Naposletku...

Protekli mi je tjedan bio jedan od težih. Nisam imala volje ni za čim, ni za kim... Družila sam se uglavnom sa dvije sebi najbliže osobe, tražila si posla samo da ne mislim na Supermena, izbjegavala svoje doma samo da me ne pitaju za njega. Ne znam zašto, ali reakcija na naš "prekid" došla je s malim zakašnjenjem. Tek dva dana poslije bilo mi je izuzetno teško. Plakala sam kud sam išla. Plakala sam čim sam se probudila, plakala sam na poslu na wc-u, plakala sam poslije posla, plakala sam na putu u Zg, plakala sam kad sam došla doma. Težak dan. U petak sam se posvađala s mamom, naravno, zbog njega, jer ona jednostavno ne zna pružiti podršku. Ono što je ona meni rekla nijedna mama ne bi rekla svojoj kćeri nakon prekida. I samo me natjerala da osjećam krivnju zbog toga što se meni plače. A meni se jednostavno plakalo.



Izbrisala sam profil na Fejsu. Jednostavno, da ne mislim na sve to. Jer mi je bilo teško gledati njegov profil, pa čak i moj, na kojem više nema njegovog linka. A onda sam u subotu izašla van. Naravno, bila sam i u njegovom klubu. Jer tamo izlazim godinama i nemam namjeru to mijenjati. On je bio DJ. Otišla sam do njega samo da mu dam svoju vesticu da je pospremi kod sebe da ne moram paziti na nju. Kao što sam to radila skoro svaki vikend zadnjih deset mjeseci. Kad sam silazila s DJ pulta, samo me zgrabio za nadlakticu i pitao zašto sam ga izbrisala s Fejsa. Nisam tebe, sebe sam, rekla sam mu i krenula dalje. Opet me zgrabio: "Zašto?" I moje jednostavno: "Zato." I produžila dalje. I bilo je dobro te subote. Muzika je bila odlična (ipak je on moj najdraži DJ), plesala sam cijelu, ali cijelu večer. Toliko sam plesala da me dva dana poslije boljelo cijelo tijelo. I stvarno je bilo odlično. I stvarno me tu subotu nije sve to toliko diralo. Sve dok sam plesala. Ali probudila sam se u nedjelju i ponovo počela plakati. Jer bio je 1. To je naš datum. 1.11. Deset mjeseci. I nisam odoljela da mu ne pošaljem sms. Bio je to jednostavan sms, bez patetike, pretjerivanja i drame. A on me nazvao. Prvo sam gledala u mobitel i nisam vjerovala. Pričali smo kojih deset minuta, bezveze. Na kraju me pozdravio s "Čujemo se, mali." Mali. Uvijek me tako zove. I kad sam poklopila, opet sam plakala. Više mi nije bilo jasno otkud tolike suze.
Prekjučer sam ga sanjala. Mislim da je to prvi put da sam ga sanjala. Ništa posebno, malo smo se svadili, malo smo se ljubili u snu. Ali sam se probudila tako umorna nakon toga... I danas sam otišla na posao, uglavnom se dosađivala i taman odem u back office i primila telefon da nazovem jednu stranku kad sam čula jako dobro mi poznatu melodiju. Zvonio mi je mobitel. Supermen.



Zvao me tek toliko da me čuje. Ja sam se toliko zbunila da nisam znala što da kažem. Predložio mi je kavu kasnije, ali ta se kava nije realizirala. Jedna od mnogih. I sad ja, tipično žensko, analiziram zašto me uopće zvao. Što me zoveš ako je pauza i ako ti treba distanca od svega?
A ono o čemu ja sad razmišljam je koliko je vrijedno vratiti se svemu tome? Volim ga, da. Više nego ikog do sad. Ali zadnjih me mjeseci on samo izmučio. On se sad riješio jednog od najpozitivnijeg dijela svog života. Bez lažne skromnosti. A ja vjerojatno jednog od najlošijih. Primijetila sam da mi je sad, nakon što sam se dobro isplakala, mnogo lakše. I ne znam je li zbog načina na koji je naša veza funkcionirala zadnjih mjeseci, ali ne fali mi toliko. I grozno mi je što uopće pomišljam na to, ali ako dođe do toga da ćemo se pomiriti, ja ću morati dobro razmisliti. Neću lagati, šanse su na njegovoj strani itekako, ali razmislit ću o tome vrijedi li to ponavljati, vrijedi li se ponovo toliko davati i vrijedi li to straha da će sve biti po starom... Vidjet ćemo.
Zasad si ja i dalje tražim obaveze na sve strane, samo da prestanem razmišljati.