< | travanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Josef ratzinger, papa Bendikt XVI. Što se o njemu moze reći? Ovih dana smo o njemu mogli čuti podosta, ali ono najbitnije nije detaljno razjašnjeno i objašnjeno, tako da se za njega govori samo da je konzervativac i da će nastaviti put Ivana Pavla II. Vjerni i bliski suradnik Wojtyle, predstavljen je kao cuvar doktrine, odnosno desna ruka i cuvar pravovjerja za vrijeme mandata Ivana Pavla II., a danas kad on u ruci drži pastirski štap i kroči po Petrovu putu u poznim godinama često se prejeduciraju odlike njegovog mandata kao prijelaznog. Meni je teško za shvatiti kako će takva osoba, poput Josefa, koja je nadasve konzervativna i zatvorenog duha, osoba koja nije spremna prihvatiti nove >stvari< i uvesti Crkvu u Novo doba i zadržati pristaše odnosno vjernike pod okriljem Crkve, dok njihov broj rapidno pada u Starom svijetu i nesigurno raste u zemljama Trećeg svijeta. Problem modernizacije Crkve koja od nje iziskuje prihvaćanje prava na abortus, prava na kontracepciju, prava na umjetnu oplodnju, prava homoseskualaca na brak, prava na eutanaziju, a u konačnici traži od tradicionalistički ustrojene organizacije ukidanje celibata i ravnopravnost spolova, očigledan je i samo je pitanje vremena kad će se Crkva suočiti s tim problemom. Zasigurno je da ništa od ovog navedenog, Benedikt XVI. neće prihvatiti i vrlo je vjerojatno za očekivati da će se boriti protiv svih tih zala modernog društva i civilizacije. Novom papi pripisuje se da se je zdušno borio protiv teologije oslobođenja i njenih teologa. Kaže se čak da je on osobno ušutkao na stotine svećenika diljem Južne Amerike i nametnuo im obvezu šutnje. Teologija oslobođenja koja je prvenstveno bazirana na borbi protiv bilom kakvog porobljavanja čovjeka, pa tako i borbi protiv siromaštva, neprijatelj je samoj crkvenoj organizaciji koja je u svojoj biti profitabilna i egzistira kroz stoljeća u bogatsvu zahvaljujući siromaštvu. Ljevičarski obojena teologija protivna je desničarskim težnjama konzervativnog svećenstva kao što su Ratzinger i sad već pokojni Wojtyla. Kako će se Južna Amerika, kontinent koji broji najviše katolika, kontinent koji je protkan siromaštvom, kako će se ona nositi s novom starom konzervativnom strujom iz Vatikana koja joj neda da diše i koja joj uskraćuje legitimno pravo na borbu za svoj kruh? Da li će se maćehinski odnos prema vjernicima odraziti na njihov odnos prema samoj Crkvi? Moguć je razvoj scenarija u kojem se Latinska Amerika udaljava od Vatikana i sama pronalazi svoj put kroz ujedinjenje kontinenta i borbu protiv kapitalističkih stuktura. Taj scenarij je izrazito nepovoljan za Vatikan pošto bi on tada izgubio ogroman dio vjernika odnosno konzumenata i tako izgubio automatski ogroman dio moći i novca, kako u tom dijelu svijeta, tako i u cijelom svijetu. Ono što muči Treći svijet, osim siromaštva i gladi, problem je i širenje bolesti side. Kako zaustaviti širenje HIV virusa koji se prenosi ponajviše spolnim putem, kad Crkva brani svojim vjernicima da koriste kontracepciju odnosno prezervative? Korištenje takovih sredstava smatra se amoralnim, dok širenje bolesti dobiva nevjerojatne razmjere. Crkva brani na taj način vjernicima pravo na život i ona ih osuđuje na smrt. Taj problem očituje se prvenstveno u Africi gdje ima sve više oboljelih, tamo umiru i gladni i bolesni, dok Crkva za njih ne radi doslovce ništa. Vrijeme bi bilo da Crkva vrati svoj dug čovječanstvu i da ne negira pravo na život nikome, pa tako ne i siromašnima kojima ne preostaje ništa drugo doli borba golim rukama za koricu kruha. Zabranjivanje kontracepcije u praksi znači širenje bolesti i smrti. Crkva ima također moć da danas učini nešto za te siromašne, da posegne kako u svoj krvavi džep, tako i u krvavi džep bogatih zapadnjaka iz kojihg curi krv Trećeg svijeta. Na njihovoj bijedi oni zarađuju i Crkva ima dana mogućnost i obavezu da tome kaže ne i solidarizira se sa siromaštvom.nažalost, milim da je to teško za očekivati od Ratzingera. Suština problema u zapadnom svijetu za Crkvu je depolularizacija kršćanskih vrijednosti i prevlast sekularnog nad duhovnim u svim sferama života. U zapadnom svijetu više nema mladih dobrovoljaca za ulogu svećenika, mladi više neidu na mise, a ponajmanje žive po vrijednostima i nauku Biblije. Zastarjelost same Crkve kao organizacije je izuzetno neprivlačna, štoviše odbojna je mladim ljudima. Bez prighvaćanja novog Crkva nikad neće povratiti svoju ulogu autoriteta koju je nekad imala. Konzervativne struje u zadnjim će očeajnim naletima pokušati očuvati svoju poziciju, ali ona je za sva vremena izgubljena. Ratzingera doživljavam kao posljednjeg, ili jednog od posljednih koji će pokušati nametnuti i sačuvati tradiciju na uštrb dobrobiti svih vjernika. Kad crkveni dostojanstvenici shvate što ih čeka, neminovni poraz, pristat će na promjene, kako bi pokušali opstati. Crkvi kao profitabilnoj organizaciji nužna je modernizacija ili joj prijeti gubitak vjernika odnosno konzumenta pa tako i poraz na tržišnoj bitci, odnosno bankrot. |
Par riječi o papi koje se rijetko čuju citirat cu nesto malo iz novina, glasa istre, prilog o papi.. Posebna je točka njegovog protivljenja suvremenim teološkim kretanjim bio odnos spram teologije oslobođenja, grane političke teologije koja je nastala 60-ih godina u južnoj americi. Tamošnji su teolozi promovirali viziju kršćanskog spasenja koja je u sebi sadržavala poruku oslobađanja od svakog ekonomskog, društvenog ili političkog porobljavanja. Ti su teolozi imali itekako čvrste temelje, recimo u molitvi gospinoj Magnificiat, koja nam opisuje Boga koji baca oholo moćnike sa svojih pozicija i uzdiže ponizne i skromne. Teolozi su uveli pojam grijeha stuktura i, ponekad, svoje stavove obrazlagali retorikom koja je izgledala previše marksističi obojena. Nije trebalo previše čekati reakciju pape, koji je iz dna duše mrzio komunizam. Teologija je stavljena pod veliki upitnik, a nekim predvodnicima poput brazilskog teologa leonarda boffa, nametnuta je kazna šutnje. Papa je bio posebno ljut na ulogu petorice svećenika, među njima priznatog pjesnika ernesta cardenala, koji su sudjelovali u prvoj revolucionarnoj sandinističkoj vladi u nikaragvi, a bili su pobornici teologije oslobođenja. Prilično hladan je bio i prema ubijenom nadbiskupu san salvadora oscaru romeru ili nadbiskubu sao paula. Kada je romero pao mrtav od provladinih ruku 1980., papa je tek spomenuo romerovu gorljivost za siromahe, a 1992. je, sudjelujući na konferenciji latinsko američkih biskupa ispustio dio teksta, unaprijed dogovoren, u kojem je trebao pohvalno govoriti o romerovom mučeništvu. …itd. |