Nova Vizija

Što više promatram život, sebe i sve oko sebe, sve više me zapanjuje spoznaja o dubini zavodljivosti i privlačnoj snazi Maye ili Velike Iluzije.

Baš me je neki dan, dok sam u smiraj dana šetao po prirodi, iznenada pogodila toliko duboka i korjenita spoznaja: Kako smo rijetko uistinu OVDJE, ako malo bolje pogledate! Nije li to fascinantno? To je jedna od onih spoznaja koje su na mentalnoj razini već toliko puta izrečene da je doslovno izgubila svoje značenje i koju naizgled svi "znaju" (čak i vrapci na grani) no gotovo nikada ne posvješćuju, ali koja je svakim ponovnim posvješćivanjem na razini srca uvijek nova, uvijek svježa, uvijek aktualna i svaki put kad je se postane svjestan donosi trenutačnu jasnoću viđenja!

Zamislite, od nekih 80 godina života, kad bismo sakupili sve minute i pažljivo pretresli sve događaje, za koliko bismo trenutaka mogli reći da smo ih proveli baš ovdje i sada potpuno prisutni, opušteni, mirni i bezbrižni, cijelim svojim bićem uronjeni u svoju prirodnost, baš onakvi kakvi jesmo? Bismo li uspjeli iscijediti svega tjedan dana, mjesec dana od 80 ili koliko već godina? To je veliko pitanje. To je zapravo jedno od suštinskih pitanja koje bismo si trebali postaviti u životu. Mi život vrednujemo po tome koliko smo bogati novcem, posjedima i ostalim materijalnim "bogatstvima", ali zanimljivo je da iznimno rijetko, (ako uopće) doživljavamo vrijednost života kroz svoju prisutnost u njemu! Koliko smo uistinu bogati prisustvom? Koliko dragulja prisutnosti imamo u svojoj kesi iskustva? Koliko smo ljubavi dali, koliko ljepote zamijetili, koliko smo razumijevanja stekli, koliko smo iskrenih trenutaka radosti, ljubavi i zajedništva podijelili...?



Mi jednostavno to čudo življenja uzimamo tako zdravo za gotovo i svodimo ga na njegovu najnižu razinu, pretvaramo ga u priču preživljavanja i grčevite borbe za sutrašnjicu, brinući se, pridajući važnost stvarima koje u suštini nemaju nikakvu važnost, dok poput zombija prolazimo pored svega onoga što je uistinu vrijedno i predivno, zaključani u tamnici našeg uma, na vječnoj i nepostojećoj razmeđi između žala za onim što je bilo i straha od onoga što će biti u vječnoj potrazi za ispunjenjem i srećom zbog čega ni ne vidimo ono OČIGLEDNO, da je ona cijelo vrijeme posvuda oko nas! Čista radost postojanja doslovno pršti iz pore svakog pojedinog trenutka, smiješeći nam se i pozivajući nas da joj se otvorimo i prepustimo dok mi prolazimo pored nje očima punih suza! Mi uspijevamo promašiti ono što je uistinu nepromašivo! Mi smo čarobnjaci koji svakog dana postižemo nemoguće. Mi zapravo ni nemamo gdje drugdje biti nego ovdje ali nam nekim čudom uspijeva da uvijek iznova ne budemo! Cijeli svoj život provodimo u TOME a da gotovo nikada TOGA nismo svjesni! Možete li vjerovati koja je to hipnoza? Mi živimo, dišemo i krećemo se u Bogu, neprestano, a opet cijelo to vrijeme smo u potrazi. To je kao kad riba plivajući u oceanu pita drugu ribu gdje je ocean! Nama se to može činiti smiješnim ili čak apsurdnim, ali s druge strane, ne prepoznajemo da upravo to isto radimo i sami!

Vrlo rijetko zastanemo da bismo primijetili i prepoznali veličanstvenu ljepotu i raskoš trenutka, punim plućima udahnuli mirise i okusili okuse i da bismo otpili malo slatkog nektara punine života koji se događa UPRAVO SADA! Da bismo poklonili to samima sebi, da bismo dopustili Bogu u nama da se izrazi kao Ljubav i Radost koja kroz prisutnost u svakom trenutku prepoznaje ljepotu i hvata u njoj svoj vlastiti odraz! Svi smo sa odmakom svjesni ljepote, ali trik je biti potpuno svjestan svetosti trenutka dok se on događa! Uopće, biti svjestan života kao nečeg neprocjenjivo svetog i veličanstvenog. U tome je tajna!



A sve što trebamo za to prepoznavanje je odvojiti u svom danu tek nekoliko tihih trenutaka provedenih u jednostavnom promatranju i divljenju i neposrednom primjećivanju onoga što nas okružuje. Unutar toga se događa čudo! Tu nam se otvaraju oči!

Ovo me podsjeća na scenu iz filma "Bella"(koji svakako preporučujem) u kojoj glavni likovi Nina i Jose šetajući gradom nailaze na starog slijepca koji joj ponudi jednu od svojih kartonskih skulptura žabe. Kad mu odgovori da nema novca kod sebe, on joj kaže: "Danas je predivan dan, zar ne?" "Valjda", odgovara ona. "Opiši mi ga!", "Što?" "Opiši mi ga i ovo umjetničko djelo je tvoje!" "U redu", odgovori ona i počne nabrajati: "Dakle, tu imamo neko žuto cvijeće koje cvjeta na drveću", "Forzicija!" usklikne on! "...i neko ružičasto..." "Hijacint!" opet će on. "Ti baš voliš cvijeće, ha?" "O, da". "Što se događa preko puta?" znatiželjno nastavi starac. "Da vidimo...jedan sasvim običan dan u New York Cityju, znaš... ljudi idu simo-tamo, auti prolaze, svi moraju nekamo ići, negdje stići, nikoga zapravo nije briga za ništa i nikoga drugoga, kao neki ogromni živući sat koji nikada ne staje."

Na to starac uzdahne: "BOŽE, KAKO BIH TO VOLIO VIDJETI!"

I u tom trenutku sve jednostavno otpadne i ostavlja vas potpuno suočenima sa vašom vlastitom sljepoćom. Otkriva u svoj svojoj jasnoći sav besmisao i ludost našeg hrljenja i jurnjave. Kad se rastanu, kadar pokaže starčevu kartonsku ploču na kojoj piše: "Bog mi je zatvorio oči, sada mogu vidjeti."

(Cijeli film sam naknadno uspio pronaći (koje li "slučajnosti" i providnosti ) na YouTubeu pa ga odmah možete i pogledati u cijelosti s obzirom da je prije svega riječ o vrhunskom ostvarenju, o situacijskom životnom filmu koji ima sposobnost uhvatiti i prenijeti esenciju trenutka i koji je u svojoj spontanosti i prikazu života na mnogo načina duhovan i višeslojan, a za one koji nemaju vremena, ova gore opisana kratka scena počinje od 21:40 min., pa samo "prevrtite". Kad ju pogledate i doživite, sve će vam biti jasno. )



Prošlost nije važna kao kronika događaja. Jedina uloga i vrijednost prošlosti je u tome da nas podsjeti na ono što jesmo, da nam zrcali našu pravu prirodu, da nam ukaže na ono što je istinski vrijedno u životu – LJUBAV! To je jedina funkcija prisjećanja! A budućnost – nju ionako još nitko nikada nije dostigao. Naš život je uvijek SADA!

Zahvalite mu tako što ćete biti potpuno prisutni u njemu bez sjete za jučer i brige o sutra!

Namaste!

Pogledate li u oči bilo kojeg živog bića, primijetit ćete tamo jednu prisutnost koja se prirodno i mirno odmara sama u sebi u trenucima prije nego se aktivira um sa svim njegovim pričama i misaonim procesima i koja se opet uspostavlja nakon što um iscrpi sve svoje zalihe jada, kukanja i negodovanja. U tom trenutku, pažljivim promatranjem dolazite do jednog vrlo zanimljivog uvida – da je ishodišno stanje svakog živog bića mir! Mir je konstanta koju nitko ne može nadjačati, nešto što je nemoguće otjerati, nešto čemu se sav život prirodno vraća, njegovo početno stanje! Bacanje kamenčića u mirno jezero može privremeno namreškati ili uzburkati površinu, ali jednom kada aktivnost prestane, voda se opet vraća u svoje prirodno stanje mirnoće. Sve se uvijek vraća tom miru, sve po svojoj prirodi teži miru. Primijetit ćete da se ista stvar događa i u vama. Uzmite blizak primjer iz svog vlastitog iskustva, situaciju u kojoj ste doživjeli veliku emotivnu rastresenost. Netko ili nešto vas je toliko povrijedilo i razljutilo da gorko plačete iz svega glasa, pri čemu se oslobađa ogromna i na prvi pogled neobuzdana tuga i gorčina za koju vam se čini da neće nikada prestati. Plačete i ridate, raznim mislima hranite i rasplamsavate svoju povrijeđenost i tako jedno vrijeme sve dok ne oslobodite i ne iscijedite i posljednju kap jada iz sebe, dok sve ne izgori. I tada se događa nešto zanimljivo i revolucionarno! Umorni ste, osjećate se iscrpljeno i izmoždeno, ali istovremeno vas obuzima jedan duboki mir u kojem shvaćate da ste vi i dalje vi, bez obzira na suze, bez obzira na sve priče koje ste ispleli oko sebe i s kojima ste se poistovjetili, bez obzira na svu dramu koju ste prethodno stvarali, ništa se zapravo nije dogodilo vama, vi ste još uvijek tu, potpuno mirni, onakvi kakvi ste bili i prije nego što je nastupila uzrujanost, i u tom miru nema nikakvih dilema, nema pitanja, štoviše, uviđate uzaludnost i besmisao svih vaših naprezanja, jer je u konačnosti opet prevladao mir!

Tada uviđate da u "STVARNOSTI" zapravo nema nikakvih problema! Stvarnost je mirna i spokojna, uvijek takva kakva jest! Svi problemi proizlaze iz vašeg opiranja prema životu i onome što jest! Stvarnost je nedirnuta, ništa ju ne može uznemiriti, razočarati ili povrijediti. Pati i trpi jedino onaj koji pruža otpor stvarnosti! A znate li odakle izvire toliki otpor i odakle dolazi sav taj nemir?

Izvire kao posljedica obične misli, kao posljedica zablude da se mir, ljubav, radost i ispunjenje kojima težimo nalaze negdje izvan nas u izvanjskim stvarima i događajima! Vaš um konstantno želi biti bilo gdje drugdje osim ovdje i sada u ovom trenutku jer vjeruje da mu kao takvome nešto NEDOSTAJE! Tu se rađa strah od toga da ćemo nešto propustiti, da ćemo nešto izgubiti i taj strah je onaj koji nas katapultira u polje vječne potrage i bjesomučnog lutanja! Sav otpor proizlazi kao posljedica definicije našeg uma o onome tko bismo mi TREBALI biti i životu kakvog bismo TREBALI živjeti, umjesto prepoznavanja onoga tko već jesmo i prihvaćanja života kakav JEST!

Upravo je ta nemogućnost, ta nesposobnost prihvaćanja i prepoznavanja ONOGA ŠTO JEST glavni izvor patnje u našim životima!

Svi nesporazumi među ljudima i patnja koju doživljavamo proizlaze jednostavno iz toga što mi pristupamo životu sa unaprijed stvorenim, naučenim skupom ideja i definicija o tome tko smo mi i kakve bi stvari "trebale biti"! Procjenjujemo, definiramo i stvaramo očekivanja o tome kako bi se naš život trebao odvijati da bismo mi mogli reći da smo sretni i onda uspoređujemo odgovara li stvarno stanje stvari oko nas našim očekivanim idealima ili ne. Ako odgovara, onda smo sretni, a ako ne odgovara, duboko smo razočarani i nesretni! Odavde proizlazi temeljna zabluda da smo mi ŽRTVE ŽIVOTA, dok se zapravo radi o tome da smo mi jedino ŽRTVE svog vlastitog UMA koji je, zaveden lažnim obećanjem o izvanjskoj sreći, odlučio biti doživotno nesretan! Shvaćate? Upravo je to razlog svekolike ogorčenosti i razočaranja životom, razlog zašto se prema životu odnosimo sa nezahvalnošću i stalno prigovaramo, stalno kukamo i gunđamo i zašto nam nikada ništa nije po volji. "Zašto ja sad to moram? Ja bih radije bio negdje drugdje i radio nešto drugo. Ovo je sve bez veze i glupo. Meni je to ispod časti. Pa zašto se to baš meni događa? Zašto me je snašla ovakva teška sudbina?"... i stotine drugih njima sličnih prigovora hrane i učvršćuju vaše uvjerenje da ste žrtva jer vjerujete da se to nešto, ta sreća i spas nalaze negdje drugdje!

Ali jednom kad se svjesno prestanete poistovjećivati sa svojom uvjetovanošću, kad se odlijepite od poistovjećivanja s tim unaprijed stvorenim i naučenim skupom definicija o tome tko vi jeste, sa tim normativima za koje kultura i društvo od vas očekuje da im se prilagodite, kada se umjesto onoga što bi "trebalo biti" suočite sa onim što "JEST", shvatit ćete da svaki problem započinje i prestaje isključivo u vašoj glavi i pokušaju da prisilno promijenite okolnosti i natjerate ih da se uklope u unaprijed zadane okvire vaših sebičnih i uskogrudnih ideala!

Zato ste nemirni, zato se utrkujete s vremenom, žurite, ljutite se. Tu se javlja taj nevidljivi i neopipljivi pritisak da moramo nešto postići, da moramo "uzeti život u svoje ruke"! Trošimo svoje vrijeme ulažući ogromne količine energije da bismo učinili nešto što je samo po sebi nemoguće – da bismo život podčinili sebi, da bismo postali gospodarom svog života i držali ga pod svojom kontrolom u svakom trenutku! Ali kako možete biti gospodar nečemu čega ste sastavni dio, nečemu iz čega ste proizašli? Shvaćate da je to samo zabluda uma koji niste vi.

Kad se ne opirete nečemu što jest ili nečemu što trebate učiniti nego se jednostavno predate tome, kad potpuno zaronite u to, otkrivate da u srži toga zapravo nema baš ničeg teškog ni problematičnog osim ideje vašeg uma koji se unaprijed opirao tome! Težina problema ovisi jedino i isključivo o količini i intenzitetu otpora koji pružamo prema nečemu. Ali jednom kada uistinu prihvatimo, čarolija počinje!



Ovdje je vrlo važno naglasiti da tu nije riječ o mirenju s nečime. Između mirenja s nečime i prihvaćanja nečega postoji ogromna razlika. Prihvaćanje dolazi kao posljedica izravnog razumijevanja i shvaćanja prirode stvarnosti, kao rezultat neposrednog uviđaja, dok mirenje dolazi kao posljedica nerazumijevanja i bezizlaznosti u kojoj uhvaćen, um ne vidi drugi način nego joj se mučki pokoriti, ali bez da je istinski prihvatio te okolnosti i zbog toga trpi i gunđa, što dovodi do pojave očaja i ogorčenosti životom.

Štoviše, kad prestanete siliti, postat će vam savršeno jasno da ste upravo vi bili oni koji su svojim opiranjem cijelo vrijeme otežavali životu da se izrazi. U nedostatku vašeg protivljenja, shvatit ćete da vam život s velikom radošću i ljubavlju izlazi u susret i da jedva čeka da se vi prestanete opirati kako bi se mogao izraziti u svoj svojoj punoći i ljepoti kroz vas. Jedino vi ste onaj koji postavlja prepreke tom protoku! Tada shvaćate da svu tu energiju koju ste dosad rasipali na opiranje životu možete iskoristiti za usklađivanje sa njegovim prirodnim tijekom i voljom! Umjesto da budete OTPORNIK životu, vi postajete PROVODNIK tog istog života! Život samim time prestaje biti borba i postaje suradnja!

SVE SE DOGAĐA SAMO OD SEBE!



U odsustvu vas kao otpornika životu, shvaćate da se sve zapravo događa samo od sebe! Uviđate da životu nije potreban nadzornik, nije mu potreban kontrolor. Život se sasvim dobro brine sam za sebe i bez vaše intervencije, on se zapravo sam živi i uvijek će naći načina da se nastavi. Samo budite u tišini i sagledajte ovo sami za sebe. Vidjet ćete da Sunce samo izlazi i zalazi svaki dan, da vjetar puše sam od sebe, da vaše tijelo nastavlja funkcionirati čak i onda kad vaš um nije prisutan, da kiša i snijeg padaju bez vašeg utjecaja, da rijeke teku same od sebe, ne pokrećete ih vi, vaša kosa i nokti rastu bez obzira na vaše preferencije. Sve se savršeno odvija upravo onako kako se treba odvijati kad vi ne očekujete da bude drugačije, kad vi niste sudac tome i žandar, nego kad se prepustite i dopustite svemu da bude upravo onakvo kakvo jest! Nakon što to prepoznate, jedno ogromno olakšanje, sloboda, radost i prostranost se otvaraju pred vama, jedan dubok mir izranja kad vam postane jasno da vi niste činitelj, da niste vi taj koji na nešto može utjecati, koji nešto može natjerati da bude na silu.

Uvidjet ćete da je dovoljno da vi samo odlučite nešto i sve ostalo se dalje događa samo od sebe! NAPOR UOPĆE NIJE POTREBAN, TRUD I "MUKA" SU SUVIŠNI, DOVOLJAN JE SAMO TAJ VOLJNI MOMENT KOJI SVE POKREĆE! Vi u suštini samo odlučujete hoćete li nešto učiniti ili ne, a zatim sve ostalo dolazi k vama, sve se slaže na jedan čaroban i čudesan način koji možda u tom trenutku ne možete ni sagledati dok sve savršeno ne sjedne na svoje mjesto samo od sebe! Ovo vjerojatno zvuči kao potpuna besmislica i protuslovi svemu što ste naučili vjerovati o životu, ali pokušajte i sami ćete doći do tog zapanjujućeg otkrića!

Jedino što vi možete učiniti je PODUZETI i onda se samo prepustiti, sigurni u spoznaji da će se život pojaviti s najboljim mogućim rješenjem! Vi ste svoj dio posla obavili, sad pustite životu da obavi ostatak. Nemojte se miješati u njegov zanat i smetati mu, nemojte ga gušiti svojom brigom. Kad kod vrhunskog stolara naručite stol, ne stojite nad njim zabrinuto svaki dan gledajući kako će ga on izraditi i ne dosađujete mu svojim laičkim savjetima i sumnjama o poslu u koji se uopće ne razumijete. Ne, vi jednostavno imate povjerenja u njegovu stručnost i ostavljate ga da na miru završi svoj posao. Kao posljedicu tog povjerenja, dobivate remekdjelo! Ista je stvar i sa životom. Imajte povjerenja u život!



Kad jednom prihvatite život kakav jest, više niste u stanju čekanja bilo čega! U vašem poimanju života više ne postoji sljedeće, poslije, ne postoji sutra... jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u trenutku koji je pred vama upravo sada i to je to. Prestajete planirati, nadati se i brinuti o budućnosti jer shvaćate da budućnost ne postoji i da nemate zapravo što postići u suštini, da ništa nećete propustiti i da će zapravo sve biti uvijek onako kako to spontanost života bude u tom trenutku htjela! Briga je besmislena, nitko nikada ništa nije dobio brigom osim čira na vlastitom želucu i nepotrebnih bora na licu! Samo dajte svemu da bude to što jest i pustite bezbrižno da vas struja bivanja nosi gdjegod morate biti! Uskoro ćete uvidjeti da ste uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme i da nema slučajnosti! Razumijete da postoji plan u pozadini svega toga koji usmjerava vaše akcije i vodi vaše korake. Naravno, nije sve strogo određeno, vi imate određenu slobodu, određen manipulativni prostor unutar toga da učinite ovo ili ono, da odlučujete do određene granice, ali glavne, opće smjernice su već tu, već unaprijed zadane. Ni sami ne znate kakav je taj plan, koji je njegov pravac, niti je to uistinu važno, ali jednostavno ste svjesni da on postoji. Promatrajući svoju prošlost jasno možete prepoznati obrise tog plana. Stoga, štogod da se dogodi, u skladu je s tim planom, vi samo morate doći u stanje u kojem to možete uvidjeti! Samo to prepoznavanje će vas u potpunosti opustiti i omogućiti vam da budete suštinski bezbrižni i potpuno prisutni u svom životu!

Anthony De Mello u svojoj knjizi "Svjesnost" u prilog tome navodi jednu misao koja je toliko duboka i istinita da ju je korisno uvijek imati na umu. Ona kaže: “Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu podjeljuje pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju i potreba za pobjedom lišava ga snage."



Kad uvidite da nemate što postići u životu, kada nemate posebnih očekivanja, dolazite u stanje u kojem vam je svaki ishod prihvatljiv! Možda neki ishodi ne spadaju nužno u kategoriju koju bi vaš ego definirao kao ugodnu ili blistavu, ali u suštini vam to ne smeta, ne prigovarate i ne žalite se. Spoznajete da je sve ono što imate već sve ono što uistinu i trebate! Dovoljno vam je samo biti. Vidjet ćete da ne trebaju okolnosti nužno biti ugodne da biste i u njima pronašli mir koji je uvijek prisutan svudgdje i u svemu. Samo pokušajte ne prosuđivati tu situaciju u kojoj se nalazite kao ovakvu ili onakvu! Nemojte ništa lijepiti na nju, nemojte joj pridavati ovo ili ono značenje. Shvatit ćete ubrzo da ste u stanju razviti toliki stupanj prilagodljivosti i prihvaćanja da vam je zapravo sasvim ugodno u svakoj situaciji! Postajete poput vode! Voda se svemu prilagođava, ona poprima oblik svake posude u kojoj se nalazi, a kad nije na mjestu, jednostavno teče slobodno i prelijeva se preko svega. Nemoguće ju je povrijediti, nemoguće ju je zadržati u ruci, ona je neuhvatljiva i protočna. Udarac ju ne može udariti jer nije kruta nego skliska i blaga. Budite takvi.

U početku ćete osjetiti da se nešto u vama otima i snažno opire prihvaćanju, nešto će se pojaviti što će htjeti osuditi, prigovoriti i zakukati, žaliti se, proklinjati i zaplakati od muke. Kad se to dogodi, pustite mu da se izrazi, nemojte se boriti s time i potiskivati ili izbjegavati taj impuls, samo ga budite svjesni, prepoznajte tko je taj koji ima potrebu neprestano gunđati i tada će se pred vas postaviti izbor: hoćete li slijediti taj tok misli, hoćete li prihvatiti mentalitet žrtve i angažirati se kao gunđalo i zanovijetalo, ili ćete pustiti svemu da jednostavno bude bez vaše prosudbe! Jer svaka "tragedija" ili "neprilika" zapravo nema drugog izbora nego čekati vaš pristanak, čekati vaše odobrenje da bi mogla postati tragična! Ona je ovisna o vama! Bez vašeg pristanka, bez vašeg sudjelovanja, nema ništa od žrtvenog plesa! Budite uvijek svjesni toga!

Jedan od najučinkovitijih načina da umirite neprestani žamor vašeg uma, neprestani unutarnji dijalog sumnji, propitivanja samih sebe, života, svojih postupaka, kao i možebitni osjećaj odgovornosti ili samooptuživanja koji se u vama pojavljuje kao posljedica promatranja kaosa u vanjskom svijetu, jest taj da budete svjesni da vi u svakom danom trenutku činite najbolje što možete u okvirima svojih mogućnosti i da je to samo po sebi dovoljno! Shvaćate da vi ne možete biti odgovorni za akcije i postupke drugih, ili za događanja u svijetu koja počivaju na zabludama uma i temelje se na poistovjećivanju s njegovim ludilom! Nije vaše da bilo što mijenjate osim samih sebe! U konačnici, shvaćate da nikada ne možete preuzeti odgovornost nizašto drugo osim vlastite odgovornosti da BUDETE LJUBAV! To je vrhunska odgovornost u kojoj su već same po sebi sadržane sve druge odgovornosti. Svi zakoni ovog svijeta rastvaraju se u tom jedinom zakonu! Otpustite potrebu da prosuđujete! Shvatit ćete da vam nije od nikakve koristi i da vam u suštini ništa ne donosi, ne obogaćuje vaš život, samo vas crpi i razdražuje. Uvijek pristupajte drugim ljudima sa razine srca! Gledajte ono najbolje u svakom čovjeku i budite im prijatelj! Jer, ukoliko se pojave bilo kakvi nesporazumi i poteškoće u komunikaciji s drugim ljudima, svjesni ste da korijen problema nikada nisu drugi ljudi osobno, nego da je jedan univerzalni obrazac njihovog poistovjećivanja sa iluzijom ega, njihovo uvjerenje da su oni samo um, njihov "žrtvizam" i ponos, ono što stvara sve probleme, zbrku i sukobe! Najbolje što vi možete učiniti je doći u dodir sa stvarnošću i spoznati tko ste vi, a zatim, eventualno, ako se ukaže prilika, podsjetiti druge na njihovu istinsku prirodu! Ali ne nužno, ne na silu. Ako je netko u stanju shvatiti i prihvatiti, odlično, ako ne, pustite ga da ide svojim putem. Jednostavno, budite u svom miru i budite u miru sa svima oko sebe. Promatrajte taj mir, napajajte se njegovom slatkoćom i postat ćete taj mir! Činite ono što je u samoj srži vaše prirodne i zdrave ljudske naravi: Živite i pustite druge da žive! Neka sve jednostavno bude!



Namaste!