo suvišna prepreka i dodatni teret koji nas sprječava da istinski živimo i uživamo u ljepoti i radosti života. Osobnost, odnosno individualnost u svom izvornom obliku postoji kao izraz veličanstvenosti i raskoši svega stvorenoga i služi svima nama prvenstveno kao sredstvo raspoznavanja kako bismo si olaškali međusobnu komunikaciju i razumijevanje prilikom prenošenja iskustava i doživljaja, da bismo mogli razlikovati jedni druge ali ništa više od toga. Međutim, pretjerano fokusiranje na samu osobu je poprimilo razmjere epidemije i pretvorilo se u opsjednutost vlastitom veličinom i važnošću, u svojevrsno štovanje kulta ličnosti koje je postalo svrha sama sebi, te je na taj način izraslo u sredstvo razdvajanja, uspoređivanja i nadmetanja koje dovodi do sljepila i nagriza same temelje zdravog i mirnog suživota jer se zasniva na sukobu, umjesto na suradnji.
Životinje, primjerice, nemaju osobnost, one same sebe ne doživljavaju kao ime i prezime, kao identitet, one su jednostavno to što jesu i zato nemaju problema sa životom i stvarnošću, ništa ne stoji između njih i bivanja, one prihvaćaju život kakav jest. Zamislite kako bi to izgledalo kad bi svakom stablu u šumi davali imena i kad bi se svakom od njih obraćali kao nečemu izdvojenome od cjeline? Ona su samo stabla i kao takva nisu posebnija ni bolja u odnosu na neka druga stabla. Jednako tako smo i mi ljudska bića i naša osobna imena i prezimena ne bi trebala biti instrumenti naše taštine i nadmetanja, nego biti u službi istine i slavljenja međusobne jedinstvenosti. Međutim, čini se da je situacija upravo suprotna! Vjerovanjem u osobu i osobni identitet postali smo zarobljenici njezinih vlastitih zabluda i ograničenja.
ŠTO "NIJE U REDU" S OSOBOM?
U suštini, "prokletstvo osobe" je u tome što ona nikada ne može biti zadovoljna ovim trenutkom i spokojna u njemu, ne može prihvatiti život kakav jest jer on prema njezinoj zamisli nikada ne pruža savršene i idealne uvjete za ostvarenje svih njezinih želja. A s obzirom na to da za nju sadašnjost nikada nije dovoljno dobra, osoba je uvijek puna očekivanja od budućnosti i svu svoju energiju i pozornost usmjerava prema njoj, vođena temeljnom zabludom da njezina sreća i radost leže u izvanjskim stvarima i okolnostima nekog budućeg trenutka.
Ideja da nam neki budući trenutak donosi nešto bolje od ovog trenutka je najveća zabluda koja svaku osobu tjera na neprestanu brigu i osiguravanje bolje sutrašnjice. Osoba je tvorevina čija je ukupnost života određena i uvjetovana vremenom. Strah od prolaznosti vremena diktira njezine postupke i način na koji živi svoj život. Zbog tih temeljnih zabluda o životu, u osobi se javlja osjećaj hitnosti da mora nešto poduzeti i promijeniti dok joj vrijeme ne iscuri. Ubrzano ponašanje, kretnje, postupci i nestrpljenje u životu čovjeka odaju dubok nemir u duši i jasno ukazuju na njegovu opsjednutost mislima o budućem i prošlom vremenu koje su toliko okupirale njegov um da je iz vida ispustio jedino vrijeme u kojem se sva stvarnost i životnost njegovog života odvija – ovdje i sada!
Jer, svakog jutra kad se probudimo, život je već tu kao takav, sve se u njemu odvija i događa potpuno prirodno i mirno. Ono što nas sprječava da budemo u skladu s tim prirodnim odvijanjem i stopimo se s mirom koji je uvijek tu je naš otpor koji mislima o tome da bi nešto TREBALO BITI DRUGAČIJE pružamo prema TOME ŠTO JEST! Mi smo u sukobu sa životom i iz tog razloga se javlja nemir koji nas odvlači od bivanja i mira. Mi neprestano procjenjujemo svoju vlastitu ulogu i vrijednost u njemu u skladu s nametnutim nam društvenim normama i vlastitim očekivanjima u okviru tih nametnutih normi. Neprestano se definiramo i pridajemo si važnost koja ne postoji u stvarnosti. Sve su to preusmjerivači pažnje koji nas odvode od lakoće i jednostavnosti postojanja stvarajući nam nepotrebne poteškoće i probleme tamo gdje ih u suštini nema. Naša iskrivljena percepcija o tome tko mi jesmo i uvjerenja koja smo stvorili na temelju te pogrešne percepcije su jedino što stvara problem (kao i naravno, naša nesposobnost ili nespremnost da to uvidimo). Naša nemogućnost prihvaćanja onoga što jest i izražavanja zahvalnosti na životu kao takvom, neovisno od onoga što se u njemu događa je primarni razlog patnje! Ovdje je vrlo važno razlučiti jednu ključnu stvar – mi kao osobe poistovjećujemo život najčešće s negativnim sadržajem njegovog odvijanja koji je u suprotnosti s našim očekivanjem, odnosno ne vidimo razliku između života kao takvog i onoga što se u njemu događa pa zbog toga automatski sve negativnosti brkamo i izjednačavamo sa samim životom i na temelju toga zaključujemo da je život loš! Međutim, pritom propuštamo shvatiti da je osoba koja toliko nastojimo biti upravo glavni razlog i uzrok svih negativnosti, patnji i problema u životu! No život sam po sebi je izvan svega toga, uvijek tu, on je miran i nedirnut ukupnošću aktivnosti koje se odvijaju u njemu. On je darovan u svoj svojoj ljepoti podjednako svakome, kao temelj koji svojom dobrotom i milošću svemu daje slobodu da bude, ali zato što vjerujemo da smo mi nešto posebno i odvojeno od života i da bi na neki način život trebao udovoljavati svim našim osobnim prohtjevima i željama i što bismo ga željeli podrediti sebi je razlog zbog kojeg mu se protivimo i zbog kojeg posljedično doživljavamo bol i patnju.
|
subota, 14.06.2014.
Koja Je Svrha Svijesti I Što Je Izvan Nje?
Ima nečeg fascinantnog i zadivljujućeg u samoj spoznaji da je cijeli ovaj naš život u suštini prekriven gustim i debelim velom tajnovitosti! Ništa se ne zna pouzdano o njegovom početku i razlogu zbog kojeg je nastao! Nema početka vremenu i prostoru. Ako pokušamo istražiti početak, vidjet ćemo da se svijest, poput vrtloga samo pojavila u jednom neodređenom trenutku oko nas i mi smo postali svjesni sami sebe i cijelog ovog svijeta koji vidimo i doživljavamo bez da možemo reći kako se to sve točno dogodilo. Cjelokupna ideja o početku je maglovita i nejasna. Što se nas samih tiče, jedino što možemo reći je da je nekako, niotkuda, izronio taj prirodni osjećaj bivanja "ja jesam" koji je počeo svjedočiti svemu i zajedno s kojim se pojavio svijet i sve u njemu. Mi smo se jednostavno našli usred svog okruženja. Ali se u suštini ne sjećamo vlastitog rođenja. Ne možemo svjesno ući u trag svom individualnom izvoru kao takvom koji se "rodio" u ovaj svijet. Individualnost je nastupila tek sa spoznajom o "ja" identitetu kao odvojenom od svega ostaloga. Štoviše, ako zagrebemo malo dublje, vidjet ćemo da mi uopće ne možemo svojim iskustvom potvrditi da smo rođeni, mi jedino to možemo prihvatiti na temelju onoga što su nam drugi rekli i pretpostaviti da bi to trebalo biti tako na temelju svega što vidimo oko sebe i što smo naučili. Nekako, ako se pouzdamo isključivo u svoje vlastito iskustvo, ispada da mi jedino možemo vidjeti druge kako se rađaju i kako umiru, ali sami ne vidimo svoje rođenje kao ni svoju smrt. Nitko od nas ne može vidjeti sebe da se rodio ali jednako tako ne može vidjeti sebe ni da umire. Nije li to zanimljivo? Kada iz ove pozicije sagledamo stvari, ispada da su rođenje i smrt zapravo samo naučene i nikada preispitivane pretpostavke. Na izvoru svačije pojedinačne "individualne svjesnosti" stoji BEZOBLIČNA VJEČNOST! Jer, sjećanje počinje tek nakon prve ili druge godine života, tek tada na neki način počinjemo prepoznavati svoje okruženje i izvanjski svijet kojemu se mi prilagođavamo. Međutim, nije li možda situacija upravo suprotna? Što ako je taj period "privikavanja na izvanjski svijet" zapravo vrijeme "zgušnjavanja", period u kojem se svijest kao takva razvija i utvrđuje u sjećanju i formira kao svijet kojeg vidimo oko sebe? Cijeli život je jedna otvorena zagonetka bez početka i kraja, što mu, samo po sebi, daje jednu notu čudesnosti, snovitosti i čarobnosti i na neki način skida onaj kruti pokrov ozbiljnosti i stvarnosti s njega. Jer, postavlja se pitanje, gdje smo bili prije ovog života? Intuitivno saznanje o bivanju "prije početka vremena" je duboko ukorjenjeno u samoj srži našeg identiteta. Nemoguće je zanijekati postojanje! Pitanje je samo "kao što" smo bili?
Sve što znamo o životu i samima sebi, sve što doživljavamo i iskušavamo, cjelokupno odvijanje života sa prostorom i vremenom događa se isključivo i jedino u svijesti, u budnom stanju. Ispod toga je stanje dubokog sna bez snova u kojem nema nikakvog znanja ni svijesti o odvojenosti i individualnosti. U to stanje ulazimo svake večeri kad odemo na spavanje. To je stanje potpunog neznanja o individualnom identitetu, tijelu, bivanju, prostoru, vremenu i svijetu kojemu se, zanimljivo, tako prirodno i s radošću prepuštamo svake noći i u kojem se naše biće odmara i iz kojeg izlazi osvježeno i odmorno. Jer, mi ne odlazimo na spavanje samo zato da bismo sanjali, nego spavamo prvenstveno da bismo se odmorili. Nešto nas odvodi u to stanje dubokog mira i to se događa sasvim prirodno. Kao da se nešto raduje što će se počinuti od svog ovog identiteta i odvojenosti. To je činjenica proizašla na temelju našeg vlastitog promatranja u svjesnom stanju. Ali o samom tom stanju dubokog sna, ne možemo reći baš ništa kvalitativnog, ne možemo reći kako je "tamo" jer je to stanje lišeno bilo kakvih iskustava i spoznaje. Spoznaja o postojanju u stanju bez snova je moguća samo unutar budne svijesti i samo se u svijesti može o njoj razmatrati. Izvan svijesti, ono nema nikakvog značenja samo po sebi. Izvan svijesti ne postoji nitko odvojen tko bi mogao postaviti bilo kakvo pitanje o stanju dubokog sna. Jedino se u budnoj svijesti mogu izvoditi zaključci o njemu. Samim time što postoji svjesnost o stanju dubokog sna bez snova znači da je svjesno postojanje temeljna nit koja se provlači kroz sva stanja svijesti. Dakle, možemo reći da je cjelokupna svijest sa sva tri svoja stanja (budnost, sanjanje i duboki san bez snova) privremena pojava koja se uzdiže i izranja iz Apsolutne svjesnosti. Vrlo je bitno ovdje razlikovati svijest i svjesnost. Iako se na prvi pogled čini da su to pojmovi koji opisuju istu stvar, ipak među njima postoji suptilna razlika. Svjesnost je ono što u sebi obuhvaća svijest, kao sam njezin temelj i preduvjet. Ako razmotrimo što znači riječ apsolutno, vidjet ćemo da dolazi od latinske riječi absolutum, dakle nešto što nije moguće rastvoriti, nešto što se ne može dalje razlagati na sastavne dijelove, nešto što je vječno, što je osnova svega ili kako stoji u rječniku, "ono što sve uvjetuje a samo nije ničim uvjetovano". Vječna Jedinstvena Postojeća Cjelina.
E sad, glavno je pitanje, kako to da je sve ovo što vidimo oko sebe uopće došlo u postojanje? Zašto se pojavila svijest i čemu ona služi? Kako smo se pojavili u ovaj život? Što je iza i izvan svijesti? Kakva je priroda tog Apsoluta i kako se ona može spoznati? To su goruća i najvažnija od svih pitanja koja si možemo ikada postaviti u životu a na koja, čini se, nigdje ne možemo pronaći potpuni i zadovoljavajući odgovor.
Nisargadata Maharaj, primjerice, kaže da se ta svijest pojavila spontano i bezrazložno, da je svijest poput neke groznice zahvatila to stanje apsolutnog neznanja o bilo kakvoj odvojenosti i individualnosti, dakle, naše prirodno stanje sreće i da se sada to "ja jesam" bivanje događa nama potpuno bezveze, poput nekog bremena i tereta koje treba otrpjeti i koje bi najbolje bilo jednostavno "odležati", da je ono tek iluzija koja nema nikakvog dubljeg smisla a samim time ni nikakvog značenja. Da je to sve samo nasumični produkt igre pet elemenata.
Ali samo zato što se nešto spontano pojavilo i što se ne može ući u trag početku toga, ne podrazumijeva automatski da se ta pojava dogodila bez razloga. Razlog postoji, bez obzira što on djeluje naizgled besmisleno, gledajući iz pozicije ego uma i njegovog poimanja života. Reći da je to sve "bez veze" je vrlo maglovit i nepotpun odgovor koji ne uspijeva svojom isključivošću zakrpati ponor nerazumijevanja i nejasnoće koji iza njega ostaje i koji potencijalno vodi u još dublju zabludu i neznanje, jer ne objašnjava temeljnu stvar - kakva je priroda povezanosti između nas i svijesti! Odbacivati svijest kao iluziju i umanjivati njezinu pojavnost je neprirodno, jer ona JEST UPRAVO OVDJE I SADA! Bez obzira na svu njezinu iluzornost i privremenost, nešto nas svakog jutra budi iz tog stanja dubokog sna da svjedočimo svemu tome u svijesti. Zašto, ako je to sve slučajno i nevažno? Ono što je uzrokovalo cjelokupnu ovu svijest samo po sebi mora biti svjesno, jer inače, sama svijest kao takva ne bi bila moguća.
Kad je Ramana Mahariši rekao da je samsara (pojavni, uvjetovani svijet dualnosti) patnja, netko ga je pitao zašto onda uopće postoji samsara ili kreacija uvjetovanih manifestacija, na što je on rekao da je to Božja volja. Međutim, kad ga je taj isti pitao ključno pitanje, ZAŠTO Bog ŽELI samsaru, Mahariši je odgovorio: "To je neobjašnjivo. Nikakav se motiv ne može pripisati toj Snazi, nikakva želja; ne može se ustanoviti nikakav cilj kome bi težilo to Jedino, Beskrajno, Svemudro i Svemoćno Biće."
Ali, ipak, samsara je tu, bez obzira na sve, to je nešto preko čega se ne može prijeći samo tako, bez razumijevanja, kao da se radi o nečem potpuno nebitnom, samo zato što nismo u stanju ponuditi adekvatan odgovor. Jer, nešto u nama teži razumjeti i shvatiti konačnu i temeljnu uzročnost svega toga, sve to se moralo pojaviti zbog nekog dubljeg razloga, morao je postojati motiv iza pojave svijesti. Vjerojatno je razlog zbog kojeg to najdublje pitanje ostaje otvoreno i neodgovoreno upravo taj da bismo jedino mi sami mogli odgovoriti na njega, tako da mi sami postanemo taj odgovor, jer se ono, na kraju krajeva, ipak tiče samo i jedino nas. Zapravo, nitko drugi ni ne može na njega odgovoriti jer ne postoji "nitko drugi"!
"TO" unutar svijesti i nas samih što postavlja pitanje o onome što je izvan svijesti ne može biti produkt svijesti, nego nešto čija priroda omogućava samu svijest.
Sve je na jednoj dubljoj razini povezano s nama, sve ima direktne veze samo i jedino s nama, iako se na površini čini drugačije. Od samog početka svijesti, otkako je počeo ovaj život kakvoga poznajemo, sve na jednoj dubljoj razini neprestano komunicira s nama, jedno saznanje u pozadini iskustava i odvijanja je prisutno kao jasnoća koja u određenim, najčešće rijetkim trenucima radosti i opuštenosti prodre u našu svakodnevnu uvjetovanu svijest kao šire shvaćanje i temeljno razumijevanje, samo tome do sada nismo navikli poklanjati posebnu pozornost jer nam se pažnja većinom zadržava i neprestano luta po površini iskustava, skačući od jedne pojavnosti prema drugoj, s jednog događaja na drugi, pri čemu je previše rascjepkana i nemirna da bismo mogli uočiti to što leži ispod površine. To je nešto čemu treba dati prostora i vremena da izroni kao nepobitna spoznaja posredstvom dubokog samopromatranja i tihe kontemplacije.
Jer, ako malo bolje pogledamo, mi smo uvijek u središtu svega što nam se događa! Nije li to zanimljivo? Sve što vidimo se NAJPRIJE pojavljuje nama! Da bi bilo što drugo moglo biti tu, da bi moglo postojati kao takvo, najprije mi moramo biti tu da tome svjedočimo, da potvrdimo stvarnost bilo čega, zar ne? Samim time, ispada da smo mi primarni uzrok svijesti i svijeta! Jer, mi smo uvijek na izvoru svakog opažanja! Sve ostalo se pojavljuje nama. Suprotno općeprihvaćenom uvjerenju i uvriježenom stajalištu da smo mi dio zasebnog i čvrsto zadanog svijeta i svemira koji postoji milijunima godina neovisno od nas, pažljivijim promatranjem dolazimo do nepobitne spoznaje i intuitivnog shvaćanja da je sve ono čemu svjedočimo, sve što zahvaćamo svojom percepcijom već samim time sadržano unutar naše svijesti kao neodvojivi dio nas samih!
Prije mene, nikoga drugoga nije bilo! Ja nikako ne mogu potvrditi postojanje bilo čega prije nego što sam postao svjestan. Razmislite o ovome na trenutak. Ideja o prošlim vremenima, ljudima, njihovim prošlostima, mjestima i njihovim povijestima i trajanju, kao i na kraju krajeva sama ideja o stvaranju svijeta slična onoj s početka Biblije došla je trenutačno (odjednom) u postojanje tek s pojavom moje svijesti, kao njezin sastavni dio! Mi ničime osim prihvaćanjem onoga što smo naučili, odnosno onoga što nam je netko drugi rekao da je istina, ne možemo potvrditi da je bilo što iz povijesti ikada postojalo, štoviše, da bilo što što ne možemo potvrditi vlastitim neposrednim iskustvom uopće i postoji kao takvo! Sav prostor, vrijeme, njegov protok i sjećanja su samo sadržajni elementi naše vlastite svijesti! SVIJET JE NAŠ VLASTITI! Dopustite za trenutak da sjeme ovog razumijevanja sazrije u vama!
Jer, tko drugi zna za vaš svijet osim vas? Samo i isključivo ga vi doživljavate. Zađite duboko s ovim pitanjem i posvijestite ga. To je toliko intimno pitanje čiji se odgovor mora roditi svjesno i potpuno jedino unutar nas samih kao npobitna spoznaja! Ja znam samo za svoj vlastiti svijet. I osim vlastite percepcije i neposrednog iskustva nemam drugog načina da potvrdim postojanje bilo čega drugog izvan sebe. Kao ni vi. A ako vi i ja podjednako doživljavamo isti svijet i ako o njemu možemo međusobno dijeliti svoja iskustva, doživljaje i razmjenjivati dojmove i spoznaje, kao što je slučaj sada, gdje ja ovo pišem a vi čitate, tada to samo znači da smo vi i ja ISTO BIĆE! Ja se pojavljujem vama i vi se pojavljujete meni što znači da sam ja već u vama a vi ste već u meni. Mi smo jedna neodvojiva cjelina, jedna svijest u mnogim tijelima. Dok vjerujete da svijet postoji podjednako za preostalih sedam milijardi ljudi neovisno od vas (dakle, dok vi niste tu da biste ga svjesno doživjeli i svjedočili mu), čini se kao da je on tu, solidan, postojan i zadan i da ste vi samo jedan mali dio u njegovom odvijanju. Ali, kad shvatite da ste prije svega uvijek vi tu oni kojima se cijeli svijet pojavljuje, uključujući i vaše vlastito tijelo, i koji morate biti tu prije svega drugoga da bi bilo što drugo moglo biti, tada shvaćate da jedino vi postojite kao sve, da je svijet DIO VAS. I to je istina za svako živo biće koje ima svjesnost "ja jesam".
Tu nestaje privid "drugih" jer shvaćate da se sve odvija unutar dosega vaše vlastite svjesnosti, vi zapravo komunicirate sa samima sobom preko svih različitih pojedinaca koje susrećete u svom životu! Međutim, razlog zbog kojeg mnogi to ne vide je taj što su duboko poistovjećeni samo sa tijelom i što im pozornost obitava u vjerovanju da su oni isključivo osobe odvojene od ostatka svijeta! Međutim, svi oni koji bi vam mogli potvrditi postojanje svijeta neovisnog od vas samih to jedino mogu učiniti samo u prisustvu vas, u vašem budnom stanju, dakle oni se opet moraju pojaviti vama da bi vi to mogli potvrditi. Ništa nije moguće bez vas. Vaša majka, otac, stranac na ulici, vaši prijatelji, vaš pas, vrapčići na grani, priroda, planine, rijeke...sve smo to MI – sve je to SEBSTVO! Sve je to čudo Ljubavi koja se ispod svih površinskih previranja i gustog sloja neznanja i podjela uma prepoznaje kao jedno. To je poput jedne goleme mreže u kojoj je svaka individua neodvojivi i sastavni dio te jednote. Ja sam Zagreb, Split, Hrvatska, Srbija, Europa, Afrika, Bliski istok, Sjeverna i Južna Amerika, Australija, Kina, Indija, Japan, cijeli svijet postoji i pleše u mojoj svijesti. Svi ljudi i sva mjesta sa svim svojim ljepotama, raznolikošću oblika i pojava koje se pojave u mojoj svijesti su već sastavni dio mene samog, sva živa bića postoje u meni, kao drugi vidovi mene, kao izražaji svega što ja jesam i što mogu biti. Kad to znamo, ne tek kao zanimljivu mentalnu špekulaciju, nego kad to istinski osjetimo neposredno i duboko u samom srcu svoga bića kao nepobitnu istinu, sve se na neki način mijenja! Ovo sve oko nas postaje daleko plastičnije i interaktivnije, shvaćate međuovisnost svega toga sa vama. Površinski se čini kao da se ništa nije promijenilo, da pojavnost i dalje ostaje ista i nepromjenjiva, ali u suštini više ništa nije isto, jer vi ste se probudili, vi ste promijenili svoju poziciju, svoju točku gledišta. To je trenutak u kojem sve što vidimo više ne doživljavamo kao da se događa "tamo vani" nego da se sve to zapravo odvija "ovdje unutra" u okviru našeg vlastitog bivanja i naše svijesti. Jer shvaćate, bez mene da tome svjedočim, ničega nema! SVE JE TO MOJE! SAMO DOK JA JESAM I SVIJET JEST! NE POSTOJI SVIJET NEOVISAN OD MENE! Sve je to naša vlastita projekcija. Samo dok mi jesmo, dok je osjećaj bivanja "ja jesam" prisutan, i cijeli svijet je prisutan kao produžetak, kao emanacija i kontekstualno polje nas samih, kao ogledalo i manifestacija našeg vlastitog Sebstva!
Tu se budimo za istinu da "drugi" ne postoje u istom onom smislu kako smo sve do sada vjerovali da postoje, kao nešto suštinski odvojeno od nas, kao nešto nama strano. Jer, svi smo mi u suštini slični, sa istim temeljnim potrebama, načinom na koji živimo svoje živote, sa istim korijenskim nadama i željama. Kako je moguće da toliko različitih tijela bude stvoreno po istom obrascu i vođeno zajedničkim sklonostima ako njihov izvor nije zajednički? Svi mi dijelimo zajedničku dušu. Međusobna povezanost svih srca očituje se duboko u očima svakog živog bića! Duboki osjećaj srodnosti prema svim oblicima svijesti je prisutan u trenutku kad se probudimo za ovu istinu. Tada sve gledate očima božanske duše Jednoga u kojima nema prosuđivanja.
Kad gledate tim očima, shvaćate da je svijest ipak daleko više od slučajne gomile spontane pojavnosti koja nas je eto tako samo zadesila... Previše je smislenosti i naslijeđene dobrote u njoj da bi ona bila nešto nama strano ili odvojeno od nas. Ona je u svojoj srži protkana dubokom mudrošću, ljubavlju i ljepotom koja preko iskustava komunicira s nama (pri čemu pod tim "s nama" u ovom slučaju podrazumijevam površinski dio nas, naš um kao početnu točku) i vodi nas prema sve dubljem i dubljem razumijevanju i shvaćanju nas samih, našeg istinskog identiteta i prirode.
Zadivljujuće je vidjeti kako je ova svijest u svojoj srži potpuno prirodna, sa prostorom i bivanjem kao svojim potpornim osloncima, temeljima na kojima sve leži i koji omogućuju ukupan raspon doživljavanja, ona je stvorena da ispunjava savršene uvjete za razvoj i održavanje života. Osnova i suština samog prostora je beskrajna dobrota jer se njegovom milošću sve događa, on je taj primarni temelj koji omogućuje razvoj i bujanje svijesti. On svemu bez iznimke daje potpunu slobodu da bude, i vječno je tu, potpuno miran i postojan unatoč svemu što se u njemu odvija. Život je toliko prirodan, lagan i sam po sebi razumljiv u njoj da je jedini zaključak koji nam se nameće pažljivijim promatranjem taj da je svijest neodvojivi dio nas, da je ona naša vlastita priroda obasjana vječnim svjetlom mudre ljubavi. Plavo nebo, bijeli oblaci, zelena trava, zlatno sunce, zemlja, njihov savršen odnos i međuovisnost – vjetar koji puše, kiša, rijeke koje teku - sve je to nama sasvim prirodno, ne pronalazimo ništa neuobičajeno ili čudno u tome, mi to razumijemo na jednoj neposrednoj razini bića koja je tu prije misli. Dolazite do spoznaje da nikakva sila izvan nas ne može biti odgovorna za stvaranje svijeta. Priroda kao takva je izražena ljepota našeg vlastitog Sebstva! Kad bi ova svijest bila slučajna, onda ne bi bilo intuicije, ne bi bilo dubljeg osjećaja u nama koji nas vodi u određenom smjeru, ne bi bilo savjesti, tog impulsa koji nas nepogrešivo vodi i usmjerava prema onome što je ispravno, što je istinito. Ne bi bilo ljepote i savršenstva u svemu što pogledamo i svemu čemu svjedočimo. Ne bi bilo oduševljenja i dubokog osjećaja zahvalnosti koji spontano izvire iz promatranja te iste ljepote! Ne bi bilo nikakve poveznice s nama. Kad bi svijest bila djelo nekoga izvan nas, nekoga drugoga, ne bismo ju uopće bili u stanju doživjeti! Kad udahnete svu mekoću i mirise proljetnog popodneva i vidite ljepotu prirode u svoj njezinoj raskoši prošaranu simfonijom cvrkuta radosnih ptičica i žuborom potočića dok toplina i zlatna svjetlost sunca prodire u svaku poru vašeg bića, jedna milina i nježna ekstaza prirodnosti ispunjava vašu dušu radošću i spoznajom – JA SAM SVE TO!
Tada shvaćate da je Ljubav u našem srcu stvorila ovaj svijet, ona je izvor svijesti! To je uostalom i razlog zbog kojeg nitko nikada nigdje nije vidio Boga! To je razlog zašto ga se nigdje izvana ne može pronaći. Ne postoji Bog kao zaseban entitet, kao osoba - Bog je ukupnost svekolikog odvijanja života i sam njegov izvor. Kad bi stvoritelj ovog svijeta uistinu bio "netko" ili "nešto" izvan nas, već bi ga netko negdje morao pronaći, već bi bio otkriven uz sav napredak i tehnološki razvoj kojim raspolažemo. Bog je Ljubav u našem srcu koja je u svojoj nježnosti i prirodnosti stvorila ovu svijest da bi u njoj mogla vidjeti svoj vlastiti odraz i uživati u radosti tog prepoznavanja. To je misterij sakriven ravno pred našim nosom – toliko očigledan i neposredan da je postao nevjerojatan našem umu čiji je pogled cijelo vrijeme usmjeren prema van u potrazi za stvoriteljem, za izvorom i za smislom, a sve što je potrebno je okrenuti ga prema unutra, prema nama samima. Jedino naše srce ovo može razumjeti. Sve je već samo po sebi savršeno upravo takvo kakvo jest, samo su naša iskrivljena, nesavršena percepcija i prosuđivanja na temelju naučenog lažnog identiteta ono što uzrokuje sve zablude i stvara sve probleme i sukobe. Jedino što je potrebno je to uvidjeti!
Jer, Sebstvo je već tu, oduvijek, kao sve. Postojanje nas kao zasebnih individua sa životom koji se odvija u prostoru i vremenu je jedna vrsta dozrijevanja prilikom kojeg to intelektualno razumijevanje o našoj istinskoj prirodi kao Sebstva postaje živuće iskustvo. Život je tu da testira naše shvaćanje i razumijevanje istine o našoj istinskoj prirodi. Životne situacije s kojima se susrećemo su tu da bi poslužile kao djelatna potvrda shvaćanja onoga što mi jesmo, kao način izražavanja i uobličavanja te nemanifestirane Ljubavi u ovom pojavnom obliku kroz odnos.
Ako pogledate malo bolje, vidjet ćete da je svijest puna lekcija, znakova i putokaza koji nas usmjeravaju prema trajnim vrijednostima, prema onome što jest, što je nepromjenjivo i vječno. U korijenu same svijesti je želja da spozna svoj vlastiti izvor, svoje porijeklo, da shvati samu sebe. Čini se da se bez obzira na njihovu pojavnu raznolikost i način na koji se pojavljuju, sve lekcije u ovom životu u konačnici vrte oko temeljnih i vječnih principa kao što su istina, sloboda, dobrota, iskrenost, povjerenje, razumijevanje, suosjećanje koje spoznajemo preko njihovih suprotnosti i sjena s druge strane, dakle laži, ropstva, zloće, neiskrenosti, nepovjerenja, nerazumijevanja, straha. Taj svijet dualnosti i dinamike je tu s razlogom. Kontrasti s kojima smo suočeni nisu slučajni. Život u maniri vrhunskog redatelja režira okolnosti koje služe kako bi izazvale i prkosile krutim i čvrsto utvrđenim obrascima ponašanja na način koji svakome od nas daje priliku da, ovisno o zrelosti naše vlastite svijesti iz toga izvučemo pouku i prepoznamo istinu svog bića. Život nam daje priliku da se unutar okvira svojih uvriježenih stavova i krutih uvjerenja susretnemo s bićima i situacijama koje se svojom neposrednošću i jednostavnošću bivanja odbijaju povinuti dogmama, normama i ukalupiti u općeprihvaćene okvire društva i ostaju svoji, ostaju ono što jesu i time razbijaju te okvire. Previše je veličanstvenosti, savršenstva i mudrosti u svemu ovome što zovemo život da bi sve to bila samo igra slučaja. Primjerice, život nam neprestano podastire situacije u kojima se suočavamo s prolaznošću nasuprot koje stoji vječnost, sa ograničenošću i skučenošću nasuprot kojih stoji bezgraničnost slobode, sve su to podsjetnici uslijed kojih NEŠTO unutar nas svjedočeći svemu tome jednostavno "zna" da ne može biti dio te prolaznosti i ograničenosti unutar koje se nalazi! Svima nam se ovaj život čini prekratak i svatko bi htio da traje duže. Kad pogledamo unatrag, deset godina je proletjelo u trenu, čini se kao da je bilo jučer, kao da nam je ovaj ljudski vijek pretijesan i skučen za svu prostranost i ukupnost onoga što mi po svojoj prirodi jesmo. To je nepogrešiv osjećaj unutar svakog od nas. Sve to nas usmjerava da prepoznamo ono što ne prolazi, ono što je vječno kao svoju istinsku prirodu, ali to nikako ne bismo bili u stanju kad prije toga ne bi bilo kontekstualnog polja iskustava koje nam daje priliku da potpuno i duboko iskusimo sav mogući raspon emocija i stanja koji ni na jedan drugi način ne bismo bili u mogućnosti iskusiti osim preko svijesti, preko prostorno-vremenskih odnosa. Jer svrha svakog iskustva je razumijevanje. Intelektualno i mentalno znanje o nečemu nije dovoljno, ono je prazno, jalovo i neupotrebljivo sve dok nije iskustveno doživljeno. Tek tada ono postaje živuće razumijevanje. Doživljaj je ključ ove igre koja se zove život. Jednostavno, moraš doživjeti, moraš proći kroz sve to iskustveno da bi mogao steći potpuno razumijevanje o tome tko si uistinu ti a tko nisi. Ako promatrate kako život i svijest funkcioniraju, primijetit ćete da je u prirodi svijesti da uvijek bude u odnosu, da bude okružena ljudima, stvarima i pojavama preko kojih će doživjeti samu sebe i spoznati sebe. U svijesti je sve u odnosu sa svime. Temelj svijesti je dualnost koja omogućava odnos, koji omogućava iskustvo koje opet omogućava razumijevanje.
Želja za odnosom, za zajedništvom, za neposrednom živom komunikacijom, za interakcijom, za toplinom, za sjedinjavanjem, za dijeljenjem iskustava i razmjenom energija i sokom ljubavi koji se cijedi prilikom prepoznavanja toga, oživljavajući i dajući smisao svemu – to je suština svijesti, sve ostalo je kontekstualno polje, dekor i pozornica postavljena na način koji omogućava da se na njoj odigrava ta vječna predstava ljubavi. Svako razumijevanje izvedeno i proizašlo iz iskustva služi kao sredstvo čišćenja taloga neznanja sa ogledala naše duše kako bi se svjetlost Ljubavi mogla jasno odražavati u njoj.
Zanimljivo je da smo u različitim fazama života okruženi različitim ljudima od kojih svaki dotakne naš život na jedinstven način i ostavi neki trag na nas, dajući nam nešto vrijedno, od svakoga nešto naučimo, svatko nam ostavi neki dar, bilo kroz dojam koji ostave na nas, ili kroz "slučajne" poruke koje nam prenose u usputnim razgovorima a kojih ni sami nisu svjesni, ili pokazujući nam nešto preko samog načina na koji žive svoj život i kako ga doživljavaju, a nakon toga što su ispunili svoju svrhu oni odlaze i zamjenjuju ih opet drugi, koji nam donose opet nešto novo i jedinstveno. I to je na neki način sasvim prirodno, nema osjećaja gubitka u tome...nekako, svhaćate da smo svi mi učitelji i prijatelji jedni drugima u tom jednom zajedničkom odvijanju života koje, poput savršenog orkestra svakome pojedinačno omogućava upravo savršene uvjete da spozna prirodu svog vlastitog sebstva. Kad se osvrnete, prepoznat ćete ispod tog odvijanja života djelovanje te Milosti i Ljubavi koja vas je u u obliku svih tih dragih ljudi i okolnosti nježno i blago vodila u smjeru spoznaje vaše vlastite prirode.
Iz najdubljeg dijela našeg srca prilikom ovakve kontemplacije izranja jednostavna spoznaja koja našem umu djeluje sasvim nelogična, besmislena i krajnje neupotrebljiva - sve je to igra nastala zbog radosti jednote! Sve ovo postoji da bi Bog (TI) imao koga voljeti, s kime razgovarati, komunicirati, da bi se imao s čime zabavljati i da bi uživao u izraženoj ljepoti i veličanstvenosti samoga sebe, ako to uspije prepoznati.
Razlog pokretanja cjelokupne ove manifestacije proizašao je iz jednostavne želje Ljubavi da se izrazi kroz voljenje same sebe kao svega što može biti u izražaju i da podijeli radost svoje veličanstvenosti sa bezbroj "drugih" verzija same sebe, da se to Vječno Jedno probudi u ovom životu, u ovom tijelu i prepozna kroz mnoštvo i raznolikost kao SVE u osjećaju jednote.
A razlog zbog kojeg to Vječno Biće sudjeluje u ovom svijetu oblika i manifestacija na taj način je taj što je po svojoj prirodi bezoblično i bezgranično pa preuzima oblik i identitet da bi se doživjelo kao ograničeno, ono ulazi u san koji se zove svijet da bi se igralo kroz sve te pojavne oblike jer zna da može i da je vječno i da je ishod ove igre neupitan i siguran, da se zapravo i nema što drugo raditi i zato želi razumjeti preko iskustva kako to izgleda živjeti u ograničenosti i odvojenosti da bi potom jednostavno uživalo u iskustvu prepoznavanja istine o sebi u ovom tijelu, na ovaj način, tada se spontano otkriva blaženstvo kao naša istinska priroda, a to je ono što se naziva Milost, to je Ljubav. Ljubav je priroda Apsoluta. Ljubav je radosna spoznaja o jednom vječnom biću-svijesti koje oduvijek jest, uvijek u svemu i koje je razlog zbog kojeg sve ostalo jest iz koje proizlaze radost i mir.
Čudesnost svega toga, a ujedno i glavni uzrok zbog kojeg dolazi do neznanja i temeljne zablude o našem identitetu, je u tome što smo mi istodobno jednim dijelom svijest i sve što ona sadrži ali također i ono što promatra sve to iz izvora svijesti! Površina oceana se po sastavu ne razlikuje od njegove dubine, ali to ne možemo prepoznati dok nismo zaronili. Na površini valovi djeluju različiti i mnogobrojni, svaki ima svoj jedinstveni oblik, veličinu i smjer kretanja, ali svi su oni dio jednog oceana, neodvojivi od njega.
Izvan naše svijesti je ocean vječnog! Iz tog nemanifestiranog polja potencijalnih mogućnosti izronila je cijela ova manifestacija.
Kad pokušate pronaći granice prostora i vremena koji sačinjavaju svijest, shvaćate da ih nema, nema kraja ni početka prostoru i vremenu, oni se nastavljaju u beskonačnost, shvaćate da je svijest beskonačna i da se jednostavno utapa u Sebstvo, da ona sama JEST izraženo Sebstvo.
Tijelo je prolazno, ali može li onaj koji svjedoči prolaznosti biti prolazan? Taj koji je u stanju reći, "prije je bilo tako a sada je ovako" mora uvijek biti isti i nepromjenjiv, jer drugačije ne bi mogao svjedočiti promjeni nego bi se kretao zajedno s njom. A tko je taj koji je vječno isti? Je li to naše tijelo, naš um? Ne, oni se kreću zajedno s promjenom i vremenom. Taj koji svjedoči svemu ne može biti viđen, on nema oblika, on jedino može biti prepoznat i osjećen kao Mi. Naše Sebstvo. Kad se kockica soli rastopi u vodi, ona više nije zamjetljiva našem oku ali se njezina stvarnost i postojanje, iako skriveni pogledu mogu prepoznati i razabrati osjetilom okusa. Jednako je tako i sa sebstvom.
Mi smo na izvoru svakog opažanja, gledajući preko očiju u ovaj svijet svijesti. Ako pogledate, vidjet ćete da su oči jedini dio tijela koji se ne mijenja s vremenom, one su uvijek iste, bez obzira na godine! Oči svih živih bića svjetlucaju žarom vječnosti! One same su potpuno čiste i imaju sposobnost prenijeti suštinu onoga što je neizrecivo. Tamo se krije tajna, tamo je sadržana esencija konačne Stvarnosti. Razlog zbog kojeg ne možemo vidjeti "izvan" svijesti je taj što smo izvan svijesti samo mi! IZVAN SVIJESTI JE OCEAN VJEČNE NEOGRANIČENE LJUBAVI, MIRA I BLAŽENSTVA KOJI SE NE MOŽE PREPOZNATI DRUGAČIJE NEGO PREKO SVOJEG OGLEDALA KOJE JE SVIJEST. A to polje beskonačnih mogućnosti leži u samom središtu našeg srca. To je jedino mjesto na kojem je sve počelo i zbog kojeg sve jest.
Sve ovo čemu svjedočimo oko sebe, cijeli naš život odvija se simultano, istodobno, OVDJE u toj jedinstvenoj točki sadašnjice. Sve što se događa, sve što će se ikada dogoditi se događa samo i jedino OVDJE I SADA! U njemu je sadržana sva ukupnost stvarnosti. Sve što ćemo ikada imati u životu, ono što je jedino stvarno i vrijedno je ovaj trenutak upravo sada, jedino on sadrži žar životnosti! Sve ostalo nestaje. Ako pogledate, ništa od naše prošlosti nije trenutno s nama sada, ona nije fizički dostupna, sve se na neki način briše, svi događaji, sve aktivnosti i doživljaji se povlače i ostaju pohranjeni u sjećanju, sve je to tu samo zbog onoga koji promatra sve to da bi stekao razumijevanje. Sjećanje je veličanstveni alat našeg uma koji nam služi za razumijevanje naše istinske prirode u retrospektivi, da bismo crpeći iz njega mogli prepoznati ono što je uistinu bilo važno i što uvijek jest jedino važno u životu - Ljubav kao suštinu onoga što jesmo! Postoji samo ta radost koja je jedina važna i koju duša prepoznaje kao konstantu usprkos svim pojavnim oscilacijama i izmjenama prošlih događanja. Sva ta događanja su tu samo i isključivo zbog nje, a ne obrnuto! Štoviše, ako malo pažljivije promotrite, vidjet ćete da se mi zapravo uopće nikamo ne krećemo, postoji samo privid kretanja koji putem osjetila djeluje toliko stvaran. Ali taj koji svjedoči je uvijek nepokretni pokretač iz dubine našeg bića kojemu se jednostavno pojavljuju i izmjenjuju okolnosti i situacije.
Jer, ako zaronimo malo dublje, postavlja se pitanje – što je ta osnovna, primarna pokretačka sila koja čini razliku između živoga i mrtvoga? Što je to što uzrokuje osvanuće svijesti i života? To je POKRET VOLJE! Cjelokupno odvijanje se pokreće djelovanjem volje. A ako pogledamo što znači, vidjet ćemo da riječ volja dolazi od glagola voljeti što nas opet vraća na njezin korijen – LJUBAV. Kretnja ljubavi omogućuje svijest! S koje god pozicije unutar svijesti krenuli u istraživanje, ona nas uvijek vraća natrag na svoj izvor.
Istina je uvijek najjednostavnija i najočiglednija. Jer kad bi bila komplicirana, kad bi o njoj trebalo razbijati glavu, ona ne bi bila dostupna svima. A to je nemoguće. Nešto što je istinito mora uvijek biti takvo, inače ne bi bilo istinito. Istinito je ono što je uvijek nepromjenjivo, uvijek postojano, uvijek ISTO bez obzira na sve. A jedini razlog zbog kojeg je tako često promašena je taj što za njezino svhaćanje koristimo um. Jedino srce ima neposredni uvid u prirodu stvarnosti i istinu, a taj uvid ne može biti prenesen. Njegov opis malo znači umu. Um nam tu ne može pomoći, on nas samo može dovesti do određene razine shvaćanja, nakon koje stvarnost tog uvida mora biti neposredno doživljena ovdje i sada. Sve je to otajstvo koje našim umom ne može biti dosegnuto, jer je ukupnost uma u vremenu. Zapravo, to uopće nije pitanje dosezanja, TO je već ionako nešto što je cijelo vrijeme tu, u svakom trenutku našeg života isto bez obzira gdje se nalazili, izvan vremena i prostora! Nešto što se jedino može opisati kao beskrajna dobrota, milost, blaženstvo, radost i ljubav koja je uvijek svježa i neponovljiva u svojoj raznolikoj pojavnosti a opet ista unatoč svim različitostima. To je nešto što se samo treba prepoznati već kao takvo, u bivanju, u miru. U Starom Zavjetu piše: "Budi miran i ZNAJ da sam ja Bog". Gotovo je sve rečeno u tome! To je poruka unutar iluzije koja pokazuje put izvan iluzije! Tu ne piše: "Budi miran i znat ćeš da sam ja Bog! To nije pitanje vremena, trajanja, postizanja! To je nešto što VEĆ JEST! Samo to osvijesti. Taj koji preko očiju gleda u svijest je već i na samom izvoru svijesti ali je prikriven, povučen i miran, najčišći i najdublji od svega što se može zamijetiti, uvijek u pozadini svega, sebstvo koje, da bi se bilo, moramo jednostavno biti, sam mir, naš um se mora umiriti i jednostavno utopiti u tome, a jednom kad se stopimo s tim, o tome ne možemo reći ništa suvislo i relevantno našem umu, jedino voljeti, ono se jedino može izraziti kroz ovo tijelo i um prosvjetljujući ga spoznajom istine, dubokim mirom i radošću.
Ta Ljubav našeg Sebstva nas poziva da u ovom budnom stanju, u stanju u kojem je za razliku od svih ostalih stanja svijest najbistrija, najoštrija i najperceptivnija, prepoznamo sebe kao vječnost i bezgraničnu Ljubav koja se preko ovog prolaznog sna svijesti doživljava u ljudskom obličju. Upravo zato je sadašnji trenutak sveti prolaz do vječnosti, to je trenutak susreta u kojem vječnost prepoznaje sebe preko ovog fizičkog izražaja u miru i tišini. Spoznati u punoj jasnoći budne svijesti taj mir i radost, ono što je prirodno prisutno u stanju dubokog sna, da je sve jedno i da ispod površinske individualnosti i ega postoji samo jedna Ljubav koja je vječna i koja si ti sam, je smisao i jedina uloga svijesti.
"Ja jesam upravo ovdje i upravo sada" je vrhovno božanstvo budnog stanja. Biti duša samoga života gdje su promatrač, promatranje i promatrano jedno je svrha našeg postojanja. To je ono gdje istinska čarolija počinje! Gdje se stapamo i postajemo iskustvo, a ne samo oni kojima se iskustvo događa! Gdje mi jesmo ljepota, a ne oni koji ju promatraju. To je potpuno svjesno uranjanje u Sebstvo!
Proživjeti život i propustiti prepoznati ljepotu s kojom je prožet kao esenciju ljubavi koja jesmo je ono što zovemo pakao i razlog zbog kojeg je život pun jada i besmisla. Vjerovati da smo zasebne individue s ulogom u svijetu koji je netko drugi stvorio i u kojem smo se mi slučajno našli znači sanjati u budnom stanju i biti uhvaćeni duboko u iluziji pogrešnog identiteta koji je izvor svake patnje. Dok s druge strane, postati svjestan da je svijet dio nas znači probuditi se na javi, probuditi se iz budnog stanja u jedno dublje i šire saznanje o našoj istinskoj prirodi koja prožima sve i koja jest sve bez obzira na pojavnost, bez obzira na dolazak i odlazak svijesti, bez obzira na bivanje i nebivanje, saznanje koje nije mentalno, koje nije razumsko, nego više kao neka sigurnost u srcu koju nije moguće objasniti. Jednostavno, samim bićem znamo. I iz tog saznanja dolazi trajni mir i radost, divljenje, jedna potpuna prostranost i bezbrižnost što se tiče materijalnih i ego postignuća i ishoda ovoga što doživljavamo, jedno tiho blaženstvo i Ljubav koja je izvan svega toga, uvijek tu, nedirnuta, koja je prije svega i zbog koje sve jest.
|
|