My so-called life

Vrijeme je da Ruby skine masku. Evo jedan iskren post. Nije da su ostali bili gluma, ali nisam pisala sve detalje.
Sad je skoro pa 11 sati, a ja sam budna već skoro pa šest. Sama sam doma. U biti, sama s psom, mačkom, nekoliko kokica, nekoliko pilića (i bdijem nad kvočkom da se izlegnu novi) i osam gica, što velikih, što malih. Da, imam sve te životinje doma. I ovaj cijeli tjedan se brinem za njih i hranim ih. Dobro, mačka mi se negdi ševi pa nju baš i ne viđam, ali svako toliko dođe i ona. I te su mi životinje skoro pa jedino društvo.
U zadnja dva tjedna smršavila sam skoro 4 kile. Na svojih 168 cm sad imam 52 kile. Možda i manje. Imala sam 56. I bila sam mršava. Sad sam sama sebi ispijena. Jedem jednom dnevno i to mi je dovoljno. Ne gladujem. Nego mi je muka od pomisli na hranu. Ne uživam ni u čemu, jedem čisto da jedem. U međuvremenu se natočim s litrama vode i zbog toga valjda nisam gladna.
U lošem sam fizičkom stanju. A ni psihičko mi nije zavidno. Poremetio mi se bioritam. Zadnjih nekoliko noći ne spavam, a danas sam se evo digla u 5. Pa sam u 6 ujutro u pidžami išla izvesti kantu za smeće na ulicu pa mi se susjeda koja je išla na posao čudila zašto sam budna tako rano. "Nisam mogla spavati", rekla sam joj. Kuća je čista da čišća ne može biti, jer od dosade sam i to napravila. Dva dana u tjednu idem na bazene na dva sata. Cura koja radi postala je moja nova najbolja prijateljica. Sarkazam, naravno. Cura je super, da ne bi bilo zabune, znamo se već dugo iz viđenja, sad smo postale malo bolje, ali s njom se najviše družim zadnjih dana pa zato to kažem. Onda dođem s bazena, operem eventualno šalicu ili zdjelicu od cornflakesa. I onda ostatak dana ležim u krevetu. Ne mogu se skoncentrirati na neku knjigu (a čitam jako dobr knjigu trenutno) pa sam uglavnom uz laptop. I uglavnom plačem. I više ne znam kolko mogu još plakati, jer mislim da sam isplakala sve suze, ali ne, one i dalje same idu. Neki dan sam plakala toliko dugo dok više nisam vidjela. A jučer me doslovno boljelo ne samo srce, nego cijelo tijelo.
Kao što rekoh. Loše sam. Znam da se izvana na meni to ne vidi, a nitko osim moje F. ne zna kako sam iznutra. I sad drhtim (više ne znam jel zbog suza ili gladi, a popila sam Nescafe i skoro ga povratila). Ne, neću se ubiti, rezati žile, progutati šaku tableta (iako sam ih noćas tražila da zaspim, ali nijedne nije bilo). Ne, neću su napraviti ništa nažao. Jer nemam hrabrosti za to. Ali nikad nisam bila u ovakvom stanju. Nikad. Pa ni kad sam pala godinu na faksu. Moji su na moru, braco je u Osijeku, F. je u Americi, Andy također u Osijeku. A ja se osjećam kao Pale sam na svijetu. I gore. Mama me zove tri put dnevno, ali nemam volje ni pričati jer me strah da ne zaplačem. Tu i tamo se odvučem na kavu. Ali i za to imam sve manje volje. Jer mi se čini da nitko nema volje za mnom. Svi imaju nekog. Ja nemam. Osim svih ovih mojih životinja i cure s bazena.
Da ne spominjem da sam pred prekidom sa Supermenom. I da - u tom grmu leži zec. I eto, da vam budem iskrena, ne znam što će s nama biti i ne znam zašto se to dogodilo. A dogodilo se odjednom. Rekla sam vam da su nam se zaredale neke svađe. I te su svađe sve češće i češće. I one se stvarno uglavnom riješe za sat vremena, ali se uskoro ponove. I ovaj tjedan je sve kulminiralo. U ponedjeljak smo se zajedno probudili i bio je to najljepši osjećaj na svijetu, daleko bolji čak i od onog kad sam se nekad davno probudila u svom stanu u Zagrebu s Njim. Jer ja sam Njega voljela, On mene nije. A Supermen me voli. Barem sam tako mislila. Barem je tako govorio. Više nisam sigurna. Ubrzo nakon buđenja uslijedila je svađa. I onda zatišje. On se jednostavno više nije javljao. Dva dana se javljao kad sam ga zvala, a onda više ni to. Neku noć sam imala slom živaca jer sam već mislila da mu se nešto dogodilo. Sve dok ga nisam nazvala u 2 u noći, a on spokojno spavao. Bila sam toliko jadna i toliko ljuta što se nije javljao, a s druge strane odahnula jer je dobro. I on se ni dalje nije javljao. Noćas sam ga zvala skoro svakih sat vremena. Frik, znam. Ali, ako ništa drugo, htjela sam samo da on zbog mene ne može spavati jednako kako ja ne mogu zbog njega. I u 6 ujutro se javio na telefon. On spava. Kad sam ga pitala zašto mi to radi, rekao mi je da ne voli pritisak i napetost i nek se smirim. Da se javio tu i tamo, toga ne bi bilo. A on to ne shvaća. Jer je sebičan. Presebičan. Naravno, krenuo je s tim kako ja ne razumijem da on nema vremena ponekad zbog posla i kako mu to mogu predbacivati. A da barem ne razumijem. Da barem nemam strpljenja. Ali mislim da nitko nikad nije imao više strpljenja od mene. Ono što ne razumijem, i nikad neću, jest to da on nema vremena poslati jedan sms. Jedan jebeni sms. Prije spavanja, samo da znam da misli na mene. Jer, vjerujte mi, razumijem njegov posao. Itekako. Iako mislim da je svemu kriva njegova neorganiziranost, razumijem. I znala sam to kad smo počeli hodati i prihvatila sam da ja vjerojatno neću imati vikende sa svojim dečkom, da se neće dogoditi da odlučimo ne otići van i ostati doma uz neki film samo nas dvoje. I prihvatila sam to da je njemu njegov klub na prvom mjestu, nikad nisam ni tražila da na tom mjestu budem ja, jer to je njegov život i njegov kruh. I sad ja njemu stvaram pritisak. A za velik dio tog pritiska kriv je on sam. Znam da ponekad znam biti drama queen, i više nego bi trebala, ali uvijek samo ja moram razumjeti.
A on ne razumije mene. On ne razumije da se ja polako iznutra gubim. Jednostavno gubim. F. nema već skoro dva mjeseca. Mislim da je to sad negdje polovica, manje više. A on ne razumije da je s njom otišla polovica mene. I znam da će sve biti po starom kad se ona vrati, ali ja za sad nemam svoju osobu. Nemam nekog svog kome bih se izjadala. I nitko, NITKO ne zna koliko je meni to teško. Trenutno sam suočena sa svojim najvećim strahom - samoćom. Toliko sam društvena osoba i ovo mi je najednom toliki šok.
Moji doma se konstantno svađaju. I govore si ružne stvari. Toliko ružne da ne znam kako im uopće padnu na pamet. Brat me skoro ne doživljava. Razumijem, cura, posao, faks... I meni je jednostavno teško. A Supermen ne razumije da bi tu on trebao biti moj oslonac. Ne. On se samo jada kako ima posla i kako ima problema i kako je u krizi. A ja slušam i šutim i ne pričam o sebi. Jer imam grižnju savjesti što se želim jadati.
Jutros sam ga pitala ima li smisla više uopće. Rekao mi je da ne zna, da ćemo sjesti na kavu i popričati o svemu. Poklopila sam kad je to rekao. Jer me pogodilo poput groma. Da, iz vedra neba. Jer nije prošlo ni mjesec dana kako je bio na upoznavanju kod mene. Jer mi je svaki dan govorio da me voli i da mu falim. Jer smo još prije nekoliko dana pričali o odlasku na more. Jer... Ne znam.
Ovo mi je najgore ljeto ikad. Čak i ne primjećujem da je ljeto. Jer sam uglavnom u krevetu i plačem. I ne znam kako izaći iz tog stanja, jer mi treba Supermen. Navikla sam na njega, volim ga i treba mi njegov zagrljaj i poljubac i da mi kaže da će uskoro sve biti u redu. A osjećam da to od njega neću dobiti. I on to nikad neće shvatiti. Ali ja - ja moram sve shvatiti. A ne znam više dokle ću moći tako. Odlazim u nedjelju na more. Na svega nekoliko dana, ali nadam se da će mi more, plaža i sunce malo razbistriti glavu. A onda ćemo vidjeti.