Vjerovali ili ne, svaki trenutak života je svet! Najveći izazov leži u tome jeste li sposobni ući u stanje svijesti u kojem to možete prepoznati ili ne. To je ona odrednica koja određuje naše cjelokupno životno iskustvo. A glavna prepreka koja nas sprječava da to uvidimo je naše prosuđivanje.
Kada odstranite prosudbu i suzdržite se od gotovo automatske potrebe da budete sudac u svojim životnim situacijama, stavljate se u poziciju da možete jasno doživjeti i prepoznati svetost toga što se odvija pred vama kao jedinstveni trenutak ljepote i punine života koji jest upravo ovdje i sada sa svim svojim osobinama, mirisima, bojama i okusima i "udahnuti tu veličanstvenost, radost i svetost" punim plućima do samog dna svoje duše. U tom trenutku prepoznavanja, vi ste zapravo udahnuli "Boga".
Kada ostavite po strani bilo kakvo prosuđivanje, ulazite u stanje prihvaćanja u kojem možete uvidjeti savršenstvo koje daleko nadilazi sva poimanja dualnosti – zamke pravog i krivog, dobrog i lošeg. U našem svakodnevnom dualističkom i izrazito polariziranom doživljavanju stvarnosti mi smo, u načelu, uvjetovani "Boga" doživljavati isključivo kroz sva dobra, lijepa, vrijedna i krajnje pozitivna iskustva, dok smo sva negativna i loša iskustva skloni pripisivati "Vragu", odnosno zlu. Samim time, mi smo uvučeni u igru u kojoj biramo strane i uhvaćeni smo u mreži prosuđivanja. Međutim, ukoliko se oslobodimo potrebe da prosuđujemo stvari, ljude i situacije koje nas okružuju, tada smo u stanju iskoračiti iz svoje potpune uronjenosti u dramu i sagledati ju sa distance kao film koji se projicira na neutralnom ekranu svijesti SVEGA ŠTO JEST. I premda vama djeluje potpuno stvarna dok automatski i nesvjesno sudjelujete u njoj, čestim činom promatranja, zapažanja i bivanja u tišini vlastitog bića, vi počinjete shvaćati iluzornost, snovitost i čaroliju ove igre i predstave koju zovemo život. Počinjete shvaćati i nazirati njen dublji smisao.
To je vrlo slično gledanju filmova i predstava. Kad ste previše uživljeni u radnju filma, često vam se može dogoditi da se "zaboravite" i počnete stvarati očekivanja od filma, u smislu da želite da se radnja završi na najbolji mogući način za glavnog glumca s kojim ste se poistovjetili i koji vam je prirastao srcu i "navijate" za njegov "sretan završetak", dok vam je negativac mrzak i želite da on ne uspije. Ali kada gledate film kao režiranu priču čiji je smisao prenijeti vam poruku i doživljaj, dakle, kao gledatelj, kao promatrač, shvaćate da u konačnici nije bitno tko igra ulogu princa ili kralja a tko prosjaka i negativca i da su sve uloge jednako važne, jednako vrijedne kako bi se priča mogla ispričati u svojoj cjelovitosti i veličanstvenosti. Jer, dobri likovi ne mogu postojati bez loših likova. Da bi priča funkcionirala i da bi ju uopće bilo moguće ispričati, ne mogu svi dobiti ulogu princa ili pozitivca. Upravo iz tog razloga i glumci, imajući na umu konačnu poruku i doživljaj filma, pristaju odabirati naizgled sporedne i nevažne uloge poput onih prosjaka, skitnica i ostalih, da bi se održala dinamika i kontekstualno polje filma. Oni shvaćaju da je svrha filma daleko važnija od njihovih pojedinačnih glumačkih preferencija i stoga prihvaćaju svoju ulogu u potpunosti sa punom sviješću i trude se dati najbolji dio sebe kako bi ju odigrali savršeno. Ova prispodoba navodi na zaključak da jednako kao što vi gledate film kao gledatelj, odnosno promatrač, zasigurno postoji i netko ili "nešto" što promatra film ovog našeg života koji živimo i kojeg doživljavamo stvarnim. Tko je taj promatrač? Ovo pitanje vas navodi na korijenito promišljanje pitanja: Tko je zapravo taj "Bog" o kojem svi toliko pričaju a kojega "nitko nikada nije ni čuo ni vidio"?
Duboki uvid u istinsku prirodu i opseg "Boga", koji je, izmeđuostalog, poslužio i kao okidač za pisanje ovog posta, došao mi je nedavno u obliku jedne rečenice koju je usput izgovorio jedan obiteljski poznanik, vjerojatno potpuno nesvjestan onoga što je izgovorio i u potpuno drukčijem kontekstu od onoga na koji sam ja to protumačio, ali koja me je istog trenutka pokosila i zazvonila mi u ušima i sasvim neočekivano u trenutku rastegnula moju svijest. Bio je to nepogrešiv primjer spontanog sinhroniciteta, načina na koji vam život, vaše Više Ja, kako god to želite nazvati, prenosi važne poruke na najneočekivanijim mjestima i u situacijama u kojima se tome najmanje nadate.
Uglavnom, u općenitom razgovoru, govorio je o svojim iskustvima s drugim ljudima koji su prema njegovoj definiciji bili naivni, glupi, zaostali, primitivni i sirovi, da bi sve to na kraju zapečatio rečenicom: "Nevjerojatno je što sve Bog hoće imati!", u stilu, nevjerojatno je da Bog dopušta i podnosi sve te gluposti.
I doista, ako se na trenutak zamislite nad ovom izjavom, dolazite do zaključka da Bog, odnosno ta svjesna inteligentna izvorna sila koja leži u pozadini svega stvorenoga uistinu dopušta najširi mogući spektar svih mogućnosti da se odvijaju potpuno slobodno i bez ikakvog uplitanja, bez želje da promijeni bilo što. Zamislite, sve to što se ikada dogodilo, uključujući sve ono dobro i sve ono loše, sve što se događa i sve što će se ikada dogoditi mora imati "prostor" u kojem će se slobodno manifestirati, a taj prostor postoji u svijesti, manifestiran u vidu kreacije. Mnogi ljudi koji smatraju da ne postoji Bog, kao potporni argument tog svog uvjerenja navode primjedbu da kad bi Bog postojao nikada ne bi mogao dopustiti nepravdu i zlo. I premda se sa dualističkog kuta gledano uistinu čini krajnje nepravednim i bezosjećajnim da se dopuštaju "loše" i "ružne" stvari, u suštini je to najviši izraz ljubavi koji može postojati. Jer, ta ljubav je toliko duboka i bezuvjetna da u sebi obuhvaća i dopušta da se i najstrašnije i najgnjusnije stvari koje se mogu zamisliti, gledajući iz aspekta "dobra", manifestiraju.
Znam da mi je u tom trenutku zabljesnula misao: Ako ta svjesna sila uistinu hoće (a očigledno hoće, jer kad ne bi htjela onda to ne bi moglo ni postojati) imati sve to i voljeti sve to, (uključujući i mene kao jedan izraženi vid sebe) tko sam ja da prosuđujem i osuđujem bilo koga ili bilo što?
Upravo zato je posvješćivanje i temeljno razumijevanje izjave "Što sve Bog hoće imati" ono koje nas istog trena stavlja u poziciju onoga koji ne može prosuđivati i osuđivati i koja u nama budi osjećaj divljenja, fascinacije i zahvalnosti pred veličanstvenošću, kompleksnošću i mističnošću ove igre manifestacije koju poznajemo kao svoju stvarnost i svoj život.
Znam da je ovo mnogima prilično veliki komad za progutati, s obzirom na to da smo svi mi samim procesom manifestacije u ovu relativnu stvarnost automatski uvjetovani "Boga", "Izvor" ili koje god ime želite tome dati, doživljavati isključivo kao Svjetlo i Dobro, dok smo Tamu navikli gurati u stranu, odvraćati svoj pogled od nje i nijekati ju kao našu suprotnost s kojom ne želimo imati baš previše posla. Mi smo čvrsto zauzeli svoje mjesto na toj "Vagi dualnosti" i objeručke se držimo za nju. I nema u tome ništa loše, to je odraz onoga što mi jesmo u ovom manifestiranom dualističkom obliku, ali ako želimo rasti u spoznaji svega onoga što Bog jest, i u konačnici, svega što mi uistinu jesmo, moramo zaći u stanje dubljeg razumijevanja, u stanje u kojem smo spremni prihvatiti tamu kao sastavni dio svog svjetla. Neki će na ovo možda reći: "Ali što to zapravo znači, prihvatiti tamu i je li to uopće moguće? Hoće li nas samim činom prihvaćanja ta tama preuzeti i znači li to da ćemo svi odjednom postati zli i okrutni?"
Zanimljivo je da živopisnu ilustraciju toga opet možemo pronaći u našem svakodnevnom iskustvu. Primjerice, kad sija Sunce, mi smo svjesni svoje sjene. Ne doživljavamo ju kao nešto zastrašujuće ili prijeteće jer shvaćamo da ona u suštini nema nikakvu moć nad nama jer je riječ o nečemu što nastaje kao posljedica svjetla. Kažemo: "Aha, Sunce sije, a na mjestima gustoće kroz koju svjetlost ne može proći nastaje sjena." Jednom kada smo to posvjestili na toj osnovnoj, temeljnoj razini, shvaćamo da je to tako, da jednostavno stvari tako funkcioniraju. Dok to ne posvjestimo i dok ne shvatimo temeljni razlog zbog kojeg je tome tako, možemo se ljutiti na svoju sjenu, postavljati pitanja "zašto", "ali", "kako", "zbog čega", smatrati svoju sjenu nepravednom, boriti se protiv nje i željeti da ona nestane. No, jednom kada dođemo u to stanje shvaćanja i razumijevanja, snaga i jasnoća te spoznaje istog trenutka brišu sve naše iskrivljene percepcije i zbunjenost. I naravno, kao posljedicu toga, mi razvijamo zdrav odnos sa svojom sjenom. Samim promatranjem svoje sjene mi prepoznajemo obrise našeg fizičkog tijela i kažemo: "Gle, ovo je MOJA sjena". Mi ju prihvaćamo kao takvu i svjesni smo da je ona sastavni i neodvojivi dio nas, a ne nešto što postoji neovisno o nama. Na isti bismo se način trebali odnositi i prema Tami, koliko god to izazovno i teško djelovalo nama iz naše dualističke perspektive.
Upravo zato, kako bismo se čim više u svom svakodnevnom iskustvu približili razumijevanju i rasli u shvaćanju te izvorne svjesne energije koju smo naučili zamišljati kao Boga, Velikog Duha, Život, Uzrok, Apsolut itd., i kako bismo doživjeli stvarnost onoga što mi uistinu jesmo, moramo biti u stanju u kojem dopuštamo i prihvaćamo stvari koje našem uvjetovanom egu nisu baš uvijek po volji i jednostavno im dati slobodu da budu to što jesu. Drugim riječima, pokušati ne prosuđivati nego prihvaćati.
Pristupna točka prema tom stanju je svjesno bivanje u sadašnjem trenutku. OVDJE i SADA. U tom stanju prisutnosti, usredotočenosti i doživljavanja možemo percipirati tu jednu dublju razinu stvarnosti, tu postajemo promatrači suštine života, svjedoci "svega što jest" iz te naše jedinstvene perspektive.
Tu počinjemo otkrivati svetost svega i totalitet svega. Tu shvaćate da je sve što vidite oko sebe posljedica želje te izvorne i vječne svijesti da se zgusne u određene oblike kako bi se izrazila i doživjela u jedinstvenosti i raznovrsnosti svega što ona može biti i postati. U svetosti vječne sadašnjosti možete nazrijeti i osjetiti da se u pozadini svih tih oblika i pojavnosti zapravo radi o svijesti koja je svjesna sebe u svemu i koja komunicira s vama, i sa svim dijelovima sebe međusobno, prepoznajući, istražujući i doživljavajući se preko svega stvorenoga. U tom stanju shvaćate da se komunikacija odvija neprestano. Sve je u odnosu jedno s drugim. Sve je prožeto sviješću. Svijest je u samim temeljima, u samom tkanju i matrici relativne stvarnosti u kojoj postojimo i živimo. Ali ona je također i u oku promatrača, jednako kao što je i u odnosu promatrača i promatranoga, u tom perceptivnom međuprostoru. Uzmimo situaciju da ja gledam vas, a vi gledate mene, zatim dođe netko treći i gleda nas dvoje a mi gledamo njega. I dok se na površini čini da tu nema ničeg naročitog i da smo mi tek odvojeni zasebni fragmetni, ono što se zapravo događa u tom promatranju je da svijest promatra samu sebe preko nas. Ili drugim riječima, mi promatrajući iz svog jedinstvenog kuta predajemo svoje doživljaje, utiske i impresije toj nemanifestiranoj svijesti da bi ona mogla prepoznati što sve ona jest u svom manifestiranom izrazu. Ono gdje mi postojimo nije u prostoru i vremenu, nego U SVIJESTI! Promatrajući i osluškujući u tišini svog bića, otkrivaju vam se sasvim drukčiji uvidi u percepciju Boga i života od svih koje ste imali do tada.
Zamislite samo na trenutak tu supersvijest i taj osjetilno-doživljajni kapacitet koji je u mogućnosti istovremeno biti svjestan svega, vašeg cjelokupnog života, života svih drugih ljudi, prošlosti, budućnosti, sadašnjosti, najsitnijih detalja, najneuhvatljivijih misli, osjećaja i doživljaja koje je imao bilo tko u povijesti i budućnosti od postanka svijeta i svih njihovih mogućih odnosa i povezanosti. Shvaćate li razmjere i kompleksnost takvog jednog koncepta? Ništa nije izgubljeno, ništa nije zaboravljeno, sve i dalje vječno postoji u tom implicitnom stanju, u toj svijesti, kao vječni trag jedinstvenog izraza, kao neizbrisiva kap individualnosti koja sačinjava taj ogromni ocean postojanja. Ta svjesnost, ta "volja jednoga" je ona koja održava sve to na okupu, sve te oblike, stvorene iz čiste i neobuzdane radosti postojanja i neizmjerne ljubavi prema sebi i svemu što je stvoreno, zbog čega je njezina fragmentacija, odnosno, broj mogućih manifestacija beskonačnan, beskrajan i uvijek svjež, uvijek nov i vječno promjenjiv. Ali ne samo to, to polje iskustava, pored toga što je jednim svojim dijelom istovremeno apsolutno i nepromjenjivo onkraj dualnosti, opet se s druge strane neprestano mijenja i nadopunjuje, razvija i širi u tom čarobnom prividu vremena i raste svakom novom spoznajom, svakom novom percepcijom pojedinačne svijesti otvaraju se i stvaraju nove strukture, pletu nove niti u toj jednoj zadivljujućoj i nesagledivoj energetskoj tapiseriji postojanja. Ukupnost toga je van dosega i spoznaje našeg uma. Najveća ljepota i najveća ružnoća postoje istodobno u carstvu dualnosti kao izrazi vječnog jednog. U toj svijesti, nešto tako naizgled beživotno i kruto poput betonskog zida, čelične ograde ili hrpe smeća ima jednaku važnost i svrhu kao i tek netom rođena beba, sve je to dio jednog te istog tijela svijesti. To je zapravo najveći misterij i najveća dihotomija, vrhunski paradoks koji čeka na nas da ga oktrijemo i ujedinimo u sebi. A to jedino možemo kao promatrači.
Možda ste primijetili da u srži najveće tuge, straha, bijesa i gorčine, jednako kao i u srži najveće radosti, zadovoljstva i smijeha leži jedan duboki i nepomućeni mir iz kojeg sve to proizlazi i u kojem se to sve događa?
I tu nema vrhovnog bića, nema suca, pravog i krivog, sve je upravo takvo kakvo jest, neutralno, prezentirano nama da bismo mi sami u svemu tome stvorenome pronašli smisao. Mir koji ne prosuđuje, koji ne postavlja pitanja, koji nema preferencija i uvjeta, koji jednostavno jest takav, vječno miran i tih, služeći kao odgledalo svemu kako bi manifestirana svijest u obliku živih bića sama mogla učiti iz posljedica svojih akcija i postupaka i na taj način rasti u spoznaji i ponovnom stapanju sa nemanifestiranim dijelom sebe. Drugim riječima, sve je dopušteno i sve se mora odigrati u skladu sa našim stupnjem razumijevanja i shvaćanja na našem putu iz veće prema sve manjoj gustoći da bi se u konačnici stopili sa ljepotom čistog izvornog bitka.
Veličanstvenost i divljene počinju u trenutku kada postanemo svjesni da sav život, sva ta kreacija čeka trenutak našeg prepoznavanja nje same, trenutak u kojem individualna svijest prepoznaje SVIJEST svega što jest, što je ikada bilo i što će ikada biti kao veliko i vječno JEDNO. Svetost života se javlja kada shvatimo da smo mi u ovom manifestiranom obliku oni koji su to sve u stanju percipirati i koji imaju priliku da mogu sagledati i prepoznati to nepromjenjivo i bezlično lice svijesti koja se sama neprestano provlači kroz sve te manifestirane oblike i modalitete postojanja kao da oblači razne kostime i kroz tu igru svega stvorenoga se zapravo igra skrivača s nama i čeka da vidi hoćemo li mi otkriti identitet tog "bića" koje se nalazi iza krinke.
U tome je čar igre. Upravo tu leži odgovor na pitanje zašto nam iskustvo Boga neprestano izmiče, zašto su sve te duhovne razine stvarnosti toliko nijeme, nezamjetne, neuhvatljive i nedokučive mislilačkom odnosno racionalnom dijelu našeg bića. Najveći trik je u tome što percepciju toga ne možete dosegnuti svojim umom. Toga ste i sami vjerojatno svjesni. Ukoliko pokušavate ovaj tekst shvatiti svojim racionalnim umom, sve napisano vam vjerojatno djeluje besmisleno i zbunjujuće. Ali ovaj tekst zapravo zaobilazi vaš razum i govori jednom dubljem dijelu vas i služi kao okidač vašem primarnom, trenutačnom razumijevanju, onom shvaćanju koje je tu i "prije" nego što se vaš misaoni proces može pokrenuti. Stoga, ta dublja stvarnost može biti jedino otkrivena kroz osjećaj, tu ju se može spoznati i doživjeti. Ne možete ju prenijeti nekome drugome ili opisati riječima. Riječima jedino možete pokušati dočarati kako vi to doživljavate, ali ne možete prenijeti stvarnost i intenzitet tog doživljaj na drugoga, dok ga on sam ne doživi. On se mora roditi u nutrini svakoga od nas pojedinačno. To je ona svetost koja je toliko intimna i bliska najdubljem dijelu nas, u kojoj riječi više nisu važne, samo iskustvo toga. To je razlog zbog kojeg vam najveći svetac, mistik ili guru nikada neće moći dati nikakvo prosvjetljenje. Svi oni vam mogu samo poslužiti kao putokaz koji će vas usmjeriti prema tome.
Ta je situacija gotovo identična optičkim iluzijama poput ovih na gornjim slikama. Ovisno o kutu gledanja, na prvoj slici možete vidjeti indijanskog poglavicu, a na drugoj muškarca koji svira flautu i ženu koja ga sluša očarana njegovom pjesmom dok sjede na obali rijeke. Ukoliko gledate previše izbliza, to je sve što ćete biti u stanju vidjeti. Međutim, ako napravite odmak, ako se malo udaljite, ili jednostavno napravite taj blagi i suptilni pomak u percepciji i načinu promatranja i zapažanja, moći ćete u međuprostoru zamijetiti obrise muškog lica. Što se tiče prve slike, za one koji možda ne mogu vidjeti što je još prisutno, dovoljno je reći da se još nešto krije pokraj lika poglavice. Ako vam sada kažem, odmah ćete to vidjeti i neće vam biti zanimljivo. Ali kada sami to uvidite, reći ćete "aha!". Tako je i sa životom, sa stvarnošću koju smo uvjetovani doživljavati kao krutu, nepromjenjivu i zadanu, ona je samo iluzija koja skriva dublju razinu stvarnosti. Reći da ona ne postoji samo zato što ju mi ne vidimo, ne znači da je njezina stvarnost manje stvarna. Ona je tek skrivena od pogleda običnog uma. Kao što sam rekao i na početku posta, najveći trik i izazov je doći u stanje u kojem smo u mogućnosti sagledati tu dublju razinu stvarnosti. Tu se nameće i pitanje, gdje je granica između mašte i stvarnosti i postoji li ona uopće?
Prepoznavanje činjenice da smo mi glumci, ne znači da je film samim time postao beznačajan ili nebitan ili da je naša uloga u njemu nevažna (što je vrlo česta zamka u koju upada ego jer se samim činom te spoznaje može dogoditi da pojedinac duboko poistovjećen s egom izgubi zanimanje za ovaj život shvativši da je ego sam po sebi samo privid), ili da nam to daje za pravo da sebe stavljamo iznad filma, ne, to samo znači da smo postali svjesni da iza naše glume postoji jedan još širi identitet koji nije ograničen isključivo na naš trenutačni lik kao glumca, identitet kojeg tek moramo otkriti i upoznati, odnosno iskustveno doživjeti. Ta spoznaja nam, štoviše, može samo pomoći da svoju ulogu odigramo još bolje, da još više naučimo cijeniti ovu igru postojanja i uživati u njoj, uvijek svjesni da je, unatoč hipnotičkoj snazi iluzije to samo igra. Trenuci u kojima vaša svijest to može iskreno doživjeti i prepoznati, su trenuci svetosti, trenuci buđenja u kojima jasno možemo vidjeti i "osjećamo" JA JESAM prisutnost...
U tom stanju svijesti, vi jednostavno više druge ne možete doživljavati kao odvojene od vas, nego ih jedino možete prihvatiti i voljeti i na jedan mističan ali istodobno i stvaran način doživjeti kao različite dijelove i izraze sebe. Mi smo svi ovdje kako bismo prepoznavali jedni druge i prirodu ovog iskustva, kako bismo zajednički rasli u razumijevanju, shvaćanju i doživljavanju onoga što mi jesmo. Najbolji način na koji vas netko može usmjeriti prema tom iskustvu je da vam kaže da pokušate sve voljeti bezuvjetno, jer osjećaj ljubavi i čin neprosuđivanja su najčišći načini da spoznate sebe.
