Danas jesi, sutra možda i ne..
Sve je započelo kišom..
.. i znala sam da nisam trebala izaći van.
nema veze što mi fali par neopravdanih da izletim iz škole
(seru, al nea beda),
al bolje da sam ostala u krevetu i ugasila mobitel.
napisala sam,
u opisu bloga,
o čemu je riječ. Nemogu pisati,
ma neda mi se ni živjeti.
želim ga nazad i
proklinjem boga na takvoj jebenoj pravdi.
ne mogu ga izbiti iz glave, nisam jela cijeli dan.
zašto?
zašto parazit poput mene živi i diše,
a takva divna osoba kao što je on
više ne..
želim ga samo još jednom vidjeti,
zagrliti,
onako čvrsto, kako možete samo onda kada znate
da nekog vidite poslijednji put.
i da vrijeme stane.
zašto?
nije mi jasno..
a toliko sam mu toga htjela ispričati..!
a ni na sahranu mu ne mogu otići!
da ga pozdravim poslijednji put.
poslijednji put.
bio je predivan, pametan, zabavan..
bio je sve što sam željela u životu,
a do danas to nisam ni shvaćala.
još uvijek ništa ne razumijem.. ne vjerujem.
ne mogu više..
idem nešto popiti i zaspati.
možda se ni ja ne probudim više..
kao što nije on.
ne..
ja sanjam.
ovo je ružan san.
sutra ću ga nazvati.
